U Trst na kavu? Aha, baš. Nekad bilo, a zbog pandemije prouzročene koronavirusom, sad je samo sjećanje.

I nije da je Trst ni blizu srcu drag nekim novim generacijama Hrvatske, osim ako su u njemu studirale, kao onima kojima su, za njegovih najboljih vremena, a to su 70-e i 80-e godine prošlog stoljeća, roditelji upravo tamo kupili prve traperice, grad u kojem su se prvi put susreli s najboljim žvakaćim gumama na svijetu, Brooklyn, ali i s gorkom istinom da i njihovi najbliži mogu biti nepošteni jer kako bi drukčije preko granice ondašnje države prenijeli sve ono čega je u Trstu bilo, a o čemu se u Jugoslaviji samo snilo.

Trst je zapravo lagano, ali kontinuirano prestajao »biti naš« posljednjih desetak, petnaestak godina. Neki će reći možda je postajao svoj, a neki će samo odmahnuti rukom i promrmljati nešto u stilu »lažeš, Melita«. U tom smo smjeru nekako razmišljali vozeći se na zadatak radnog naslova »Trst u vrijeme korone«.

Kvartovski bar

Kiša je nad onom slovenskom »vijugavicom« koja spaja Rijeku i Trst nemilice lijevala, misli, a ni opće psihičkofizičko stanje nisu bili nešto, iako bi sama pomisao da smiješ preko granice trebala popraviti raspoloženje, ali kad je sunce obasjalo Kozinu, već je bilo malo bolje. Zapravo toliko bolje da čak ni tri kruga oko tršćanskog suda u potrazi za slobodnim parkirnim mjestom nisu iznjedrili niti jednu psovku. Ipak je na kraju bilo »natrag u garažu« u kojoj su, nikakvo čudo, bile parkirane samo talijanske registarske tablice.

I baš kao nekad, odosmo mi najprije u »birtiju«, odnosno u bar »X« koji pamtimo kao malo žešći prosjek nekad, a onda ga upoznasmo kao elitni tršćanski bar koji nudi od kave, preko kolača do slasnog doručka. Ostalo bi sve na takvom zaključku da se na terasi »Iksa« nismo sreli s Robijem Stecherom, rođenim Tršćaninom, ali porijeklom Dalmatincem. Spominje korijene zasađene u Zadar i Split. Čovjeku petica za svladavanje hrvatskog jezika, jer bar se u startu nismo morali mučiti sa »šaltanjem u zavoju« ili pričaj malo talijanski, malo engleski, malo hrvatski, malo slovenski jezik. Robi nama reče:

– O Fiumani, imao sam ja tetu na Kantridi, lijepo mi je bilo dolaziti k njoj. Baš mi je drago da nakon toliko mjeseci »odsječenosti« od Hrvatske, mogu progovoriti na hrvatskom jeziku. Pitajte, što vas zanima.

I mi smo pitali. Ma što pitali, prorešetali čovjeka.

– Vidite, vi griješite. Ovaj bar jest lijep, ali nije za elitu, to je bio i ostao naš kvartovski bar i sretni smo što, od kad smo u »žutom«, imamo opet mjesto za naći prijatelje i pogovoriti se s njima. Znate, kod nas u Italiji se sve mjeri po tri boje – žuta, narančasta i crvena. Žuta je polusloboda, a onda ide na gore. Mislim da u Italiji nema regije koja je u crvenom i to mi ulijeva nadu da će sve na kraju doći na svoje. Barovi u »žutim regijama« rade do 18 sati. Istina, nije to baš tako simpatično. Recimo, do podneva možeš popiti čašu vina samo ako sjediš na terasi vani, ali sve se potrpi.

Maske ne moramo nositi samo ako smo između svoja četiri zida, ali da je policija rigorozna – nije. Kazne za nošenje maski su 400 eura, ali policija uglavnom samo upozori. Eto, ovaj bar tu gore je malo pretjerao pa je radio cijelo vrijeme, triput su upozorili gazdu, a četvrti put su ga zatvorili. I kod nas frizeraji rade, teretane ne, ali meni je to u redu jer ne može se svaki čovjek znati sam ošišati, ali može sam vježbati u prirodi. Je li teško? Je, ali puno bi teže bilo da nam se ponovi sve ono što smo proživjeli. Treba imati razum i shvatiti da je cijeli svijet u istoj situaciji. Ako svi budemo s nogama na zemlji, ta ista zemlja će nam vratiti nekadašnji život. Recimo, meni sve te mjere ne padaju toliko teško koliko ta zabrana izlaska od 22 do pet sati. Eto, to mi je najteže u koroni. Ne volim kad mi netko ograničava kretanje, ali ako je za sveopće bolje – trpim. Teško mi je i što ne mogu putovati. E, da nije ovog svega, koliko puta bih već ja u zadnjih godinu dana bio u Hrvatskoj. Moja prijateljica Raffaella Verboshi, ova prelijepa gospođa preko puta mene, sad uživa jer voli kad ja govorim hrvatski, a i voli slušati o Hrvatskoj, kaže Robi.

