Unatrag samo mjesec dana Crocus City Hall na zapadnoj periferiji Moskve bio je centar ruske estrade. Ovu je koncertnu dvoranu u gradu Krasnogorsku početkom ožujka čekao četverodnevni spektakl nacionalnog uzdizanja, otvaran osmomartovskim nastupom Grigorija Lepsa, znanog podržavatelja ruskog rata u Ukrajini, a nastavljen trima uzastopnim koncertima Jaroslava Dronova, pjevača koji se odaziva na ime Shaman. Dva dana prije nego je mlada zvijezda domoljubnog popa stigla u Crocus, pa u njemu otpjevala rusku himnu i svoj hit »Ja sam Rus«, američko veleposlanstvo u Moskvi izdalo je upozorenje kako »ekstremisti planiraju ciljati velika okupljanja u Moskvi, uključujući koncerte«, savjetujući svojim državljanima da u sljedećih 48 sati izbjegavaju gužve. Istog dana u večernjim satima, Crocus je pohodio izvjesni Faridun Šamsidin koji se na licu mjesta uvjerio kako su ruske službe opasnost shvatile ozbiljno te pojačale osiguranje dvorane, ne želeći da ikakvo iznenađenje poremeti posljednji tjedan prije održavanja predsjedničkih izbora.

Šamsidin i njegovi kompanjoni do Crocusa su navratili još barem dvaput prije nego je Vladimir Putin po peti put potvrđen kao ruski predsjednik, svaki put kući se vraćajući razočarani što sutrašnjim koncertima neće prisustvovati. No 22. ožujka, na otvorenje dvodnevnog programa rock grupe Piknik, dečki su se odlučili za akciju. U napadu koji je postao najsmrtonosniji teroristički čin u Rusiji od 2004. godine – kada su čečenski militanti u Beslanu u Sjevernoj Osetiji prouzročili talačku krizu s 334 mrtva – četvorica etničkih Tadžika upala su u prepunu halu, cijelim nizom vatrenog i hladnog oružja pobili desetke uzvanika i zaposlenika, zgradu zapalili i pobjegli. Među više od 6 tisuća ljudi koji su te večeri otišli u Crocus, ubijeno je njih 144, većina od gušenja dimom, 551 posjetitelj je ozlijeđen, a izgorjeli krov i zidovi dvorane srušili su se na one koji nisu na vrijeme uspjeli pobjeći. I dva tjedna nakon napada nebrojena su pitanja ostala neodgovorena. Kako je moguće da su napadači gotovo petnaest minuta terorizirali civile i to bez ozbiljnijeg otpora? Zašto nitko od sigurnosnih snaga u zgradi nije bio naoružan? Zašto je specijalnim službama trebalo toliko vremena da reagiraju, iako su pod sumnjom napada dan prije izvršili sigurnosne provjere u i okolo dvorane? I najvažnije, tko je isplanirao i naručio ovaj napad čije su političke posljedice već produbile prostor obavještajnih dezinformacija, tendencioznih zaključaka i ratne propagande?

Lov u mutnom

Nakon što su se riješili oružja i mobitela, ali ne i odjeće, teroristi su poslije višesatnog bijega konačno uhvaćeni u regiji Brjansk, graničnom području uz bjelorusku i ukrajinsku granicu, a društvene mreže su brzo preplavljene videosnimkama njihovih hvatanja i brutalnih ispitivanja kojima je ruska Federalna sigurnosna služba (FSB) pokazala kako se pri ophođenju s ubojitim šljamom neće voditi ni bontonom, ni pravnim kurtoazijama. Dok je svjetska javnost saznavala da angažman onih koji su voljni počiniti najgore masakre košta kao i nešto bolji polovni auto, Putin je u svom televizijskom obraćanju izjavio kako je skupina računala da će ih u Ukrajini dočekati siguran prijelaz i status heroja, čime je od rana dao do znanja u kojem će smjeru državna okrivljavanja ići. Međutim, još dok su nesretnici spašavani iz gorućeg Crocusa, američki politički vrh izletio je s tvrdnjom kako Ukrajinci s napadom nemaju veze te kako su američke obavještajne službe, kako je uzus čak i u politički najosjetljivijim vremenima, obavijestile svoje ruske kolege o opasnosti koja prijeti. U prilog ovom narativu stiglo je i priopćenje Amaqa, medijske službe tzv. Islamske države (Daeša), u kojem se navodi kako su njihovi borci napali »veliko okupljanje kršćana« i »sigurno se povukli u svoje baze«, kao i objavljene bodycam snimke koje su trebale potvrditi kako su upravo salafistički fundamentalisti počinili ovaj zločin.

