Nedavni zločin u Novoj Gradiški, kada je majka do smrti zlostavljala svoje malo dijete, slično kao i slučaj na Pagu prije nekoliko godina, kada je otac svoju djecu pobacao kroz prozor, ponovo je oči javnosti skrenuo na naš sustav socijalne skrbi.

Ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović je nakon stravičnog slučaja u Novoj Gradiški rekao da su »svjesni da ima strukturnih problema te da će mijenjati zakone o socijalnoj skrbi i o udomiteljstvu«.

Kakve su promjene u našem sustavu socijalne skrbi krucijalno potrebne pitali smo uglednog i nagrađivanog socijalnog pedagoga defektologa, Nikicu Sečena, dugogodišnjeg ravnatelja bivšeg Dječjeg doma »Izvor« u Selcu koji je sa svojim suradnicima taj dom deinstitucionalizirao te prije gotovo šest godina transformirao u Centar za pružanje usluga u zajednici »Izvor« Selce.

Svijetli primjer

Sečen na socijalni rad i probleme sustava socijalne skrbi gleda sržno i već godinama upozorava kakav je zaokret sustavu potreban. Takvu promjenu postigao je selački Centar za pružanje usluga u zajednici te je svijetli primjer istinskog i terenskog socijalnog rada.

– Sve se može svesti na jednu rečenicu: socijalni rad u zajednici. Bez toga nećemo biti bolji. Stalno to zagovaram. Mi svakodnevno radimo terenski s rizičnim obiteljima i njihovom djecom. Zato je taj rad preventivni, pomagački i efikasan.

Naš Centar redovitim tretmanima obuhvaća oko 50 obitelji, a toliko je u našem dnevnom boravku i djece iz tih obitelji. Na području Grada Crikvenice, Novog Vinodolskog i Općine Vinodolske te Općine Brinje obuhvatili smo rizične obitelji ili obitelji koje su u nekoj socijalnoj nevolji, a kada je obitelj u nevolji automatski su i djeca te obitelji.

Naši stručni mobilni timovi su na dnevnoj bazi prisutni u tim obiteljima. Mi s tim obiteljima imamo dobar odnos, odnos povjerenja, oni znaju da im pomažemo, a bez odnosa povjerenja bilo bi jako teško.

Naš rad nije neka kontrola obitelji, niti je kontrola dovoljna. Sada smo npr. jednoj mami čijih je petero djece kod nas u dnevnom boravku pomogli da završi osnovnu školu.

Druge sredine nemaju takav socijalni rad u zajednici. I Centar za socijalnu skrb Crikvenica, na čijem području djelujemo, potvrđuje da od kada radimo redoviti terenski socijalni rad više nema toliko izdvajanja djece iz bioloških obitelji.

Ne može ih toliko ni biti kada ljudima pomažemo na mnoge načine, kada smo prisutni u njihovom životnom krugu, kada podižemo cijelu obitelj, a ne samo dijete. To je neka formula za stvarnu pomoć. To je prevencija.

Ne trebaju nam zgrade da bismo radili moderan socijalni rad, trebaju nam empatija, kompetentan pomagač, socijalni radnik ili psiholog (stalno educiran i superviziran) i dobro posloženi sustav, poručuje ravnatelj Sečen.

Posao od 0 do 24

Zamolili smo ga da se osvrne na prevažnu kariku sustava – na rad centara za socijalnu skrb. I kaže da zna da centri za socijalnu skrb zaista imaju puno ovlasti, da je popis njihovih poslova jako dug, da socijalni radnici imaju previše obitelji u tretmanu, da i sami kažu da ne idu puno na teren, nekad čak nemaju ni auto za odlazak na teren, da centri nemaju ni dovoljno zaposlenih.

– Uz to, vrlo je komplicirano pomagati nekome iz pozicije od 8 do 16 sati, u uredu. Kategorije ljudi s kojima rade nerijetko su vrlo komplicirane i teške. Oni ne mogu ići u obitelji redovito kao mi, pa čak i da idu svaki dan, u nekim obiteljima su uvjeti tako složeni da se situacija može mijenjati na dnevnoj bazi.

Ako je recimo u obitelji neki ovisnik ili osoba sklona zlostavljanju nikad ne znaš kad mu se može nešto »zacrniti« da napravi neko zlo. Ali ako se sa obitelji kontinuirano radi, ako postoji odnos povjerenja, onda su takve eskapade rijetko moguće.

Dakle, moguće su, ali rijetko. Obitelji koje su u našem redovitom tretmanu, sklone su i same nazvati ako imaju neki problem. Pokušavam zamisliti koliko bi takvih mobilnih timova, socijalnih radnika i psihologa trebalo na području grada veličine Rijeke. Puno, ali potrebni su, analizira naš sugovornik.

Od kada je 2015. godine Dječji dom »Izvor« postao Centar za pružanje usluga u zajednici, na svojem području radi više različitih programa. Poludnevni programi za djecu iz rizičnih obitelji i terenski rad s njihovim obiteljima samo je jedan od njih.

