Napad na novinare časopisa Charlie Hebdo 2015. godine bio je početak vala ekstremističkog nasilja u Francuskoj. Ovaj je događaj promijenio zemlju, a nedavno – pet godina kasnije – počelo je suđenje za 14 sudionika islamističkih naoružanih napadača na redakciju francuskoga satiričkog lista.

Said i Cherif Kouachi 7. siječnja 2015. su naoružani automatskim oružjem upali u prostorije Charlieja Hebdoa, čije su satire o rasi, vjeri i politici iskušavale granice onoga što bi društvo prihvatilo u ime slobodnog govora. Ubili su 12 ljudi u napadu za koji je odgovornost preuzela Al-Kaida.

Dan kasnije Amedy Coulibaly, poznanik Cherifa Kouachija, ubio je policajku. Devetog siječnja ubio je četvoricu Židova u košer supermarketu. U videosnimci rekao je da je to učinio u ime Islamske države. Policija je njih trojicu ubila u odvojenim incidentima.

U Francuskoj je ubijeno više od 250 ljudi u džihadističkom nasilju nakon tih napada, koji su potaknuli francusku borbu protiv prijetnje domaćih ekstremista i stranih džihadista. Charlie Hebdo sada je ponovo objavio niz karikatura koje prikazuju proroka Muhameda, uključujući i onu s prorokom koji na glavi ima bombu umjesto turbana, koja je izazvala ogorčenost u muslimanskom svijetu kada je prvi put objavljena gotovo deset godina prije napada.

»Nikad nećemo zašutjeti. Nikad nećemo odustati«, napisao je urednik Laurent Riss Sourisseau objašnjavajući odluku o ponovnom objavljivanju karikatura. Uoči suđenja predsjednik Emmanuel Macron rekao je da će se Francuska sjećati ubijenih: »Sloboda blasfemije ide ruku pod ruku sa slobodom vjere u Francuskoj. Satira nije diskurs mržnje, istaknuo je Macron.

Međutim, je li baš tako? Prema pisanju AFP-a, i u Francuskoj se dosta toga promijenilo. Kako podsjećaju, nacija stvorena na pobuni protiv monarhije i Crkve njegovala je provokaciju i svetogrđe kao dio svog revolucionarnog identiteta, a sada mnogi propituju smiju li se ismijavati religijski osjećaji.

Analitičari tvrde da je tradicija ismijavanja i ljudi i bogova poljuljana pet godina nakon smrtonosnog džihadističkog masakra članova redakcije satiričnog časopisa Charlie Hebdo, nacionalnog simbola provokacije.

Dok je oko dva milijuna ljudi i 40 svjetskih vođa marširalo Parizom nakon masakra u siječnju 2015. i branilo slobodu govora rečenicom: »Ja sam Charlie!«, danas dio Francuza smatra da ne treba kritizirati vjerske simbole. Samo polovina sudionika istraživanja, koje je Ifop proveo za Charlie Hebdo u veljači ove godine, podržava »pravo kritiziranja, čak i uvredljivog, vjere, vjerskih simbola ili dogmi«.

Većina protivnika mlađa je od 25. Anastasia Colosimo, profesorica političke teologije na pariškom Sciences Pou, smatra da je paradoksalno da je u svijetu koji se naziva sekularnim i u Francuskoj, u kojoj je sve manje i manje religioznih, blasfemija postala veliki tabu, dodajući da se antiklerikalizam ili ateizam sve više smatraju ofenzivnim.

To je velika promjena u zemlji koja je prva u Europi dekriminalizirala blasfemiju 1881. godine, a kako podsjeća povjesničar Jean Garrigues dopuštanje blasfemije usađeno je u same temelje Francuske.

Garrigues pojašnjava da je to povezano s poviješću crkve, odnosno supremacijom Katoličke crkve u francuskom društvu i njenom povezanošću s monarhijom koju su srušili revolucionarni republikanci.

Vezano uz to, neki ukazuju na tendenciju autocenzuriranja, koju potiče strah od nasilne odmazde, poput napada na Charlie Hebdo. Izgleda da je napad 2015. i realnost da se izrugivanjem riskira život, izazvao još veću autocenzuru.

Garrigues navodi da je spomenuti trend uvelike povezan sa željom političke ljevice da ne bude »neprijateljska« prema manjinskim skupinama. Charlie Hebdo je komentirao da rezultati istraživanja Ifopa pokazuju golemu konfuziju između vrijeđanja religije i njezinih simbola, što je legalno, i pozivanja na mržnju prema vjernicima, što je kažnjivo.

Charlie Hebdo nastavio je crtati proroka Muhameda i kritizirati islam. Međutim, nema više nekadašnjeg žara pa je jedna od najpoznatijih novinarki časopisa, Zineb El Rhazoui, napustila Charlie Hebdo jer je po njenom mišljenju postao premekan prema islamističkom terorizmu.

Karikaturist i urednik lista Laurent Riss Sourisseau, koji je izgubio ruku u napadu na redakciju, ali je preživio tako što se pravio da je mrtav, kazao je da postoji tendencija da političke karikature u Francuskoj budu »ekstremno sporazumne« te da ne postoji puno uredničkog rizika, a crteži postaju mlaki.

Takozvani Plevenov zakon iz 1972., uveden kao mjera borbe protiv rasizma, stvorio je kaznena djela vrijeđanja, klevete i poticanja na mržnju, nasilje ili diskriminaciju. Negiranje holokausta ilegalno je u Francuskoj od 1990. godine. Anastasia Colosimo smatra da su od Plevenovog zakona samo pooštrene zabrane, povećane kazne i smanjena prava.

Napad na Charlie Hebdo je, kako se činilo na početku, čitavu naciju pretvorio u branitelje umjetničke slobode i slobode izražavanja. Međutim, naklonost Francuza prema kontroverznom satiričnom časopisu bila je kratkotrajna.

Ljevičarski magazin imao je dobrih 40.000 pretplatnika prije napada. Taj broj je porastao na 260.000 nekoliko tjedana kasnije, ali je onda u godinama koje su uslijedile pao na ispod 35.000. Osjećaj zajedništva brzo je nestao.

Rezerve protiv Charlieja Hebdoa ponovo su dolazile do izražaja. Došlo je do incidenata na komemorativnim skupovima u predgrađima Pariza, koji su prijavljeni Ministarstvu obrazovanja. Više od 200 školaraca odbilo je ukazati spomen žrtvama. Mnogi od njih pokazali su čak razumijevanje za ubojstvo satiričara koji su objavili karikature poslanika Muhameda.

Prema izvještaju AFP-a, unatoč valu potpore slobodi govora nakon napada na Charlie Hebdo, novinska karikatura je i dalje ugrožena vrsta u svijetu – pritiješnjena između sve strašljivijih novina i lako zapaljivih društvenih mreža.

Kako je za France Presse izjavio Laurent Sourisseau, dojam je da se karikatura sve manje tolerira i da je to oblik govora koji je neugodan čak i u okviru medija. Ocijenio je da čak i u uglednim novinama karikatura postaje sve bezizražajnija.

Politička cenzura, sveprisutna u prošlom stoljeću, nastavlja se i danas u mnogim zemljama, gdje se karikaturistima prijeti, otpušta s posla, sudski goni pa i zatvara. Nevladina organizacija Cartooning for peace, uz pomoć Human Rights Watcha i Reportera bez granica zauzima se da UNESCO prizna novinsku karikaturu kao temeljno pravo.