Iako su službeni ruski izvori potvrdili kontakte s Amerikancima, izvjesno je da od njih nisu dobili detaljnije informacije o napadu koji se spremao, što je osim direktora Vanjske obavještajne službe (SVR) Sergeja Nariškina potvrdio i New York Times, navodeći da se Washington bojao kako će Rusi razotkriti njihove izvore i špijunske metode. Nažalost, sudeći prema javnosti dostupnim saznanjima, ruske su službe svoju slagalicu posložile onda kada je za žrtve Crocusa već bilo prekasno. Prema navodima tamošnjih medija i njihovih »dobro upoznatih« obavještajaca, barem neki od uhapšenih ubojica u Rusiju su pristigli iz Istanbula, gdje su dva mjeseca trenirali u paramilitarnim vojnim kampovima, a samo dan nakon masakra turske su vlasti uhitile 40 ljudi pod optužbom da su Daešovi militanti. Osim napadača, FSB je uhitio još osam ljudi koje se s njima povezuje, uključujući i osumnjičene za pomaganje pri nabavljanju smrtonosnog oružja, no još se uvijek ne zna tko stoji iza poruka kojima je navigiran plan napada. Budući da je komunikacija nalogodav(a)ca i izvršitelja obavljana preko aplikacije Telegram, postoji mogućnost da se teroristička četvorka sa svojim financijerom i naručiteljem nikada nije niti susrela, a vjerojatno niti imala pravo saznanje o kome se točno radi.

Budući da su međuetničke tenzije te diskriminacija prema oko 20 milijuna ruskih muslimana zadnje što ruska država u ovom trenutku treba, kao junak koji je pomogao evakuirati stotinjak posjetitelja u dvorani istaknut je Islam Halilov, petnaestogodišnji zaposlenik Crocusa koji je za svoju hrabrost i predanost nagrađen državnim priznanjem. Ni Putinu nije preostalo puno nego da mržnju prema srednjoazijskim manjinama pred nacijom pokuša osobno preduhitriti. »Potrebno je osigurati interese i sigurnost države i društva, tj. sačuvati međuetničku i međureligijsku harmoniju, naš kulturalni i jezični identitet – sve to je snaga Rusije. Također, važno je identificirati ne samo direktne počinitelje, nego i sve veze, kriminalni lanac koji stoji iza ovog zlodjela«, naveo je ruski predsjednik na sastanku s vrhom ministarstva unutarnjih poslova, dodavši kako suzbijanje ekstremizma i ilegalnih migracija mora biti na vrhu policijske agende. Za očekivati je kako će ruske vlasti u što skorijem roku dodatno postrožiti prekogranična putovanja, a napore uložene da život u Rusiji pokuša što više izolirati od vanjskih smetnji i prijetnji drastično smanjiti.

