Učiti, učiti i samo učiti – slavna je maksima jednog od slavnih vođa radničkog pokreta koja neslavnom Emmanuelu Macronu ne znači previše. Francuski predsjednik ne dolazi iz miljea koji krase humanistički impuls za stjecanjem novog znanja i razumijevanja, potreba za samokritikom ili moment u kom će iskreno i skrušeno sam sebi priznati da je bio u krivu i da treba promijeniti pristup. U suprotnom, po glavi ovog neoliberalnog posterboya palile bi se lampice koje bi upozoravale na to da u vremenima opće političke i energetske krize u Europi, značajne inflacije, naglog pada životnog standarda te manjka većine u Narodnoj skupštini, produljenje radnog vijeka francuskih radnica i radnika izaziva više problema nego ih rješava. Njegove najave kako će minimalna starosna dob za ostvarivanje prava za mirovinu porasti sa 62 na 64 godine, bile su znak da klasični francuski nacionalni rituali mogu započeti. Najprije su masovni prosvjedi održani 19. siječnja, a zatim i ovog utorka kada su jednodnevni štrajkovi na gradske ulice Pariza, Marseillea, Lyona, Toulousea, Nice, Montpelliera, Nantesa i drugih urbanih centara prema procjenama organizatora izmamili više od 2,5 milijuna ljudi. Premda su europski i svjetski mediji napete događaje iz srca Europe popratili po sili, hladno i izvještajno, podrobnije škicanje u kontrolni ispit europske nam braće iz susjedne klupe pokazuje nam da se sindikalno organizirani kreatori društvenog bogatstva itekako imaju snage boriti protiv tobože neminovnih politika.

Reuters

Mirovina a la Macron

Najnoviji primjer rastakanja socijalne države čak i u najbogatijim zemljama svijeta potvrđuje nam kako u očima periferije razloga za idoliziranje Zapada jednostavno više nema, te kako aspiracije za postajanjem mini-Švicarskama, Švedskama ili Francuskama treba ostaviti u završenim, naivnijim vremenima. Visokokvalitetni uvjeti mirovine, kao nekoć izboreno civilizacijsko pravo, nekoć su slovili kao jedan od standarda kojima su se države kapitalističkog centra razmahivale u slavu tzv. socijalno-tržišnog gospodarstva, privlačeći radnu snagu iz siromašnijih i potlačenijih država. No od pitanja koje se dotiče života doslovno svakog čovjeka, pogotovo ljudi iz siromašnijih klasa i niskoplaćenih profesija, političke su elite, pa tako i francuska, napravile tehnokratsku igru brojki kojom misle krpati falinge vlastitog sistema. Iako u oči upada elementarna nedemokratičnost Macronove mirovinske reforme, kojoj se prema različitim anketama protivi čak 70 do 80 posto ispitanih, bivši investicijski bankar Rothschild & Co ugodno ignorira koncept volje naroda dok s prstima u ušima nastavlja s ponavljanjem napornih fraza iz seta neoliberalnog novogovora – potrebno nam je povećanje broja radne snage, naša ekonomija mora biti kompetitivnija, moramo provesti nužnu ekonomsku modernizaciju.

Usprkos tome što radništvo u Francuskoj u odnosu na ostatak Europske unije mora ostvariti blaže kriterije za odlazak u mirovinu, kontraargumenti Macronovim opravdanjima i njegovom upuštanju u »utrku prema dnu« nalaze se u svakom dubljem zalaženju u tematiku što je glavni uzrok brojnosti opozicije. Kao i u Hrvatskoj, brojni su penzioneri u Francuskoj zbog visokih troškova života prisiljeni raditi i u mirovini, što ih vraća u radni proces, redovito onaj manualni i fizički iscrpljujući kakav zahtijeva francuska, još uvijek dobrim dijelom proizvodna i industrijska ekonomija. Štrajkaši su uz spominjanje osnova socijalne i generacijske solidarnosti govorili i o efikasnosti i kvaliteti rada koji se smanjuju slabljenjem fizičkih i mentalnih sposobnosti, kao i fizičkim i zdravstvenim posljedicama koje se odražavaju, između ostalima i financijski, na javnozdravstveni sustav.