Izgubljene generacije

Sudeći po pozdravima tijekom razgovora, shvatismo da je »X« zapravo kafić »Uzdravlje«, a Robi onaj koji je dobar sa svima pa nas je tako uputio i onom koji o problemima tršćanskih barova sve zna, ka Stefanu Maglici iz bara »X«. E, tu se već dogodio koloplet jezika, no srž razgovora glasi ovako:

– Benvenuto! Fiume? E… Ronio sam u Kostreni. I u Rapcu, Medulinu… Pasionirani sam ronilac i kampist. Obožavam Momjan, obožavam njihova vina, pršut, sir, tartufe. Recite, što vas zanima, pita Stefano.

A što nas zanima? Zanima nas sve, no za početak život ugostitelja prije korone i nakon nje.

– Razlika je ogromna. Prije ove pošasti tršćanski su ugostiteljski objekti, neovisno na kojoj se lokaciji nalazili, radili neki bolje, neki gore, ali svi su mogli preživjeti. U doba korone mnogi su, neovisno je li rad dopušten ili nije, stavili ključ u bravu. Kod nas je, primjerice, današnji promet u odnosu na onaj prije korone, najblaže rečeno, manji za 30 posto, ali nije to najveći problem. Najveći problem je u tome što i oni koji dolaze u barove manje troše. Ljudi se boje, oprezni su. Sve je to povezano i rezultira time da ne možemo zadržati sve zaposlenike, moramo otpuštati.

Začarani krug u kojem nikome nije dobro, kaže Stefano nudeći nam kavu. Da ste samo vidjeli razočaranje na licu čovjeka kad je dobio odbijenicu, jer tko normalan može odbiti nadaleko poznatu tršćansku kavu Illy? Onaj koji ne pije kavu i ona čije je geslo »najprije posao, a onda užitak«.

Stefano Maglica čeka dan kad će opet moći u Momjan / Snimio Marko GRACIN

Posao nas je iz birtije odveo u »Fernando«, poznatu tršćansku trgovinu obućom. »Fernando« idući mjesec slavi 44 godine postojanja, a njegov vlasnik Maksi Pertot kaže kako i on, i njegova trgovina, pamte i bolje godine.

– Čujte, nije sve tako crno, ali nije ni ružičasto. Zapravo u našoj je regiji žuto, sa smijehom će Maksi, aludirajući na one već spomenute »koronaboje«.

Nadalje priča kako čak nije ni problem u padu prodaje koji bilježe svi tršćanski trgovci neovisno kojom se vrstom trgovine bavili.

Maxi Pertot, vlasnik 44 godine stare trgovine obućom / Snimio Marko GRACIN

 – Najveći je problem psihičko stanje ljudi. Svi skupa smo na izmaku snaga jer najgore je što ne vidiš kraj svemu ovom. Ljudi su oprezni, manje kupuju. Znaju reći – što će mi nove cipele kad ih nemam gdje pokazati i tko zna hoće li mi uopće trebati, hoću li biti živ. Ipak sam mišljenja da najviše pate mlade generacije. Ova korona im je ukrala mladost i sve one lijepe uspomene koje smo mi u njihovim godinama stekli i koje čitav život nosimo sa sobom.

Recimo, moj sin. Pa on ne može s prijateljima na nogometnu utakmicu, ne može na maturalac, nema karnevala, ne može na trening… Zapravo ne može nigdje i ne može ništa. Ide jedan tjedan u školu, drugi tjedan škola mu je »online« pa postoje i neki prijatelji koje nije već mjesecima sreo jer su u suprotnom turnusu. Sve to tiho ubija. Zbilja je ova korona, ono što bi se reklo, »tihi ubojica«, zaključuje Maksi i kaže – pozdravite mi Hrvatsku. Znate, mi bismo svaki vikend, a nekad i preko tjedna, znali skočiti u Istru na ručak, večeru, šetnju. Meni nedostaju ti izleti i nadam se da će ubrzo doći dan kad ćemo svi skupa moći živjeti normalno.

Reduciran život

Max Tramontini mlad je čovjek kojem korona donosi, kako reče, »reduciran život«.

– Svako se jutro probudim i sam sa sobom pobrojim što mogu, a što ne, odnosno što smijem, a što ne smijem. Nažalost, još uvijek više toga ne smijemo nego što smijemo, a taj zaključak nije neka sreća. OK, smijemo u barove i restorane, ali do 18 sati. Smijemo se družiti po ulicama, parkovima i trgovima, ali nije mi neki gušt s prijateljima se nadvikivati kroz masku, a ni stalno gledati na sat da ne bi slučajno “prebacio” preko 22 i ušao u zonu “policijskog sata”. Radim marketing za restorane, a možete misliti koliko im u ovim vremenima marketing treba i sve skupa vam je to jadno. No, treba biti optimist, zaključuje Max.

: Max Tramontini tvrdi da zbog pandemije vodi »reduciran život« / Snimio M. GRACIN

Ona kojoj posao ne trpi, već štoviše u vrijeme korone čak je i porastao je cvjećarica Farjana Afruj.