Opasnost raste

Da bliskoistočne terorističke skupine Rusiju imaju na zubu nije nikakva novost, no optužbe za počinjenje napada koje su išle na adresu tzv. Islamske države, točnije grupe Vilajet Horasan (ISIS-Khorasan), donijele su više novih pitanja nego decidiranih odgovora. Kao skupina sačinjena od međunarodnih fundamentalista koji su se iz svih krajeva Azije stigli boriti protiv sirijske vojske i njihovih ruskih partnera, tajnoviti ISIS-K stasao je uz Daešove glavosječe koji i danas haraju krajnjim sjeverozapadom Sirije oko grada Idliba, međutim aktualno funkcioniranje grupe koja naziv Horasan vuče iz povijesne srednjoazijske regije uglavnom se veže uz Afganistan u kojem ratuju kao borci protiv Talibanske vlasti. ISIS-K, grupa koja je obilato profitirala na godinama neselektivnog financiranja i naoružavanja iz smjera Katara, Turske, UAE-a, Saudijske Arabije i američke CIA-e, danas je glavni destabilizacijski faktor u Afganistanu i njegovom susjedstvu koji uspijeva uvjeriti, ucijeniti i unovačiti mlade, besperspektivne i siromašne muslimane diljem regije. Ipak, nepoznanice oko njihovih ciljeva i misija, kao i odabir njihovih posljednjih meta u Iranu i Pakistanu, ostavljaju dovoljno prostora da se zaključi kako su i oni sami podložni izvršenju operacija bez previše pitanja, naravno pod uvjetom da klijent isplati adekvatnu naknadu za učinjeno.

Premda je argument da motivacija skupine ISIS-K ne ide dublje od prilagođenog postulata »prijatelj mojih neprijatelja je moj neprijatelj« načelno uvjerljiv, ono što izvan jednadžbe ostaje su organizacija terorističkog plana, njegov tajming, ali i povijest djelovanja ove skupine. Nadalje, kao što su brojni analitičari već primijetili, napad u Krasnogorsku nije pratio modus operandi samoubilačkih misija kakve ideološki fanatici Daeša inače prakticiraju, odnosno zločine u kojima se s ubijanjem nedužnih ne staje sve dok pogibija u borbi ne osvane kao mučenička nagrada. Kako su teroristi priznali da im je motivacija bio novac, a njihovo profiliranje pokazalo da je uglavnom riječ o ljudima s obiteljima i malom djecom, Rusima na čelu s glavnim tajnikom Ruskog sigurnosnog vijeća Nikolajem Patruševom nije trebalo mnogo da prst krivnje usmjere prema svom jugozapadu, točnije ukrajinskim obavještajnim službama, potaknuti navodnim otkrićem kako je na račune uhićene četvorice poveća svota novca uplaćena iz Ukrajine. Kijev je odmah negirao svoju umiješanost, a za svoje insinuacije Moskva nije pružila nikakve dokaze ili detalje. Znajući da je Putin u nedavnom intervjuu američkoj medijskoj zvijezdi Tuckeru Carlsonu rekao da ga propagandne pobjede ne zanimaju i da se Rusija sa Zapadom u sferi informacijskog ratovanja ionako ne može natjecati, svjetska će javnost najvjerojatnije ostati zakinuta i za prave i za tendenciozno interpretirane pronalaske ruskih špijuna.

Posve je jasno da u ovom trenutku retoričke strelice protiv Ukrajine prije svega služe kao propagandno sredstvo, no ono što nije propaganda jest činjenica da su terorizam te strahovi koje teroristička prijetnja izaziva sve više dio realnosti u Rusiji. Državne su službe objavile kako su upravo na dan američkog upozorenja spriječile teroristički napad na jednu od moskovskih sinagoga, ubivši neznani broj članova skupine ISIS-K koji su se skrivali u gradu Kalugi, a FSB je krajem ožujka potvrdio kako je izvršio još dvije antiterorističke operacije. U pokrajini Stavropol trojica osumnjičenika iz neimenovane srednjoazijske države osumnjičena su za pravljenje improviziranih eksploziva i planiranje terorističkog napada, dok je trojcu iz Mahačkale uz optužbe za pravljenje bombi u kućnoj radinosti i terorističku urotu na teret stavljeno i posjedovanje automatskog oružja.

