Sredinom kolovoza u zapadnom dijelu moskovske aglomeracije detonirana je bomba postavljena pod terenac u vlasništvu Aleksandra Geljeviča Dugina, čovjeka o kojem neutralni opisi govore kao utjecajnom filozofu, teoretičaru i geostrategu, a oni dominantni u zapadnim medijima kao ruskom fašistu, guruu ruskog predsjednika Vladimira Putina i glavnom ideologu invazije na Ukrajinu.

Vijest o ovoj terorističkoj operaciji, eksplicitne fotografije s lica nesreće i informacije o ubojstvu Darije Dugine koja je zasjela za volan smrtonosne Toyote brzo su se proširile ruskim društvenim mrežama i svjetskim novinskim agencijama, a još su nepotvrđene teze o tome je li ova »politička komentatorica i autorica« bila glavna meta atentata ili je to bio njen mnogo poznatiji otac.

No ono što je sigurno je da se za ubojicom ili skupinom njih još traga, kao i da je glavna osumnjičena osoba od strane ruske obavještajne službe FSB-a pobjegla u Estoniju, nakon čega javnosti dostupne tvrdnje ponovo ulaze u sferu špekulacija. Bez obzira na identitet počinitelja i nalogodavaca, motivi poluuspješno odrađene eliminacije nameću se sami od sebe – ukloniti percipiranog duhovnog vođu Putinovog ratnog plana u Ukrajini te odaslati teror do koliko je god moguće visokih slojeva nacionalističke elite, izazivajući dodatnu razinu paranoje i straha u ruske dvore moći.

Međutim, neki teorijama zavjere vičniji komentatori propuste u radu ruskih špijunskih i tajnih službi koje nisu štitile ni zaštitile obitelj Dugin objašnjavaju kao interni, gotovo mafijaški obračun kojime sam Putin bez osobnog rizika onemogućava da Aleksandar Dugin i njemu bliski zagovornici mnogo ekstremnijih politika ugroze dugo stvarane vladajuće strukture i pažljivo njegovani ruski diplomatski potencijal. Dijelovi javnosti koji o liku i djelu šezdesetogodišnjeg ideologa tzv. euroazijanizma znaju više od pripisivane sveprisutne titule »Putinovog Rasputina«, etikete čija jezična stilska vrijednost ima veći značaj nego njena istinitost, sa zanimanjem će razmotriti optužbe koje po inerciji dolaze s margina ukrajinskog ratnog kabineta.

Podrobnija politička analiza pokazat će kako Dugin nema ni približno toliko utjecaja na vrh ruske politike kao što to nalaže simplificirajući narativ prema kojem sve što se događa u najvećoj zemlji na svijetu mora biti intimno povezano s Vladimirom Putinom. Niti jedan međusobni susret dvojice u proteklim tjednima najeksponiranijih Rusa nije zabilježen, kao niti puko Putinovo spominjanje Duginovog imena sve do posmrtnog dodjeljivanja Ordena hrabrosti poginuloj Dariji. Ovim namigivanjem još desnijim strujama, ali i dodatnim simboličkim pozivom na ujedinjenje nacije kroz opisivanje mlade ekstremne nacionalistkinje kao »pravog ruskog srca«, Putin je jasno pokazao kako su unutarnji neprijatelji koji će zagovarati još agresivnije politike, još nazadnije društvene i kulturne vrijednosti i još žešću militarizaciju zadnje što mu u ovom trenutku treba.

Genocidom protiv globalizma

Najtočnija ocjena Duginovog statusa u ruskoj politici je parazitiranje na većoj ili manjoj razini popularnosti Putina i ruskog nacionalizma na čijim osnovama i retorici želi povećati svoj javni utjecaj na Kremlj. Glavni adut koji se ističe u njegovim istupima u medijima, konferencijama i društvenim mrežama predstavlja opravdavanje ruske ratne i ostalih strategija kroz jeftinu igru asocijacija i poistovjećivanja poput: ja – mi – moramo – nacija – Rusija.