Također, analitičari i ekonomisti koji se doma ne mole slici Miltona Friedmana, poput Michaela Zemmoura s vodećeg francuskog sveučilišta Pantheon-Sorbonne, kažu kako je mirovinski sustav izrazito zdrav te kako će ovakvo balansiranje nacionalnog budžeta taj novac ionako sliti u korporativne blagajne u obliku poreznih olakšica, dok je francusko Savjetodavno vijeće za mirovine (COR) pred parlamentom izvijestilo kako državna potrošnja za penzije nije prekomjerna.

U prilog neopravdanosti dizanja dobi za mirovinu govori i statistika. Stagnacija demografskih kretanja u Francuskoj popraćena je konstantnim priljevom novog imigrantskog stanovništva, velikom većinom onog na vrhuncu svojih sposobnosti i spremnog za najlošije radne uvjete. Na ponekad i neskrivenu radost psihopata iz financijskog sektora, COVID-19 je »pročistio« stanovništvo od neproduktivnog življa koje državu skupo košta, s obzirom na to da je zbog pandemije u toj zemlji umrlo više od 100 tisuća ljudi starijih od 60 godina, a prema Francuskom nacionalnom institutu za statistiku i ekonomske studije (INSEE) očekivana životna dob od početka pandemije nije porasla. Stoga se neprikladan tajming Macronovog nasrtaja na rad može objasniti i osnovnom teorijom o političkom opstanku: ako nepopularne mjere provedeš na početku mandata, za četiri ćeš godine ponovno moći obećavati brda i doline, jer će se davno učinjenog malo tko sjećati.

Reuters

Superhik u Elizejskoj palači

Kao što to obično biva u politici, i u ovom se grmu zec zove fiskalni budžet. Visoka stopa duga te problemi s oplodnjom kapitala već par godina prijete izazivanju krize s razmjerima kakve smo iskusili 2008. godine, kada su se kriminalni špekulativni entiteti bejlautali stotinama milijardi javnog novca. Politika francuskog establišmenta i u ovakvim je okolnostima temeljena na dogmama neoklasične ekonomije koje nalažu kako za kapital nema druge nego da pojača sukob sa samim ograničenjima ljudskog tijela. Drugim riječima, iako su pandemija i ruska invazija uvelike pridonijeli prebacivanju krize na leđa rada i radnika, a dalje od burzovnih postotaka u plusu, »šutanje kante niz cestu«, odnosno odgađanje neminovnog sloma svjetske ekonomije ostaje jedina strategija zapadnih moćnika, bez obzira na činjenicu da tim načinom drastično povećavaju i njegove posljedice.

Upravo kao političar koji je od samog dana kandidacije slovio za »manje zlo« u odnosu na Marine Le Pen i njeno nepristojno desničarenje, Emmanuel Macron nije niti imao mogućnost pretvarati se da je išta drugo nego neinspirativan financijaš koji će raditi za kartel iz sektora nerealne ekonomije, usko povezane banke, investicijske fondove, osiguranja i nekretninski biznis. Premda njihove casino igre polako, ali sigurno gutaju proizvodnju te izvozni potencijal druge po redu europske ekonomije, Macron je od početka vlasti, prvo 2017. pa ponovno 2019. proveo porezne reforme i uveo porezne olakšice na krupni kapital čime je državni budžet osiromašen za desetak milijardi eura godišnje, sada namijenjenih nezasitnoj rupi bez dna.

