Prije 15 godina, u jeku svjetske financijske krize, Jacques Chirac izjavio je kako će bez Afrike Francuska »skliznuti« u status trećerazredne svjetske sile, dajući do znanja koliko je nejednaki transfer vrijednosti s juga neophodan za opstojnost druge najznačajnije ekonomije u Europi. Međutim, bivši predsjednik Pete republike u tom trenutku radikalne iskrenosti vjerojatno nije ni slutio koliko će malo vremena trebati da se proces afričke de-francuzizacije ponovo pokrene te ugrozi sve prvosvjetske privilegije koje su kao stvar prirodnog poretka shvaćali ne samo domaći kapital, već i dobar dio francuske tzv. radničke aristokracije.

Nedvojbenu potvrdu o snažnom valu dekolonizacije Fransafrike dobili smo novim vritnjakom koji je podeblja francuska stražnjica proteklih dana dobila u Nigeru.

Državni udar u ovoj siromašnoj kontinentalnoj državi centralnog Sahela koji je grupa visokih vojnih dužnosnika počinila bez nasilja i krvi po svojoj važnosti ne bi dobio toliko pažnje zapadnih političara i medija da ulozi za Francusku i njezine glavne saveznike nisu toliko veliki.

Prvotni šok »bogatih investitora« zamijenio je strah da će pustinjska zemlja prestati funkcionirati kao lojalan režim i jedna od najčvršćih poluga imperijalnih interesa te postati novi centar anti-francuskog sentimenta koji se u zemljama regije intenzivnije osjeća unatrag nekoliko godina.

Osude puča koje su stizale iz Pariza, Washingtona i Bruxellesa nisu previše tangirale novostvoreno državno tijelo nazvano Nacionalno vijeće za zaštitu domovine (CNSP) predvođeno generalom Abdourahamaneom Tchianijem koje je, nalik na bliske vlade iz Malija i Burkine Faso, kao jedan od svojih prvih poteza obznanilo protjerivanje francuskih trupa iz svoje zemlje.

Reakcija poveće skupine od 94 francuska senatora koji su ovim povodom predsjedniku Emmanuelu Macronu napisali otvoreno pismo najbolje se može opisati riječju kmečanje. Spominjući kako je propast francuskih vojnih pohoda protiv afričkih terorista od 2014. do danas rezultirala (po Francusku) problematičnim situacijama u nizu bivših kolonija, u pismu se nariče o kletoj sudbi koja je njihov vojni, ekonomski i diplomatski utjecaj zamijenila – redom – ruskim, kineskim i američkim, uz tugovanje kako francuski jezik i kultura u Africi gube primat nad engleskim.

Premda realnost nalaže da razmotri suprotno, politički vrh polariziranog i raspadajućeg društva dozvolio je da ga obuzmu najgori instinkti arogancije, poručivši Macronu: »Što se nas tiče, nismo se pomirili s našim postepenim nestankom s cijelog kontinenta«. Ipak, ovi vapaji za efikasnijom politikom menadžeriranja prekomorskih oaza teško da mogu promijeniti ireverzibilni povijesni tijek, onaj u kojem Afrikanci neće pokorno čekati naredbe bijelih guvernera.

Propast Zapadnog antiterorizma

Kako je sigurnosno i političko stanje južno od Sahare već dulje vremena izrazito nestabilno, posebice zbog nemalog broja džihadističkih i fundamentalističkih skupina nastalih nakon posvemašnjeg uništenja Gadafijeve Libije, vojno preuzimanje vlasti u Nigeru nije stiglo iz vedra neba, već je rezultat kulminacije dugotrajnih kriza. Predstavnici spomenutog Vijeća u svom su inicijalnom objavljivanju narodu istaknuli kako Niger uz otežanu situaciju s terorizmom trpi loše ekonomsko i društveno upravljanje, pozvavši »vrijedno stanovništvo« na ujedinjavanje protiv onih koji im žele nanijeti nezamislivu patnju.

Populacija u jednoj od triju najsiromašnijih zemalja na svijetu (u kojoj gotovo polovica ljudi živi s prihodima manjima od dva dolara dnevno) političku je tranziciju na ulicama glavnog grada Niameyja dočekala s oduševljenjem, mnogi od njih noseći i kličući antifrancuske transparente i uzvike, nasrćući na zgradu francuskog veleposlanstva te u konačnici ispunivši najveći nacionalni stadion na mitingu s vojskom.

