Prije stotinu godina, 27. listopada 1922., Benito Mussolini i njegova Nacionalna fašistička stranka te paramilitantna skupina stranke, crnokošuljaši, krenuli su u marš na Rim sa željom da preuzmu vlast. Procjenjuje se da je oko 40 tisuća Mussolinijevih pristalica krenulo na Rim iz Napulja, no većinu je putem zaustavila talijanska policija, iako se dio uspio probiti do glavnog talijanskog grada. Tadašnji premijer Luigi Facta želio je proglasiti izvanredno stanje, no kralj Vittorio Emanuele III. je odbio i 29. listopada imenovao Mussolinija premijerom, te su fašisti bez oružanog sukoba došli na vlast. Povodom okrugle obljetnice toga događaja, u Rijeci će 27. listopada biti organiziran znanstveni skup »Stogodišnjica marša na Rim iz sjevernojadranske perspektive: historiografski izazovi« u organizaciji Istarskog povijesnog društva, Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci, Zavoda za povijesne i društvene znanosti u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli HAZU-a u Rijeci te projekta ERC Nepostrans s Instituta za političku povijest u Budimpešti. U poslijepodnevnim satima istoga dana održat će se i okrugli stol »Kako danas gledamo na fašizam?«.

Diplomatski neuspjeh

Dvojica povjesničara iz organizacijskog odbora skupa, dr. sc. Vanni D’Alessio sa Sveučilišta u Napulju, a koji je 11 godina predavao i na riječkom Filozofskom fakultetu i danas surađuje s riječkim CAS-om (Center for Advanced Studies) te dr. sc. Ivan Jeličić s projekta ERC Nepostrans Instituta za političku povijest u Budimpešti, dugogodišnji suradnik Odsjeka za povijest i Odsjeka za talijanistiku na istome fakultetu, govore nam o fašizmu nekad i danas te što je dolazak fašista na vlast značio za sjeverni Jadran.

No, krenuli smo kronološki, kakva je bila ekonomska i politička situacija u Italiji nakon Prvog svjetskog rata. Što je dovelo do toga da su se stvorili uvjeti da Mussolinijevi fašisti i crnokošuljaši krenu na Rim i da kralj Vittorio Emanuele III. imenuje Mussolinija novim premijerom? Vanni D’Alessio reći će kako je talijanska poslijeratna ekonomija, kao u svakoj europskoj zemlji, bila u tragičnom stanju. A za Italiju je bilo specifično što je rat počeo u razdoblju kada je krenuo proces uključivanja masa u politiku, zahvaljujući ubrzanom procesu demokratizacije, ​​širenju biračkog prava, rastu pismenosti i naklade tiska, te pojavi raznih organizacija, zadruga, pokreta i stranaka.

– U Prvom svjetskom ratu iscrpili su se gotovi svi resursi zemlje, štoviše poraz se činio blizu, te u poslijeratnom diplomatskom neuspjehu dolazi do nesrazmjera između grandioznih ambicija političke elite i realnog stanja u zemlji. Jačali su nacionalistički osjećaji, ali u isto vrijeme i nade u socijalističku revoluciju, pogotovo u dvogodišnjem »crvenom razdoblju« (»Biennio rosso«, 1919. – 1920.). To je razdoblje u kojemu je socijalistička stranka bila najjača na izborima, iako su skoro polovicu talijanskog parlamenta sačinjavale različite podijeljene grupacije liberala, kaže D’Alessio.

Tada su radnici okupirali tvornice i zemljoradnici zemlje, a fašisti su iskoristili potrebu malograđanskih klasa, ali i masa, da obrane osjećaj ponosa za sudjelovanje u ratu. Crnokošuljaši Nacionalne fašističke stranke »ratovali« su protiv revolucije i širenja socijalizma napadajući socijalističke gradske uprave, političare, udruge, tiskare, a u Trstu i Istri su napadali i slovenske i hrvatske organizacije. Sve to činilo je situaciju u Italiji kaotičnom, nastavit će naš sugovornik.