– Nećete vjerovati ali u vrijeme korone ljudi više kupuju cvijeće nego prije. Kako to objasniti? A, ne znam. Možda u ovim neizvjesnim vremenima žele biti bolji i prema sebi, i prema drugima. Dođu po cvijeće, a oni stariji usput dođu i malo popričati. Čini mi se da ljudima fali razgovora. Sve prolazi, pa će proći i ova teška vremena, kaže simpatična Farjana i napominje da je ona došla u Italiju iz Bangladeša i da nigdje nije sve uvijek ružno, ni sve uvijek lijepo.

Cvjećarica Farjana Afruj kaže da su u vrijeme korone ljudi postali bolji / Snimio Marko GRACIN

Stefano Tamai, iz trgovine odjećom “Liu-jo” kaže kako njemu osobno korona ni po čemu nije poremetila ritam života.

– A nije jer ni prije nisam odlazio u barove, nisam tip od velikih društava i slobodno sam vrijeme provodio u prirodi. To je što se tiče mene privatno, no ako pričamo o poslu mogu vam reći da su se ljudi strahovito promijenili. Zavladao je strah. Boje se. Ne žele si kupovati nove stvari jer u tome ne vide nikakvu svrhu. Ne pamtim kad su mi zadnji put u trgovinu ušli Hrvati. Bogme ni Slovenci, ni Austrijanci koji su nam nekad bili svakodnevni kupci. Promet je pao za 60 posto. Istina vlada nam daje poticaje, odnosno pola plaće daje ona, pola gazda. Ja, imam sreću što moj gazda redovno isplaćuje plaću, što živim sam, nemam djece i slično jer država s isplatom zna zakasniti i po dva mjeseca, a ljudi trebaju jesti i tu dolazimo do onog da su bogati bogatiji, siromašni još siromašniji, a srednjeg sloja više nema. Platežna moć ljudi je strahovito niska i ako ovo nastavi neće biti dobro. Život u Trstu još nekako, ali da zađete u okolna mjesta vidjeli biste kako ljudi teško žive. Stanovnici tih mjesta mahom su radili u uslužnim djelatnostima, a te su djelatnosti najviše pogođene ovom pandemijom. Mnogi su zatvorili biznis, mnogi su ljudi ostali bez posla i nemaju od čega živjeti. Sve skupa – svi mi u biti životarimo, daleko je to od onog nekadašnjeg života, zaključuje Stefano.

Stefano Tamai misli da, ako ovo potraje, neće na dobro / Snimio M. GRACIN

Siromaštvo

I tako s noge na nogu, eto nas na Piazzi della Borsa. I tamo s izloga trgovina vrište natpisi o velikim i najvećim sniženjima. Ulazimo u jednu od njih, kad tamo – Ivana, rođena Zagrepčanka porijeklom s Visa.

– Da nisam čula kako međusobno razgovarate ni na kraj pameti mi ne bi palo da ste Hrvati jer u ovaj dućan stranci već odavno nisu ušli. A nekad su nam oni bili glavna klijentela. Kako smo u blizini tršćanske luke, najviše smo živjeli od bogate klijentele koja je kruzerima dolazila u Trst. Česti gosti su nam bili i Austrijanci, Slovenci, Hrvati. Sad? A sad, samo lokalno stanovništvo i to u sve manjem broju. Ljudi jednostavno više ne kupuju osim nužne stvari. To nas trgovce sili na to da naručujemo manje robe, imamo veća sniženja ali sve to skupa ničemu ne vodi. Svi smo na margini i treba biti oprezan da se isto tako svi skupa ne srušimo u ambis. Mnogi trgovci koji su blizu dobi za odlazak u mirovinu zatvaraju lokale i odlaze u prijevremenu jer je sve sigurnije od ove neizvjesnosti. Primjerice, od kad je korone samo u užoj okolici zatvoreno je deset trgovina. Neki imaju cjelogodišnja sniženja od 50 posto ali nikakve koristi. Ljudi su postali siromašni, njima je i ponuda u H&M-u postala preskupa, pa i on zjapi prazan. Zapravo, u Trstu najbolje rade skupi dućani jer bogati si mogu priuštiti trenirku u MaxMari, a siromašni ni nju u H&M-u. Preskupa im je. Ne znam ako su vam rekli ali trenirke su u vrijeme korone najtraženiji artikl u Trstu. Logično jer oni koji imaju sreću da imaju posao, u većini slučajeva rade od kuće. Samo me je strah da ćemo kad sve ovo završi za kupiti traperice ili slično, morati odlaziti u veće gradove jer u Trstu više nećemo imati gdje što kupiti – za skupu odjeću nećemo imati novaca, a ostale dućane “pojest će” korona, nimalo optimistično će Ivana.

Zaključili smo da na ovu priču Trsta u vrijeme korone treba staviti točku. Rekosmo – dosta pesimizma za ovaj dan i sjedosmo nasred Piazze dell’Unita d’Italia i zagledasmo se u… prazninu.