S obzirom na ogromnu razinu podrške puču koja prema istraživanju The Economista iznosi visokih 78 posto, ali i nesnošljivosti prema političkoj strukturi svrgnutog predsjednika Mohameda Bazouma kojeg se optužuje za osobno bogaćenje i korupciju, slizivanje s Francuzima i Amerikancima uz zanemarivanje društvenog i ekonomskog razvoja, afrički analitičari tamošnju političku atmosferu opisuju kao revolucionarno nabijenu i punu nade u suvereniju budućnost.

Upravo je servilnost prema bivšim i sadašnjim kolonizatorima bila glavna značajka vladavine pritvorenog Bazouma koji se u nepune tri godine prometnuo u glavnog domaćina stranih trupa u regiji. Usprkos grandioznim projektima poput najveće američke baze za borbene dronove u Africi, one pored grada Agadez u čiju je izgradnju uloženo 110 milijuna dolara, antiterorističke operacije protiv Boko Harama i afričkih ogranaka Al Kaide i Daeša nisu rezultirale smanjenjem militantnog nasilja već njegovom umnožavanju koje je povećalo broj islamističkih napada i njihovih civilnih žrtava.

Nonšalantnost u naporu 1.500 francuskih, 1.100 američkih te par stotina talijanskih i njemačkih vojnika da ukinu razlog svog dolaska u pustinjsko leglo salafista pratio je rast utjecaja ovih zemalja na Bazoumovu prozapadnu politiku čije su sigurnosne katastrofe izazvale otkazivanje vojne poslušnosti, kao i trasiranje političkog puta prema trendovima iz susjedstva.

Vrlo slične državne udare u Maliju, Gvineji i Burkini Faso u protekle su dvije godine također karakterizirali antikolonijalni stavovi i politike, elementi progresivnog nacionalizma te progon francuske vojske. Kao posljedica sužavanja prostora djelovanja u francuskom i američkom interesu Niger je tada postao glavno Zapadno vojno i političko uporište u Africi te domaćin protjeranih NATO trupa, što ilustrira dosadašnji status ove zemlje kao čvrstog saveznika u očima Zapada. Stoga ne čudi što je osuda neželjenog puča od strane američkih i europskih vlada toliko oštra, pa i panična.

Nakon što je vojska u Nigeru proteklog tjedna prekinula diplomatske veze s Francuskom, SAD-om i Nigerijom, otkazala vojnu suradnju s Parizom te naredila da njihovi vojnici otiđu iz zemlje, animozitet na ovim relacijama pojačao se ne samo francuskim odbijanjem legitimacije ovih odluka, nego i intenziviranjem govora o sankcijama, međunarodnoj blokadi te nasilnom vraćanju civilne vlasti.

Standardni arsenal unilateralnih prijetnji prethodi potencijalnom scenariju koji bi predstavljao još bolniji udarac po ambicije imperijalizma – kopiranje vojno-sigurnosnog aranžmana koji su implementirali Mali i Centralnoafrička republika dovođenjem ruskog Wagnera na afrička bojišta.

Pipanje terena

Da bi testirao ozbiljnost namjera vojne vlade generala Tchianija i privremenog premijera Lamine Zeinea prije nego amenuju najdrastičnije mjere, Washington je početkom tjedna u Niamey poslao svoju moćnu zamjenicu državnog tajnika, notornu Victoriju Nuland koja je dobila zadatak da ispipa u kolikoj će mjeri Niger mrsiti planove Zapada te procijeni rasteže li se općenarodna mržnja prema Francuskoj i na američkog hegemona.

Nuland nije bila od volje skrivati pravu narav svog putovanja pa je javno potvrdila kako je svoje domaćine »upoznala s opasnostima« šurovanja s Rusima koji na afričkom kontinentu zbog vojnih uspjeha u Siriji slove kao efikasni i pouzdani istrebljivači džihadističkog zla.

Međutim, CNSP je glatko odbio sve američke zahtjeve uključujući onaj da se druga po važnosti američka diplomatkinja sastane s pritvorenim bivšim predsjednikom, pa su ne toliko pozadinske igre pritisaka s ciljem reinstalacije vjernog podanika nastavljene perfidnijim sredstvima.

Svrgnuti je Bazoum u utjecajnom Washington Postu dobio prostor za ispisivanje panegirika samom sebi te pozvao SAD da ga vrati na izmaknuti mu tron, dok je njegov premijer Mahamadou istovremeno u Parizu sastančio i kuhao s francuskom ministricom vanjskih poslova.

U narativu snaga koje stoje iza formalno izabranog predsjednika Nigera sve se manje spominju volja i interes više od ekstremno mladih 25 milijuna stanovnika od kojih je 63 posto njih nepismeno, a sve više ultimatumi kojih postavlja nezaobilazni regionalni igrač Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS).