– Kralj i dio liberalne elite gledali su na fašiste kao privremeno rješenje za uspostavu reda. ​​Mussolini se odrekao svog republikanskog i antiklerikalnog ruha i predstavio se kao jedini koji može zaustaviti nasilje, uništavanjem socijalista i moderiranjem crnokošuljaša. Slabi premijer Facta nije se znao nositi s nasiljem i napadom na državne institucije te je dao ostavku kada je kralj odbio potpisati izvanredno stanje u danima marša na Rim. U tom je trenutku kralj dao Mussoliniju zadatak da potpiše koalicijsku vladu. Vladu su izglasali liberali koji su bili u velikom broju, premda podijeljeni u raznim grupacijama. Narodna stranka bliska Crkvi bila je druga najveća organizirana stranka nakon socijalista te je također podupirala vladu. Ipak, vođa narodnjaka Don Sturzo bio je protiv fašista te je dao ostavku 1923. i otišao u egzil 1924. godine, zaključuje Vanni D’Alessio.

Teritorijalna obećanja

Ivan Jeličić nam potom govori više o tome što je za sjeverni Jadran, ali i hrvatsku obalu općenito, značio dolazak na vlast fašista u Italiji. Uvodno će podsjetiti kako je Kraljevina Italija već u studenom 1918., temeljem teritorijalnih obećanja u Londonskom ugovoru i primirja sklopljenog u Villi Giusti, vojno okupirala čitavu Istru, kvarnerske otoke i sjevernu Dalmaciju. Također, Sušak i neki druge krajevi, primjerice otok Krk, našli su se pod vojnom okupacijom zbog sigurnosnih razloga, a i u Rijeci su, premda se radilo o međusavezničkoj upravi, talijanske vojne jedinice bile najbrojnije.

– Situacija je tada složena. Austro-Ugarska Monarhija je kao država iščeznula, a počele su nicati još međunarodno nepriznate, teritorijalno nedefinirane i neorganizirane države, poput Države SHS. U trenutku tranzicije postojala je bojazan ili nada da se mogu ostvariti radikalne društvene promjene, možda čak doći i do komunističke revolucije, a postojale su i oprečne nacionalne vizije te, među ostalim, ekspanzionističke i imperijalističke ambicije dijela talijanskog vodstva. Treba uzeti u obzir i složenu sliku stanovništva na ovim područjima, koja je mogla podosta varirati od mjesta do mjesta, primjerice između Rovinja i Buzeta. No, da pojednostavimo, možemo reći da je stanovništvo na sjevernojadranskom prostoru bilo višenacionalno i višejezično. Ukratko, talijanske vlasti već prije dolaska fašizma na vlast imaju pod nadzorom bivše habsburške podanike koji nisu nužno skloni vlastima, odnosno nisu za neupitno priključenje Kraljevini Italiji, kaže Ivan Jeličić.

Nastavit će kako je Italija ušla u Prvi svjetski rat i zahvaljujući narativu o podjarmljenoj talijanskoj braći te neupitnom talijanstvu habsburške obale, iako je stvarnost na terenu bila puno složenija.

– U prvim mjesecima nakon Prvog svjetskog rata važnu ulogu u pacifikaciji stanovništva imala je vojska koja je bila prožeta nacionalnim narativom. No, vojska je istovremeno počela osjećati da bi njena uloga, krucijalna za vrijeme rata, u poslijeraću mogla biti umanjena i nedovoljno valorizirana. U takvom kontekstu talijanske nacionalističke skupine i fašistički pokret koji imaju potporu, ili barem nisu spriječeni od talijanskih vlasti, provode nasilje nad stvarnim ili percipiranim neprijateljima talijanske države i nacije: »Slavenima« i »boljševicima«, kaže Jeličić.

