Već tjednima se europski mediji i analitičari, a u pojedinim zemljama i političari, poigravaju s idejom da se bi se dio tekstilne proizvodnje, posebice proizvodnje odjeće mogao vratiti u europske tvornice, jer je pandemija ugrozila redovitu isporuku robe iz azijskih pogona na europska tržišta.

Uz probleme s prijevozom, koji traju od početka pandemije, zadnjih mjeseci europske tvrtke, zbog širenja koronavirusa, moraju na određeno vrijeme zatvarati svoje tvornice u Aziji, pa je to razigralo maštu i razgovara se o mogućnosti da se, nakon što su desetljećima veliki proizvođači selili svoju proizvodnju prvenstveno u Kinu, Bangladeš i Vijetnam, dio pogona vrate kući.

Ostaci ostataka

Pojavili su se takvi prijedlozi i na samom početku pandemije kad se Europa suočila s činjenicom da je čak i proizvodnju najvažnijih sastojaka za lijekove »potjerala« sa svog teritorija, uglavnom zato što su drugi imali jeftiniju radnu snagu i labava pravila kad je u pitanju zaštita okoliša, ali i sigurnost radnika, pa je zbog postizanja sve većeg profita bilo isplativije otići na drugi kontinent.

Spominjala se i proizvodnja zaštitne medicinske opreme, poput primjerice maski i ogrtača, koja se odavno iselila u Kinu. U te se rasprave ukrcala i Hrvatska, pa se tako spominjala dostatnost u proizvodnji hrane, a posebno je upečatljiva bila činjenica da sav kvasac na hrvatske police dolazi iz inozemstva. Godinu i pol kasnije to se nije promijenilo.

Sad je na redu među ostalima proizvodnja obuće i odjeće, jer je pitanje kakva će biti opskrba do kraja godine i hoće li se, posebice za prosinačku, blagdansku kupnju napuniti police dućana. Dok su velike europske i američke tvrtke tražile rješenja za zastoj proizvodnje i probleme u prijevozu već proizvedenog do kupaca, u Hrvatskoj je ovog ljeta postalo jasno da nestaju i ostatci ostataka nekadašnje tekstile industrije.

Vlasnici su u srpnju odlučili ugasiti, odnosno likvidirati krapinsku Kotku koja je zapošljavala više od 360 radnika. U istom mjesecu otvoren je i stečaj u požeškoj Orljavi koja zapošljava 180 ljudi. U razmaku od tjedan dana bez posla je ostalo gotovo 550 uglavnom radnica i teško je da će igdje više pronaći posao u struci, iako iz Vlade stalno govore kako pregovaraju s potencijalnim strateškim partnerima za koje bi Orljava radila.

​Ta kompanija i dosad se održavala zahvaljujući suradnji s njemačkim Olympom za kojeg je šivala košulje. Bio je to model preživljavanja brojnih domaćih tekstilnih tvrtki za koji su se uhvatili krajem prošlog stoljeća.

Strategija je bila raditi za talijanska, njemačka i austrijska poduzeća, pa se tako, primjerice za talijanski Benetton nekada šivalo i u Puli i Iloku. Prije dvadesetak godina čak se ni članovi Vlade, koju je tada vodio HDZ, nisu libili govoriti o tome kako je u tim radnointenzivnim industrijama hrvatska prednost jeftinija, a stručna radna snaga.

Nisu od takvih ideja bježali ni socijaldemokrati, odnosno viđeniji članovi SDP-a. Takva poslovna politika na kojoj se još dalo preživljavati početkom dvijetisućitih, nije mogla potrajati, jer uvijek postoji zemlja koja nudi masovniju proizvodnju, jeftinije radnike, manje poreze i labavija pravila.

Model preživljavanja

Naravno da su europske kompanije pronašle te zemlje i partnerstva s hrvatskim kompanijama su se gasila, pa je nakon dvijetisućite tekstilnu industriju zahvatio drugi val osipanja i gašenja tvrtki i radnih mjesta, nakon onog prvog, razornog koji se dogodio na početku tranzicije.

Tako je, prema nedavno objavljenom izvješću Financijske agencije, u tekstilnoj industriji od 2002. do 2019. godine broj zaposlenih pao za 57,1 posto. S 8.522 radnika iz 2002. godine, tekstilna industrija je u 2019. godini pala na 3.672 zaposlenih, a neke su tvrtke prestale postojati. Primjerice Pamučna industrija Duga Resa brisana je iz sudskog registra.

Tvrtka koja je još krajem osamdesetih zapošljavala četiri i pol tisuće radnika, odnosno više nego što ih je trenutno zaposleno u tekstilnoj industriji, polako se gasila do 2015. godine. No, to je tek jedan priča o umiranju tekstilne industrije, koja je još devedesetih činila 19 posto hrvatskog izvoza, što nije zanemariv udio koliko god tada hrvatski izvoz bio slabašan.

Zanimljivo u razdoblju od 18 godina prihodi u tekstilnoj industriji su, s upola manje radnika, ostali gotovo isti, 2002. bili su 1,59 milijardi kuna, a 2019. godine povećali su se za sto milijuna kuna.