Blokiravši dotok hrane, lijekova, električne energije, financija i humanitarne pomoći u zemlju u kojoj očekivana životna dob ne prelazi 60 godina, ECOWAS pod vodstvom Nigerije i njezinog predsjednika Tinubua prijeti daljnjim pogoršavanjem ekonomske i društvene situacije ukoliko vojni vrh ne odstupi. Ucjenama putem zadržavanja pomoći i sankcija samo što se nije priključila ni Europska unija. Europska specijalna izaslanica za Sahel Emanuela del Re u intervjuu La Repubblici izjavila je kako nedostatak vitalnih životnih potrepština u Nigeru dokazuje da »sankcije djeluju« te kako EU mora pojačati ove mjere da bi »oslabila vojnu huntu«.

Također, s obzirom na to da ECOWAS po Nigeriji i Senegalu sakuplja vojske koje bi bile voljne udariti na svog susjeda, nije isključen niti univerzalno neželjeni ishod strane invazije i početka novog rata koji bi na ovaj dio Afrike sručili novu socijalnu katastrofu globalnih razmjera.

Ipak, nigerijski parlament zajedno s dijelom članova vladajuće stranke odbio je ovlastiti Tinubua da legalno razmotri ratnu operaciju, dok su njemačka i talijanska ministarstva vanjskih poslova istaknula kako jedino političko i diplomatsko rješenje može razriješiti nigersku krizu. Uz to, manjak tehničkih, organizacijskih i političkih sposobnosti afričkih i francuskih aktera da pokrenu vojnu intervenciju protiv popularne vlade ovu bi opciju, barem zasad, trebao ostaviti u rubrici nerealiziranih planova.

Da bi oružani napad na Niger doveo do regionalnog rata od kojeg se kontinent ne bi desetljećima oporavio upozorile su i vojne vlasti Malija, Gvineje i Burkine Faso koje su najavile kako će se u tom slučaju priključiti obrani zemlje i proglasiti rat protiv okupatora. Intervenciji se oštro usprotivio i alžirski predsjednik Tebboune, impliciravši kako bi »zapaljenje Sahela« dodatno narušilo ionako tragičnu situaciju s izbjeglištvom, poništilo sve napore kontra fundamentalističkih skupina te otvorilo vrata za njihovu proliferaciju.

Prisilni povratak nepopularne vlasti zbog toga bi predstavljao klasični slučaj u kojem je lijek gori od bolesti. Budući da politika na nacionalnoj razini ima ograničeni pozitivni utjecaj u svakodnevnoj borbi naroda za preživljavanje, proširivanje ratne zone i ugroza stanovništva koncentriranog na jugu Nigera donijeli bi neusporedivo više negativnih posljedica i problema od vladavine pod vojnim režimom bez obzira na uspješnost njihovih zasad nepoznatih političkih poteza.

Neokolonijalni klinč

Naravno, zec francuske opsesije Nigerom ne leži u demokraciji i ljudskim pravima već u grmu prirodnih resursa. Emmanuel Macron nije ostavio previše prostora za interpretaciju svojih riječi kada je kazao kako »napadi na francuske interese neće biti tolerirani«, skrenuvši pažnju prema vodećim izvoznim proizvodima ove sirovinama bogate zemlje. Bojazan da će pipa s uranijem iz Nigera presušiti – što bi na duge staze moglo donijeti niz problema njenoj ekonomiji – centralna je stavka francuskog prčkanja po bivšoj koloniji.

Kao jedan od najvećih opskrbljivača Francuske i Europske unije ovim nuklearnim gorivom, Niger dobiva tek oko 5 posto vrijednosti uranija koji francuski gigant Orano iskopa iz nekolicine tamošnjih rudnika, dok većina iskopane rudače direktno koristi francuskom energetskom sustavu.

Uz zlato koje čini najveći udio nacionalnog eksporta, i to isključivo prema Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Niger sjedi na enormnim, ali uglavnom netaknutim rezervama nafte koje predstavljaju primamljiv plijen za sve zainteresirane svjetske sile. Nadalje, kroz Niger bi trebao proći i planirani Transsaharski plinovod koji će povezivati Nigeriju i Alžir, što je u kontekstu jeftinog nadomještanja nepovratno izgubljenih ruskih energenata za Francusku vrlo zanimljiv projekt.

U postkolonijalnom razdoblju u kojem je Francuska s više ili manje tolerancije dozvoljavala da se njezini prekomorski teritoriji formalno osamostale razvijen je sofisticiran način kontrole nad bogatstvom koje nikad nije u potpunosti upregnuto u razvitak naroda i društava kojima pripada.