Međutim, mimo sve vještijeg vladanja javnom i digitalnom sferom, Dugin svoj opskurni Međunarodni euroazijski pokret, čiji je osnivač i lider, nije uspio razviti u čvrstu, razgranatu i pouzdanu mrežu sljedbenika. Neuspješan proboj na političkoj sceni konstanta je u radu ovog suvremenog mistika koji je svoj stranački angažman započeo u apsurdnoj, no za Jeljcinove tragične godine karakterističnoj Nacional-boljševičkoj partiji, oportunističkom pokušaju da se u simboliku još uvijek iznimno popularnih socijalističkih i komunističkih ideja zamota dijametralno suprotna fašistička ideologija. Infiltracija u sveučilišne krugove donijela mu je novu priliku za razvoj i diseminaciju ideja, akademski status te poziciju čelnika Odsjeka za sociologiju međunarodnih odnosa na moskovskom Sociološkom fakultetu koju je izgubio 2014. godine nakon što je tisuće studenata potpisalo peticiju za njegovo otpuštanje.

Razlog je bio njegovo javno medijsko zazivanje na neselektivna ubojstva Ukrajinaca koja bi navodno spriječila tekući državni udar u Ukrajini poznat kao Euromajdan. »Trebamo počistiti Ukrajinu od idiota. Genocid ovih kretena nameće se sam po sebi. Zlobni kreteni, zatvoreni za glas Logosa, smrtno opasni i… pri svemu nevjerojatno glupi. Ja ne vjerujem da su ovo Ukrajinci. Ukrajinci su prekrasan slavenski narod. Ovo je nekakva gadna rasa koja se pojavila iz kanalizacijskih šahtova«, pisao je nepokajani Dugin na društvenoj mreži VK i nakon gubitka posla, dvoumeći se između nijansi kojima će retorički izbrisati postojanje ukrajinskog nacionalnog identiteta te bez imalo zadrški, ali i argumenata tvrdeći da je ukrajinski jezik samo varijanta ruskog.

Svojevrsno kozmičko poslanje koju Rusija kao nacija prema Duginu treba ispuniti utjelovljuje se u borbi protiv »globalizma kao planetarnog fenomena« čije vrijednosti »jednom riječju Velikog Reseta« odbija.

»Rusija si je zacrtala put da izgradi svoj svijet, svoju civilizaciju. Prvi korak je napravljen. Suočeni s globalizmom, samo veliki prostor, kontinentalna država, civilizacijska država može biti suverena (…) Kao i uvijek mi započinjemo najteže i najopasnije procese. Ali kad mi pobijedimo, svi će dijeliti pobjedu. Tako je predviđeno da bude«, govorio je Dugin odmah nakon ruskog priznanja republika Donjeck i Lugansk te ruske invazije na sjever, istok i jug Ukrajine.

Ruski Blut und Boden

Riječ kojom se najbolje može obuhvatiti ideologija Aleksandra Dugina jest ezoterija. Unutar apstraktnog, filozofski shvaćenog okvira idealizma (nasuprot materijalizma), Dugin koncept »partikularne civilizacije« uzdiže u vrhovnu, maltene metafizičku kategoriju, u čemu se njegove ideje ne razlikuju previše od neslavnog Samuela Huntingtona i njegovog »sukoba civilizacija« koje »Zapadnu« i »ne-Zapadnu« civilizaciju stavljaju na dva suprotstavljena i nepomirljiva pola. Pritom problematiziranje definicija i kriterija te propitivanje svojih utemeljenih kategorija ne predstavljaju nikakav interes za Dugina koji izbjegava ulaziti u konkretnije znanstvene discipline poput kulturalne povijesti ili političke ekonomije, kao i ozbiljnije razmotriti dobar dio pozitivne historijske razmjene između dubiozno shvaćenih civilizacija – »euroazijske«, »srednjoeuropske«, »anglosaksonske«, »muslimanske« itd.

Njegovo najutjecajnije djelo »Osnove geopolitike« iz 1997. godine, usred za postsovjetske zemlje izrazito mračnog perioda, propovijeda renesansu ruske nacije te proriče metanarative koji će revitalizirati euroazijsku civilizaciju. Iako ni izbliza toliko metodološki precizan, Dugin je tematski vrlo srodan svom američkom pandanu, nekadašnjem službenom predsjedničkom savjetniku Zbigniewu Brzezinskom koji je u svojoj »Velikoj šahovskoj ploči« iz iste godine na vrlo sličan način zagovarao američku hegemonijsku premoć i sprečavanje stvaranja jakog suparnika SAD-u nakon uništenja Sovjetskog Saveza. Prema Duginu, civilizacije se ne temelje na dominantnoj političkoj i ekonomskoj ideologiji koja se trudi prožeti sve dijelove određenih društava, već na kulturalno-religijskim vrijednostima, svojevrsnom bitku oko kojeg se sva ljudska djelatnost kreira, pa će tako tvrditi da se euroazijska civilizacija temelji na pravoslavlju, ali i slavenskom paganizmu, nemarno ignorirajući bogato kulturno i religijsko naslijeđe brojnih naroda srednje Azije – Kazahstana, Uzbekistana, Turkmenistana, ali i Gruzije, Armenije i Azerbajdžana – te Sibira i istočne Rusije koji se ne daju svesti u njegovu matricu. Potrebno je stoga zaći u nešto kompleksnije ideološke odrednice neo-euroazijanizma.