Marin Tironi/PIXSELL

No, promijenile su se tvrtke koje ostvaruju najveće prihode i najveću dobit.

Tako na vrhu ljestvice više nisu ni Varteks ni Duga Resa ni Čateks, nego je najveće ukupne prihode u 2019. godini, u iznosu od 282 milijuna kuna, ostvarila tvrtka AquafilCRO d.o.o. iz Oroslavja. Čak 280 milijuna kuna, odnosno 99,4 posto prihoda ta je tvrtka ostvarila izvozom.

Riječ je o kompaniji koju je osnovala talijanska tvrtka Aquafin, a u Zagorju je izgradila modernu tvornicu koja prerađuje poliamidnu, poliestersku i polipropilensku (PP) pređu i pripremaju je za daljnju preradu u gotove proizvode poput najlon čarapa, kupaćih kostima i brojnih drugih aplikacija u tekstil.

U Krapinsko-zagorskoj županiji je i tekstilna tvrtka koja je u 2019. godini imala najveću dobit, a riječ je o obrtu Meditex u vlasništvu Roberta Črnjevića iz Zaboka. Meditex, kako mu i samo ime kaže, proizvodi zaštitnu konfekciju iz netkanih tekstila za jednokratnu upotrebu u medicini, ali i industriji i ugostiteljstvu.

Zaštitnu opremu za zdravstvo, ali i vatrogasce, prehrambenu industriju i vojsku proizvodi i đakovačka tvrtka Hemco, koju je nekoliko puta i ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Darko Horvat spomenuo kao mogućeg strateškog partnera za Orljavu. ​

​Tko zna hoće li se to partnerstvo dogoditi, ali ono možda najbolje opisuje stanje u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj, stabilni su i pozitivno posluju oni koji su pronašli svoje posebne niše, a teško mogu preživjeti oni koji proizvode uvjetno rečeno konfekciju za obične civile.

​Nova niša

​​Za takav zaključak postoji još argumenata, a još jedan opet dolazi iz Zagorja. Dok su radnice Orljave čekale svoje neisplaćene plaće, u Klanjcu u tvrtki Splendor tekstil imali su ugovor Vojskom Savezne Republike Njemačke i u sljedeće će tri godine Nijemcima isporučiti 30.000 komada uniformi, prije svega jakni i posebno dizajniranih hlača.

Izradi specijalizirane odjeće okrenula se i tvrtka Riječka industrija odjeće (RIO) koja među ostalim šiva radnu odjeću za turizam, pa su tako iz njihovog pogona izašle i uniforme za radnike riječkog Hiltona. Na mjestu njihova pogona gdje su se nekada izrađivala odijela niče stambeno naselje, a RIO na novoj lokaciji na Zametu nastoji osvojiti novu tržišnu nišu.

Ovi primjeri kazuju da se možda ipak ne bi trebalo zanositi idejom da bi se i Hrvatska mogla ukrcati na val povratka tekstilne industrije u Europu, koji se vjerojatno neće ni dogoditi, ali dokazuju i da se, primjerice u izradi zaštitne ili radne odjeće, ali i proizvodnji iz recikliranih poliestera, u Hrvatskoj može stvoriti tvrtka koja dobro posluje.

Najbolji u 2019.

• AquafilCRO d.o.o. iz Oroslavja ukupno prihodi 282 milijuna kuna, od čega 99,4% ostvareno izvozom, bave se preradom poliamidne, poliesterske i polipropilenske (PP) pređe i pripremaju je za daljnju preradu u gotove proizvode poput najlon čarapa, kupaćih kostima i brojnih drugih aplikacija u tekstil

• Meditex iz Zaboka obrt koji je ostvario najveću dobit, proizvodi zaštitnu konfekciju iz netkanih tekstila za jednokratnu upotrebu u medicini, ali i industriji i ugostiteljstvu

Malo nade za renesansu

Na mogućnost svojevrsne renesanse tekstilne industrije u Europi, ali i Hrvatskoj, realno gleda i glavni direktor Hrvatske udruge poslodavca Damir Zorić, koji ističe da se ne može govoriti o premještanju masovnije proizvodnje u Hrvatsku, a to bi bio zahtjev bilo koje kompanije koja bi selila proizvodnju iz Azije.

Naglašava da Hrvatska više ne može govoriti ni o tome da za takvo nešto ima obučenu radnu snagu, jer je sve manje tekstilnih radnika.

– Prostora u Europi ima za proizvođača kvalitetnije odjeće, ali Kotka je imala i kvalitetnu radnu snagu i bila je tehnološki na dobroj razini, ali vlasnici su odlučili ugasiti proizvodnju jer se nisu uspjeli izboriti za narudžbe.

Neće nitko, zbog trenutnih poteškoća, lako preseliti narudžbe iz zemalja gdje ima masovnu proizvodnju i jeftinu radnu snagu, zaključuje Zorić.

Takvom zaključku u prilog ide i činjenica da se od početka prošle godine, odnosno od početka pandemije, kalkulira s povratkom pojedinih proizvodnih grana iz Kine u Europu, ali se malo od toga doista i dogodilo.