Podsjeća kako je već prije Marša na Rim spaljen tršćanski Narodni dom te ne manje važno, uništen i Narodni dom u Puli, u srpnju 1920. godine.

– Izgovor za uništenje dvaju reprezentativnih institucija kulturalnih i političkih udruženja Slovenaca i Hrvata jesu krvavi događaji u Splitu, gdje umire jedan talijanski časnik i jedan talijanski mornar, ali i jedan civil. No, jasno je da su te institucije bile mete nasilja kao protusimboli talijanskog nacionalističkog ekskluzivizma. Istovremeno, sličan obrazac vidimo i u ostatku Italije gdje su meta napada socijalistička sjedišta te općenito antinacionalni elementi. Ako sve to uzmemo u obzir, mislim da je jasno zašto marš na Rim nije jedina i glavna razdjelnica povijesnih procesa za prostor sjevernog Jadrana, već nestanak Austro-Ugarske Monarhije i kontekst poslijeratne i postimperijalne Europe. Naravno, marš na Rim, odnosno nešto kasnija uspostava fašističkog režima, značila je daljnju i snažniju nacionalizaciju i fašistizaciju društva od, primjerice, talijanizacije toponima i imena stanovništva, do uklapanja mladeži u organizaciju malih Balilla. Važno je napomenuti kako fašistizacija nije bila uperena samo protiv Hrvata i Slovenaca, već i protiv samih Talijana, odnosno svih osoba koje se nisu priklonile ili su se protivile fašističkom režimu, zaključuje Ivan Jeličić.

Bez jasne ideologije

Govoreći o fašizmu načelno, Vanni D’Alessio reći će kako, prema klasičnom tumačenju fenomena, talijanski fašizam nije imao jasnu i definiranu ideologiju. Bio je to zbir ideja i poticaja nacionalističke orijentacije, koji su imali različite tendencije.

– Postoje brojni mislioci na koje se Mussolini pozivao, poput Juliusa Evole, ali se ne radi o koherentnom doktrinarnom okviru. Fašizam je unatoč ambicijama totalitarne kontrole društva morao napraviti kompromise s krunom, Crkvom, s industrijalcima. Međutim, kakav je to totalitarizam bio ako su katoličke omladinske organizacije koegzistirale s fašističkima? Kakav je Mussolini bio Duce ako ga je kralj 1943. smijenio s mjesta premijera i uhitio? Mussolini je isprva bio republikanac, onda monarhist, pa opet republikanac. Prvo antiklerikalac, a onda blizak Crkvi, kaže D’Alessio. Dodat će kako su Mussolinijevi odnosi sa socijalističkom mišlju bili promjenjivi. U prvim godinama fašizma ovisili su o njegovu odnosu sa strankom i isključenju iz socijalističke stranke 1915. godine. Također, u godinama diktature lik Ducea bio je centralan, ali fašistički intelektualci su razvijali različite ideje, nastavlja naš sugovornik.

– Na primjer, rasizam je postao dijelom talijanske fašističke ideologije tek u drugoj polovici tridesetih godina. No, pratimo li rađanje i razvoj fašizma, u središtu je svakako bila ekstremna i kontinuirana uporaba nasilja u političkim obračunima, verbalnim i fizičkim napadima na protivnike. Na primjer, prvi napad na sjedište novina Talijanske socijalističke stranke L’Avanti dogodio se u travnju 1919. u Milanu, manje od mjesec dana nakon samog osnivanja Fasci di combattimento u istom gradu 23. ožujka 1919. Između 1919. i 1922. sjedište novina L’Avanti napadnuto je i uništeno četiri puta, od kojih jednom u danima marša na Rim 29. listopada 1922., kada je kraljevska garda najprije zaštitila novinski ured po nalogu Vlade, a zatim pustila fašiste da unište sve strojeve. List je ponovo izašao tek sredinom studenoga, kad je Mussolini već bio prvi ministar. List je izlazio sve do »leggi fascistissime« 1926. godine, kad je vlada gasila sve oporbene stranke i novine, pa i nezavisne novine. S druge strane, list Pučki prijatelj te druge hrvatske i slovenske tiskovine, smjele su nastaviti izlaziti do 1928. jer nisu sudjelovale u prosvjedu i napadima protiv Mussolinija tijekom Matteottijeve krize, nakon ubojstva socijalističkog zastupnika nakon izbora 1924. godine, govori D’Alessio.

