Jedno od potencijalnih rješenja energetskog deficita u Hrvatskoj, sudeći prema nedavnim izjavama ministra gospodrstva RH Ante Šušnjara, mogle bi biti mini-nuklearke, piše Deutsche Welle. Preciznije, riječ je o relativno malenim, modularnim reaktorima koji su načelno jednostavniji za gradnju i upravljanje te integraciju u elektrodistribucijski sustav, od onih klasičnih, znatno većih. No sve do napada Rusije na Ukrajinu prije tri godine u Europi je rješenje bilo nalaženo u planu brzog razvoja korištenja obnovljivih izvora, ekološki svakako superiornih svim drugim opcijama. Štoviše, nuklearna je energija dotad već uvelike bila „prekrižena“ kao rizična, pogotovo nakon nesreće u elektrani Fukushima u Japanu prije 14 godina.

„Zanimljivo je da se plasiraju rješenja potpuno druge naravi u trenutku kad imamo jeftine tehnologije poput solarnih fotonaponskih sustava i vjetroelektrana koje uvijek iskorištavaju lokalne izvore energije, mogu se brzo izgraditi i instalirati, te su modularne i omogućavaju demokratizaciju energetskog sektora gdje svatko može postati proizvođač vlastite energije“, rekao nam je o tome Goran Krajačić, stručnjak za energetiku s Fakulteta za strojarstvo i brodogradnju u Zagrebu. On tako ističe da su i mini-nuklearke, a ne samo veliki reaktori, po spomenutim kriterijima sasvim „druga priča“, osim što se radioaktivni otpad morad skladištiti tisućama godina.

Izbor je političke naravi

„Europska unija nema vlastite rudnike urana“, dodaje Krajačić, „pa svako zagovaranje nuklearne tehnologije znači ovisnost o drugima i smanjenje energetske sigurnosti i suverenosti jer ste podložni raznim ucjenama.” Pritom izuzev laboratorijskih i testnih, te onih u specijalnim sustavima kao što su nosači aviona ili podmornice, u biti još nema malih nuklearnih elektrana. Naime, one su na različitim nivoima tehnološke spremnosti, pa naš sugovornik zaključuje da mu motivi za zagovaranje ove tehnologije danas nisu potpuno jasni. Zbog čega se, dakle, nanovo forsira upotreba nuklearne energije u Europi, ako nije posrijedi nečiji izravan profitni interes?

„Možda se potražnja za električnom energijom ne želi riješiti postojećim tehnologijama, pa se guraju rješenja koja će biti spremna tek za 10 ili 15 godina. Možda se ne želi demokratizirati energetski sektor i građanima dati veća mogućnost u podjeli energije. Možda se želi nastaviti sa sadašnjim poslovnim modelom uvoza skupe energije i fosilnih energenata. Ne znam, ali Hrvatska je već odavno sve svoje potrebe za električnom energijom mogla zadovoljiti iz obnovljivih izvora i biti prva u EU po tom pitanju. Zašto nije, to je pitanje samo političke naravi“, mišljenja je ovaj profesor sa zagrebačkog FSB-a.

Prema njegovim riječima, istraživanje i razvoj malih reaktora sigurno su zanimljivi zemljama koje posjeduju nuklearno oružje. „Tako bi i tvrtke koje sudjeluju u razvoju te tehnologije trebale tražiti poslovne prilike u njima, a ne zagovarati da se reaktori grade na lokacijama koje imaju dovoljno vlastitihizvora obnovljive energije kao što je to u RH i susjednim zemljama”, rekao nam je Goran Krajačić. S druge strane, jedan drugi zagrebački energetski stručnjak, Davor Grgić s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, skloniji je rješenju s malim modularnim reaktorima, a u kombinaciji s drugim izvorima. On prije svega ističe projektnu praktičnost malenih reaktora, lakše financiranje njihove gradnje, pogonsku fleksibilnost.

Kombinacija kao moguće rješenje

Po njemu, to je ujedno razlog njihove popularnosti u Europi i svijetu u novije doba, dok na pitanje zašto nuklearna energija umjesto obnovljivih izvora, on kaže da bi trebalo raditi i jedno i drugo: „Obnovljivi izvori se mogu izgraditi brzo i investicija je manja. Imaju problem s varijabilnošću i nepredvidljivošću proizvodnje. Za početak, treba vam triput veća instalirana snaga u vjetru i suncu da bi imali godišnju proizvodnju kao u nuklearnoj elektrani. Treba reći i da je životni vijek nuklearne elektrane tipično triput duži od onog vjetroagregata ili fotonaponskog panela. S povećanjem udjela obnovljivih izvora, i oslonac isključivo na njih postat će problem, te će zauzeti prostora i investicija u skladištenje električne energije.”

Grgićevo je mišljenje da je sigurnost opskrbe energijom veća ako se nuklearni i obnovljivi izvori kombiniraju u održivi i pouzdani energetski miks. „Mislim da je to moguće, u slučaju RH, uz nuklearnu snagu koja odgovara sadašnjem hrvatskom udjelu u Nuklearnoj elektrani Krško, pa do ukupne snage tog objekta. Na nivou modularnih reaktora to bi značilo dva do tri modula na ne više od dvije ili tri lokacije u RH. Za početak bi oslonac trebao biti na provjerenoj lakovodnoj tehnologiji i mislim da bi takvo rješenje trebalo biti raspoloživo unutar 10 godina“, riječi su Davora Grgića za DW, uz opasku da bi takva kombinacija velike i malih nuklearnih elektrana garantirala bolju cijenu struje građanima i industriji.

Problemi već i s odlaganjem radioaktivnog otpada

To se posebno odnosi na veće gradske centre i industriju koja treba veće koncentracije energije, odnosno veću snagu i veću potrošnju energije na godišnjoj razini. Podsjećamo, NE Krško se nalazi u Sloveniji, tik uz granicu s Hrvatskom, a u blizini Zagreba, te je u posjedu tih dviju zemalja koje odatle dobivenu energiju dijele popola. Također, obavezu skladištenja otpada snose u istom omjeru, ali RH je taj dio posla zapravo tek počela regulirati. Slovenija u posljednje vrijeme definira mogućnost proširenja NE Krško, s dogradnjom novog reaktorskog bloka. Hrvatska se još nije odlučila, mada upada u oko da je njezina vlast naišla na žestoku kritiku javnosti čak i u raspravama o lokaciji odlagališta postojećeg otpada iz Krškog.

„Nisam siguran da je u redu usporediti pasivni, ekološki neutralan objekt poput skladišta nisko- i srednjoradioaktivnog otpada, s nuklearnom elektranom koja je aktivni objekt“, odgovorio je Grgić na našu komparaciju, napominjući da obnovljive tehnologije samo na prvi pogled nemaju problem sličan tome. Ovaj profesor s FER-a prenio nam je i novosti iz tehnologija skladištenja: „Nedavni pomaci na planu dugoročnog odlaganja u geološki stabilnim formacijama u Finskoj i Švedskoj, eventualno u kombinaciji s reprocesiranjem goriva i transmutacijom dugoživućih izotopa, svjedoče da ovaj problem ima jasno i održivo tehničko rješenje.”

Ipak, ne moramo biti vidoviti da bismo pouzdano prognozirali kako će sva ta pitanja u RH još dugo izazivati znatnu podijeljenost javnosti.