Novo kidanje veza

Još je prerano zaključiti kakve će posljedice napad u Krasnogorsku imati kada je u pitanju ruska taktika u ukrajinskom ratu, no na terenu međunarodnih političkih smicalica već su izvršeni prvi potezi. Nakon što je ruski istraživački komitet (Sledkom) pokrenuo istragu o sudjelovanju ukrajinskih i zapadnih službi u terorističkim aktivnostima, Moskva je od Kijeva zatražila da se počne pridržavati međunarodnih konvencija o sprečavanju terorističkih bombardiranja te sprečavanju financiranja terorizma, zatraživši da joj ukrajinske vlasti izruče dužnosnike koji su iste prekršili. Glavna meta ovog čina je šef Ukrajinske sigurnosne službe (SBU) Vasil Maljuk koji je priznao i detaljno opisao provedbu operacije kojom je u listopadu 2022. uništen Krimski most. S obzirom na to da je Rusija ovu operaciju proglasila terorističkim napadom na civilnu infrastrukturu, kao i najave glasnogovornice ruskog ministarstva vanjskih poslova Marije Zaharove o pripremi međunarodne tužbe protiv ukrajinskog učešća u terorizmu, ovaj bi se predmet mogao naći pred UN-ovim sudom u Hagu.

Rusija je za terorizam Ukrajinu optužila ne samo radi bombardiranja njenih civilnih objekata za koje Kijev tvrdi da kao objekti dvostruke namjene predstavljaju legitimnu vojnu metu, već i za ubojstva ruske nacionalističke »filozofkinje« Darije Dugine te ratnog influencera Vladlena Tatarskog (pravim imenom Maksima Fomina), također bez čvrstih dokaza predstavljenih javnosti. Iako je ovakva retorika prije više od godinu dana izazvala interpretacije prema kojima će Rusija Ukrajinu proglasiti »državnim sponzorom terorizma«, a svoju »specijalnu vojnu operaciju« unaprijediti u »protuterorističku operaciju« s većim ratnim obujmima i izdacima uključujući ljudske, to se zasad nije dogodilo. Međutim, ruskom stanovništvu, koje je upravo potvrdilo kako Putinu i ruskoj vlasti u potpunosti vjeruje, nije potrebno podastrijeti nove dokaze kako bi bili uvjereni da su teroristički napad na Crocus City Hall izrežirali ako ne već Ukrajinci, onda netko od brojnih ruskih neprijatelja. U medijskom je prostoru još friška audio snimka koja svjedoči kako su njemački generali raspravljali o novim planovima za uništavanje Krimskog mosta, ali i izjave američkih dužnosnika poput one donedavnog najvišeg vojnog dužnosnika Marka Milleyja koji je, prema pisanju Washington Posta, izjavio kako »niti jedan Rus ne smije otići spavati bez straha da će mu netko prerezati grkljan«, te moćne američke operativke Victorie Nuland koja je ovog siječnja Putinu obećavala »gadna iznenađenja«.

U tom kontekstu, izjava čelnika ruskog FSB-a Aleksandra Bortnikova o tome kako mogućnost da su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo povezani s krasnogorskim masakrom ne može biti isključena tada postaje gotovo prijateljska u odnosu na direktnu poruku Nikolaja Patruševa: »Svi dobro znaju da kijevski režim nije nezavisan i da je potpuno kontroliran od strane SAD-a. Treba imati na umu i kako je Washington stvorio ISIS, Al-Kaidu i druge terorističke skupine«. Ukoliko to dosad nije bio slučaj, ovakav nastup ruskog vrha pod znak upitnika stavlja dosadašnju suradnju oko zajedničkog neutraliziranja terorističkih prijetnji, a zasigurno garantira daljnja zaoštravanja i zahlađenja u odnosima između dvije zemlje bez čijeg konsenzusa razrješenja ratne krize u Ukrajini neće biti. Istovremeno, uvjerenost da teroristi neće ponovno i u većim navalama pohoditi tlo Europske unije polako nestaje, kao što nestaje i volja sve oštrijih istočnih suparnika u pripomaganju da se pariški Bataclan, Nica i mančesterska arena ne repriziraju. Kao i obično, nesmotrene, neodgovorne, huškačke i jednostavno priglupe odluke političkih elita mogli bi platiti nedužni kojih u vrtlog nasilja i smrti iznova vuče inercija onih čija djeca spavaju bez straha.