Da je Macron predsjednik za najbogatije pokazuje i ocjena Fitch Ratingsa, jedne od najvećih agencija za procjenu kreditnog rejtinga, navodeći kako je šest najvećih francuskih banaka u 2021. ostvarilo razine profita dvostruko veće u odnosu na 2020. te čak 25% veće u odnosu na predpandemijsku 2019. godinu. Fitch procjenjuje kako su banke u snažnoj poziciji za suočavanje s posljedicama intenziviranja rata u Ukrajini, između ostalog i zato što uživaju »brza i sveobuhvatna« državna pokrića pri zaduživanjima te ostale mjere potpore. Nadalje, francuski je štreber u prošlogodišnjoj kampanji bez straha najavljivao i ukidanje poreza na neproduktivnu imovinu, dok bi sakaćenje radničkih prava i mirovinskog sustava trebao bi biti vrhunac njegovog »trickle-up« modela i vrhunac njegovog drugog mandata. Stoga je oklada na uspjeh sporne reforme od iznimne važnosti za njegov autoritet u nastavku pet godina dugog mandata, zajedno s nadom u stabilnost francuskog političkog sustava i njegovu otpornost na ulični višak demokratskih stremljenja.

Jedanaest tisuća pendreka na terenu i korišteni suzavac Macronova su poruka koja ne odaje dojam uvažavanja milijuna okupljenih ljudi. Sad već iskusan u borbi s narodom, najmlađi francuski predsjednik u povijesti odabrao je taktiku čekanja da prosvjedi splasnu, bez čak i kurtoaznih poziva na dijalog i kompromis, procijenivši da će heterogenost prosvjednika, defanzivnost i manjak odlučnosti za daljnje i pojačane industrijske akcije biti dovoljne za njemu dragu, mirniju političku klimu. No, situacija baš i nije toliko jednostavna, s obzirom na to da glavni organizatori štrajkova i prosvjeda, grupa sindikata predvođena Francuskom demokratskom konfederacijom rada (CFDT) i Općom konfederacijom rata (CGT), nastavak protesta najavljuju 7. i 11. veljače. Jedinstvo niza sindikata različitih razina borbenosti novum je u francuskoj političkoj areni, a njihovu bazu čine radnici iz energetskog, željezničkog sektora, javnog prijevoza, prosvjete, zdravstva i državne administracije. Da im ne nedostaje ni retoričke oštrine ni tematske širine, pokazao je neformalni vođa štrajka, čelnik sindikata CGT Phillipe Martinez, koji Macronove planove naziva »nepravednim, dogmatskim i ideološkim«, navodeći kako »bi bilo dobro da se bogatašima isključi struja, pa da se na par dana mogu staviti u kožu ljudi koji ne mogu platiti svoje račune«.

Najveća politička stranka koja podržava i sudjeluje u prosvjedima vodeća je partija opozicije, Nacionalna fronta Marine Le Pen koja, iako Macronovim zaletom prema desno gubi prostor za artikulaciju ideja, zapaženo crpi političku energiju iz razjarenih masa. Prosvjede podržava i najbrojnija opozicijska koalicija NUPES, predvođena Nepokorenom Francuskom Jean-Luca Mélenchona, koja je ostvarila i više nego zapažen rezultat na oba prošlogodišnja izbora. Iako su se ideje socijaldemokratske redistribucije i aktivne uloge države u ekonomiji vratile u javni politički prostor, zasad je upitno kakav potencijal za stvaranje snažnog i koherentnog društvenog pokreta posjeduju francuska ljevica i lijevi centar, opcije koje bi mnogo toga mogle naučiti od uspona i padova britanske ljevice predvođene Jeremyjem Corbynom.

Reuters

Obrazovanjem do emancipacije

Posljednji protesti koji su dobro prodrmali Francusku i naslućivali da će se možda pretvoriti u nešto više bili su višemjesečni prosvjedi žutih prsluka 2018. i 2019. godine. Danas sinonim za neposluh francuskog naroda, »Gilets jaunes« nakon prvotnog odgađanja poskupljenja goriva ipak nisu uspjeli kanalizirati svoj utjecaj u institucionalnu arenu, padajući na ispitu za ispunjenje njihove liste ciljeva. Interni sukobi i slaba organiziranost među prosvjednicima iz notorno nesindikalizirane »gig ekonomije« ostavili su najnesigurnije, prekarne, slabo plaćeno radništvo, dostavljače, taksiste, vozače, čistače, imigrante, slojeve niskog društvenog statusa bez traženog povećanja plaća i poboljšanja uvjeta, a Macronu dozvolili da nepopularnim mjerama testira otpor sili.