Pariz je u proteklih 60-ak godina bio relativno fleksibilan po pitanju toga kakve će režime i vladare trpiti pod svojom paskom, sve dok kontinuirani dotok prejeftinih resursa i profita nastavi podmazivati francuske oligarhe. U tom je poduhvatu ključan instrument afrički franak (službeno CFA franak) kao valuta-relikt koja monetarnu i financijsku politiku drži izvan ruku afričkih vlada. Niger, Mali, Burkina Faso, Obala Bjelokosti, Senegal i Kamerun tek su neke od 14 afričkih zemalja koje su prisiljene 50 posto svojih vanjskih rezervi čuvati u francuskim financijskim institucijama, zbog čega Francuska zadržava mogućnost da franak koristi kao sredstvo prisile, premda istu valutu sama ne koristi više od 20 godina.

S obzirom na fiksnost razmjenskog tečaja CFA franka i eura, afričke zemlje ne mogu kontrolirati upliv investicija, devalvirati svoju valutu i upravljati osnovnom polugom vlastitih ekonomija, što podrazumijeva nemogućnost razvoja vlastite izvozne industrije te osuđenost na uvoz koji koristi isključivo stranom kapitalu. Sudbina libijskog vođe koji se posljednji usudio ozbiljnije razmotriti izlazak Afrike iz financijskog ropstva svima je poznata, kao i predanost imperijalnih tlačitelja da u korijenu zaustave svaki slični pokušaj koji bi dolazio s kontinenta ili s istoka.

Sahel se buni

Srećom, novi kontinentalni vjetrovi garancija su da Afrikanci neće bespomoćno čekati da im sloboda stigne na ruskim tenkovima i kineskim investicijama.

– Moja generacija ne razumije kako Afrika, koja ima toliko bogatstva, danas može biti najsiromašniji kontinent na svijetu. Niti razumije zašto afrički lideri po svijetu putuju da bi molili, prošlog je mjeseca izjavio privremeni predsjednik Burkine Faso, 35-godišnji vojni kapetan Ibrahim Traore, pozvavši se na nasljeđe slavnog sunarodnjaka i smaknutog predsjednika Thomasa Sankaru.

Traore je kao najmlađi državni čelnik na svijetu u fokus svoje iznimno popularne politike stavio nacionalnu samoodrživost, posebno kada je u pitanju prehrana, veću kontrolu nad nacionalnim resursima i zatvaranje vrata Francuzima, čime je poslao struju hladnih trnaca u kralježnice onih arogantnih nepomirljivih pohlepnika s početka teksta.

Strah da će Niger krenuti istim putem pojačao je i Mali koji je nedavno ukinuo službeni status francuskom jeziku te zabranio rad francuskih državnih medija, a Parizu nije svejedno ni oko razvoja događaja u Senegalu u kojem je lojalna vlast izazvala narodni revolt uhićenjem vodećeg opozicijskog čelnika, zabranom rada njegove stranke i najavom kako će sudjelovati u ECOWAS-ovoj vojnoj intervenciji u Nigeru.

Aktualna zbivanja u Sahelu pokazuju nam koliko je jaz između perspektiva siromašnog stanovništva i samovažnih europskih političara nepremostiv te koliko su žalopojke potonjih o tobožnjem gušenju afričkih demokracija irelevantne.

Besramno pretvaranje kako post-kolonijalni režimi pod vodstvima Zapadnih slugana služe nečem što nije brutalna eksploatacija, pljačkanje i osiromašenje ionako najsiromašnijih onemogućuje prepoznavanje činjenice da »vojna diktatura« u očima egzistencijalno ugroženih postaje poželjno rješenje kada se civilna vlast dokaže nesposobnom, kompromitiranom, pa i izdajničkom.

Zato se, koliko god on prirodno zvučao, iznova treba osvještavati o stvorenom imaginariju koji nam sugerira da države i društva daleko od očiju i srca nije poželjno poimati drugačije nego kao geopolitički alat u nadmetanju moćnih. Ipak, Africi koja ima novu priliku da izmjeri snagu i duljinu svojih okova te iskuša granice svoje suverenosti ne treba ni sažaljenje, ni lažni humanitarizam ni demokracija kakvom je vidi bijeli čovjek.

S pregršt problema kod kuće, njegova leđa teško da su u stanju iznijeti samonatovareno breme (kako je »civilizacijsku« misiju kolonizatora opisao Rudyard Kipling), a da noge istovremeno ne puknu od naslaga stoljetnog licemjerstva.