Pružaju i besplatne usluge savjetovanja ljudima koji imaju neke probleme u obiteljima, kao i onima koje upućuje crikvenički Centar za socijalnu skrb, pa je i to prevencija.

Imaju i organizirano savjetovanje uz sveobuhvatnu podršku za mlade ljude koji su izašli iz bioloških obitelji, iz dječjih domova ili iz udomiteljskih obitelji, mlade koji žive u organiziranom stanovanju, koji centar također vodi.

Centar pruža i uslugu pomoći u kući, kuha i dostavlja obroke za 50 starijih osoba na svome području djelovanja. Tako je i to značajna socijalna prevencija. U dogovoru s Primorsko-goranskom županijom i Gradom Rijeka, Centar će uskoro početi i s terenskom uslugom rane intervencije za djecu s teškoćama u razvoju.

– Sve naše socijalne usluge – kaže Sečen – imaju zajednički nazivnik: da svi naši korisnici ostanu u svojim domovima, da se izdvoje u socijalne ustanove ili udomiteljske obitelji kada stvarno nema drugog izlaza. Konačno, jedan odjel Centra posvećen je udomiteljima i ima izvanrednu ulogu za udomiteljstvo na području cijelog PGŽ-a.

Osluškivanje terena

Za Centar »Izvor« je terenski socijalni rad u zajednici, koji je po sebi i preventivan rad, uvjet bez kojega se ne može.

– Mi prepoznajemo što treba na našem terenu, ali nama i lokalna zajednica sugerira što treba. Grad Crikvenica nam je sugerirao da počnemo s kuhanjem i dostavom obroka, jer u svojim programima imaju sve ostalo, a to nisu imali.

Bitno je osluškivati teren, poznavati ga i biti u partnerskim odnosima s lokalnom zajednicom. Naš Centar se definitivno okrenuo svojoj lokalnoj sredini – iako nam je osnivač Republika Hrvatska socijalne usluge pružamo u našoj županiji, a s otvaranjem boravka u Brinju i Ličko-senjskoj županiji.

Ne možemo spašavati »cijeli svijet« – okrenuti smo našim lokalnim zajednicama gdje ima uvijek puno ljudi i djece u potrebi. Bitno je i ovo: ljudi koji rade težak posao socijalne skrbi moraju imati stalne supervizije i stalne edukacije.

Bez toga se taj posao ne može raditi. Pitanje je koliko se ljude šalje na edukacije i koliko su supervizirani. Mi smo sada za jedan projekt potrošili oko pola milijuna kuna samo na edukacije i supervizije.

Smatram to najbolje uloženim novcem, jer izravno ulaganje u ljude znači jačanje njihovih kompetencija, a to je posebno važno za mlade koji dolaze s fakulteta.

Novce za izvaninstitucijske programe, npr. za mobilne timove i auto koji im je potreban, može se dobiti putem projekata EU-a. Može ih dobiti bilo koji centar za socijalnu skrb ili ustanova socijalne skrbi, tj. može se natjecati, ali pitanje je koliko ih se natječe, jer to je dodatni posao.

Potrebno je i može se činiti iskorake, ali promjena je i u nama, a ljudi često ne vole promjene. Ne može se čekati da čovjek u potrebi dođe u neku tvoju zgradu, nego ti moraš ići k njemu – to je socijalni rad.

Mi smo putem EU projekata dosta toga ostvarili, pa i više mobilnih timova. Npr. riječki Centar za socijalnu skrb bio je naš partner u jednom projektu i preko našeg projekta dobio je jedan stručni tim i dva automobila, kaže Sečen.

Obitelj, a ne dom

Sa svojim kolegama godinama se borio za deinstitucionalizaciju djece pa poručuje da bi i sada potpisao da djecu ne treba smještavati u dječje domove nego u udomiteljske obitelji. No, upozorava da sada opet postoji pritisak za smještaj djece u domove, i da su domovi, sada smanjenih kapaciteta, puni djece.

– Nakon događaja sličnih onome u Novoj Gradiški možemo očekivati novi veći priljev zahtjeva za smještaj djece u domove. Iako naš Centar nije ustanova za smještaj – već jedino djecu možemo primiti u stan, u organizirano stanovanje – i ja sam ovaj tjedan dobio zahtjev za smještaj sedmero djece iz jedne obitelji.

Zbog toga što se dogodilo će socijalni radnici, da bi nekako bili sigurni, »pokriveni«, češće procijeniti i napisati da dijete treba biti izdvojeno iz biološke obitelji. Umjesto da se djecu smješta u velike domove, koji su arhaizam i kojih nema u civiliziranom svijetu, treba ih smjestiti u udomiteljske obitelji.

No mi nismo odradili presudni korak za deinstitucionalizaciju i transformaciju domova, a to je jačanje udomiteljstva. To se nije dogodilo bez obzira na novi zakon iz 2019. godine, na kojega smo imali dosta primjedbi, i bez obzira na milijunske kampanje Unicefa, na džinglove koji traju nekoliko sekundi dok ne padne suza, i to je to.