Nikad ne riješivši posljedice klasnog rata na kratkotrajno prepoznate »esencijalne radnike«, francuska vlada ignoriranjem vox populi prelazi liniju koja u liberalnoj teoriji označava autoritarne tendencije, pri čemu izjave premijerke Élisabeth Borne kako o mirovinskom minimumu od 64 godina neće ni s kim raspravljati pridonose takvom dojmu. Iako se »autoritarnost« često zna pripisivati raznovrsnim režimima za koje se ocijeni kako im ljudi kao pojedinci nisu važni, već samo opstanak sistema i vladajuće oligarhije, daljnji udari na one kojima se i nema mnogo toga za uzeti mogu destabilizirati francusko društvo i ekonomiju za stopu više nego bi blagi redistributivni pokušaji ugrozili tržište kapitala.

Premda u parlamentu koalicija Zajedno predvođena Macronovom partijom Renesansa nema većinu te je sposobna formirati tek manjinsku vladu, nepovoljna konfiguracija Narodne skupštine vjerojatno neće biti značajna brana provedbi zacrtanog, budući da potencijalno odlučujuća grupa konzervativaca i demokršćana s radošću u najam nudi svoje ruke. Ovaj jeftin dil bit će jedan od rijetkih koji će na kompromise i ustupke nespreman predsjednik prihvatiti na vrućem domaćem terenu dok s iščekivanjem razmišlja o svojim geopolitičkim ambicijama. Dok ne bleji u osi apscisa i ordinata, Macron smišlja kako ispuniti golemu prazninu nastalu odlaskom njemačke kancelarke Angele Merkel i postaviti se kao glavni implementator i čuvar uzvišenih europskih ideala na svjetskoj sceni. Afterparty prošlogodišnjeg G7 samita u njemačkom Garmischu, kada je medijskim performansom sa sporednom rolom izgubljenog Joea Bidena htio dati do znanja javnosti kako se brine ne samo za francusku i europsku, već svjetsku opskrbu naftom, bio je uvertira u igranje njegove uloge života – za diplomaciju otvorenog distributera ratne opreme na Istok. Dok održava sastanke s liderima zemalja do čijih je mišljenja Rusiji stalo, među kojima se ističu studenački susreti s kazahstanskim predsjednikom Kasimom-Žomartom Tokajevim i kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, Macron nastavlja s periodičnom ratnom pomoći Ukrajini. Uz pojačavanje ukrajinske vojske transportnim i borbenim oklopnim vozilima početkom mjeseca, francusko je Ministarstvo obrane ovog tjedna najavilo kako će brojku poslanih artiljerijskih vozila Caesar s 18 povećati za još 12 komada, pri čemu je očigledno da Francuska pažljivo važe da svojim pošiljkama ne nadmaši ostatak lajavih zapadnoeuropskih zemalja.

Ipak, takve kalkulacije ne zadovoljavaju sve brojniju populaciju koja se protivi sudjelovanju njihove države u ratu dijelom iz straha za vlastitu sigurnost, ali i iz rakursa izdašne državne potrošnje koja ne služi francuskom društvu te velikih neželjenih posljedica antiruskih sankcija. Pad simpatija i podrške za učešće Francuske i Njemačke u najsuvremenijem ratu u dosadašnjoj povijesti, kao i sve glasniji zahtjevi za odlučnom mirovnom diplomacijom, direktno su povezani s padom životnog standarda koji građani osjećaju na svakodnevnoj bazi, pri čemu je atak na mirovine samo posljednja kap koja prelijeva čašu. Stoga je ishod francuskih štrajkova od važnog značaja ne samo za tamošnju radničku klasu, već i nade i horizonte sve relevantnijeg i masovnijeg sindikalnog organiziranja u cijeloj kriznoj Europi. Francuzi imaju priliku da ispišu neke nove udžbenike o kolektivnoj akciji iz kojih će ostatak kontinenta moći učiti, učiti i konačno nešto naučiti.