Ivan Jeličić i Vanni D’Alessio / Snimio Sergej DRECHSLER

Na kraju ćemo se dotaknuti fašizma danas. Nerijetko se u javnom prostoru, pa čak i olako, nekome pridaje oznaka fašista. Kako definirati fašizam danas je i jedan od razloga zašto se organizacijski odbor skupa i odlučio, uz konferenciju, na okrugli stol s temom »Kako danas gledamo na fašizam?« koji će biti održan u prostorima riječkog Zavoda HAZU-a.

– Na tom okruglom stolu želimo javnosti ponuditi odgovore na navedeno pitanje bez pretenzije da dobijemo konačan odgovor. Jer, pitanje je vrlo aktualno. Na nedavno održanim talijanskim parlamentarnim izborima pobijedio je desni centar, a unutar koalicije desnog centra najviše glasova osvojila je stranka Fratelli d’Italia, odnosno Braća Italije. Radi se o stranci koja je neupitno sljednica neofašističke MSI Movimento Sociale Italiano. Pitanje je možemo li tu stranku danas smatrati fašističkom ili bi je bilo bolje definirati strankom desnice, krajnje desnice ili populističkom strankom? Banalizirat ću, jesu li navodne teritorijalne pretenzije članova te stranke prema Sloveniji i Hrvatskoj dovoljne da ih etiketiramo fašistima ili se, ustvari, radi o ekstremistima, radikalnim talijanskim nacionalistima i iredentistima? Naravno, ako postoje takve teritorijalne pretenzije, to je itekako problematično za međunarodni poredak i odnose s Italijom, ali to ne znači nužno želju za uspostavom fašističkog društva, kaže Ivan Jeličić. Vanni D’Alessio dodat će kako ne misli da su Braća Italije ekstremno desna organizacija, no da u Italiji postoje krajnje desne organizacije, poput Forza Nuova i CasaPound koje su, nažalost, u porastu. Govoreći o fašizmu i izvan Italije, Ivan Jeličić kaže kako je u javnom prostoru i Putinova Rusija etiketirana fašističkom te je to pitanje potegnuto i na nedavno održanom skupu međunarodne udruge za komparativne studije fašizma (COMFAS-International Association for Comparative Fascist Studies) u Firenci.

– Ondje smo mogli svjedočiti interpretacijama povjesničara za koje je fašizam primarni i dugogodišnji znanstveni fokus. Na primjer, Roger Griffin ustvrdio je da Putinova Rusija nije fašistička, već autoritativna jer joj nedostaje palingenetička ideologija. Marco Bresciani s druge je strane postavio pitanje nije li poziv na denacifikaciju Ukrajine oblik barem potencijalnog palingenetičnog nasilja. Pitanja o fašizmu su također danas aktualna i na prostoru sjevernog Jadrana. I, što nije nevažno, problem definicije fašizma sa sobom povlači i pitanje definicije antifašizma. Kako se dihotomija fašizam-antifašizam manifestira i interpretira iz naše riječke i istarske perspektive, a kako iz perspektive Zagreba, Slovenije i Italije? Koje su razlike između centara i periferija naše i navedenih država? Od sudionika na okruglom stolu naslovljenom »Kako danas gledamo na fašizam?« pokušat ćemo saznati kako povjesničari s različitim historiografskim zaleđem gledaju na ove problematike, zaključit će Ivan Jeličić.