Obitelj se odluči biti udomiteljska tako što vidi primjer svog susjeda, prijatelja, nekoga u svom mjestu koji je zadovoljan jer je udomitelj, jer je udomljeno dijete zadovoljno i napreduje, koji vidi da udomitelj ima podršku.

Organizirana podrška za udomitelje kakva bi trebala biti, a uvijek može biti i bolja, djeluje samo u PGŽ-u. To znači da su udomitelji u redovnim supervizijskim grupama za udomitelje, da imaju podršku stručnog tima, psihologa i socijalnog radnika 24 sata, da naš stručni tim odlazi na teren kad god treba, i vikendom, da ne radimo od 8 do 16 sati.

Kako će centri za socijalnu skrb otići u obilazak udomiteljske obitelji ako rade samo od 8 do 16, a drukčije i ne mogu jer stručnih djelatnika nemaju dovoljno? Mnogi njihovi korisnici su ljudi koji rade.

Pa zar udomitelj mora uzeti slobodan dan ili godišnji da bi mu socijalni radnik došao u posjet? Ne može centar za socijalnu skrb biti ustanova koja uvijek radi samo od 8 do 16. Takve ustanove moraju biti na raspolaganju stalno, ali za to trebaju više ljudi.

U sustav je potreban baš veliki zahvat, takav da ima i glavu i rep, koji nije na »ho ruk«, pa da jedna vlada radi ovako, a druga se na to ne nadoveže jer smatra da to nije dobro. Tako lutamo. A zapravo su stvari prilično jednostavne, poručuje ravnatelj Sečen.

Djeca koja izađu iz sustava ne smiju ostati sama

– S riječkom udrugom U.Z.O.R. pripremamo projekt organizirane pomoći djeci u post-tretmanu, kad izlaze iz udomiteljskih obitelji, iz domova za djecu ili iz organiziranog stanovanja. Sada toj djeci koja izlaze iz sustava pomažemo kako znamo i umijemo.

Najbolje prođu oni koji su studenti, a njih ima najmanje. Ali oni drugi, kojih ima 98 posto, djeca su koja završe srednju školu. Ako nemaju nikoga, nikakve rodbine, a često nemaju, onda im moramo pomoći naći i posao i podstanarski stan, i to uglavnom uspijevamo.

Isto tako, neke udomiteljske obitelji ostave dijete kod sebe kao da je njihovo. Prirodno je da djeca odlaze od svojih roditelja, tako i od udomitelja, i da se osamostale, i u tome im treba pomoći.

Djeca koja izlaze iz sustava socijalne skrbi često ostaju sama, i nije im lako s prosječnom plaćom plaćati stan i režije, i često dođu na neki egzistencijalni rub. To želimo organizirano prevenirati i nadam se da ćemo tim projektom to uspjeti, bar za djecu iz ovog našeg kraja.

Njih nema puno. Godišnje iz udomiteljskih obitelj, dječjih domova i stambenih zajednica u PGŽ-u izađe troje – četvero djece, nekad i manje. Zar mi ne možemo svi zajedno tome djetetu dati bar 2.000 kuna subvencije da mu bude lakše platiti podstanarstvo?

Kad bi npr. svaka jedinica lokalne samouprave izdvojila 0,001 posto iz svoga proračuna mi bismo imali dovoljno sredstava da svu djecu koja u našoj županiji izlaze iz sustava socijalne skrbi kvalitetno zbrinemo, uz neku udrugu koja će im biti psihološka podrška.

Na taj način ćemo zaustaviti često ponavljani obrazac da i djeca iz tih obitelji kada odrastu postanu korisnici sustava socijalne skrbi. To je naš cilj.

Organizirana pomoć udomiteljskim obiteljima

– Pomoć i supervizija udomiteljima na području PGŽ-a, putem našeg Odjela za organizirano stanovanje i podršku udomiteljskim obiteljima, koji vodi Hana Rižovski Delogu, već godinama djeluje u Čandekovoj ulici u Rijeci, a u svibnju će se preseliti u novi prostrani prostor u Pulskoj ulici 9.

Naša županija će tada imati još bolje materijalne uvjete za podršku udomiteljima. Sada u PGŽ-u postoji 40-ak udomiteljskih obitelji, srodničkih i ne-srodničkih, i dvije obitelji standardnih udomitelja kojima je udomiteljstvo kao zanimanje.

Nemamo ni jednu specijaliziranu udomiteljsku obitelj, koje bi trebale udomljavati dijete s problemima u ponašanju ili dijete s teškoćama, što je novi zakon predvidio misleći da će se javiti netko od stručnjaka.

No, koliko znam, u cijeloj Hrvatskoj se nitko nije javio. Ali ima ljudi koji imaju djecu s teškoćama i poremećajima u ponašanju, i koji nemaju uvjete koji se traže: nemaju visoku stručnu spremu, nisu psiholozi, socijalni radnici.

Zašto ne prepoznati te ljude koji to sjajno rade, i njima ne dati status profesionalnog udomitelja? Ima ljudi koji nisu pomagačkih struka, a sjajno se brinu o svojoj udomljenoj djeci s višestrukim problemima, analizira Sečen.