Iako bi se na prvu moglo pomisliti da ova ideologija predstavlja svojevrsno pomirenje među, inače teorijski odavno razbucanim kategorijama Europe i Azije, Zapada i Istoka, kroz stvaranje fuzije na temelju zajedničkih humanističkih vrijednosti, stvar je upravo suprotna. Do idealtipskog društva kakvo je nekad u prošlosti postojalo doći će kada se euroazijska, tj. da se ne zavaravamo ruska nacija izdigne i pobijedi »strane« vrijednosne sisteme koji joj se nameću izvana, pri čemu usporedbe s nacističkom doktrinom »krvi i tla« i glorifikacijom neraskidive, božanske veze između nacije, njezina identiteta i teritorija koju je svim silama potrebno braniti, nisu nimalo promašene. Neki od osnovnih principa ove ultra-reakcionarne ideologije koje Dugin ocrtava u »Euroazijskoj misiji« su slijepo držanje tradicije i »mudrosti tradicionalnih društava«, bizarno shvaćen anti-kolonijalizam te uspostavljanje »etniciteta kao primarne vrijednosti i subjekta historije«, s očitom fascinacijom za srednjovjekovnim, monarhističkim društvenim odnosima. Bez imalo suptilnosti i s ponosnim odbijanjem univerzalnosti humanističkih vrijednosti, kao što su elementarno i međunarodno shvaćena ljudska prava, Dugin udara grubu dihotomiju koja nalaže kako je sve »prirodno« dobro i poželjno, a sve »umjetno« loše i nešto treba istrijebiti, dakako bazirajući se na neodrživim, apstraktnim i šupljim poimanjima tih pojmova. Ovakav se pogled na svijet sažima u tvrdnji da su »homogenizirani narodi (oni pod utjecajem globalizacije op.a.) zatočeni unutar umjetnih socijalnih konstrukcija«, što je fraza kojom se Dugin suprotstavlja navodno sa Zapada uvezenim progresivnim, internacionalističkim, sekularnim, feminističkim, rodno i seksualno emancipirajućim te antirasističkim politikama.

Ni fašizam nije dovoljan

Premda se s pravom može tvrditi da je opozicija nabrojenom, zajedno s odbacivanjem agresivne, nasilne i podčinjavajuće zapadne liberalne hegemonije, zametak ideologije kojom Putin na pragmatičan način pokušava opravdavati svoje dugoročne, kratkoročne i dnevnopolitičke poteze, potrebno je istaknuti da ove poveznice uglavnom prate sve linije dominantnog ruskog političkog diskursa. Neinspirativni, nerazrađeni i neuvjerljivi nacionalističko-konzervativni vrijednosni sistemi osnova su prema kojoj su se političke zajednice odmicale od Perestrojkom udarenog socijalizma, stoga je zanimljivije osvrnuti se na dobro utemeljeni detalj koji kaže da je Putin upravo od Dugina preuzeo obrise teze o nepostojanju Ukrajine kao nacije.

U svom sad već povijesno značajnom govoru kojim je 24. veljače započela ruska invazija, Putin je Ukrajinu opisao kao boljševičku izmišljotinu stvorenu na teritoriju koji se oduvijek nazivao »Novom Rusijom«, tobože nasilno otrgnutom od oštećene matice. Ovdje valja istaknuti razmjere pomicanja cjelokupne ruske političke scene udesno, pa tako Putin od strane Dugina biva ocjenjen »liberalnim demokratom čija su razmišljanja izrazito Zapadna«. Ovakva perspektiva samo je jedan od razloga zašto opisivati Dugina kao fašista i fašističkog ideologa nije promašeno, iako se ovom karakterizacijom donekle reducira opasnost i specifičnost njegovih ideja. Čvrste hijerarhije utemeljene na jasnim odnosima klasne dominacije, tvrdom patrijarhatu, antidemokraciji, izrazito strukturiranim, nepromjenjivim i sakraliziranim društvenim kastama te destruktivnom nacionalizmu i šovinizmu, zajedničke su komponente Mussolinijeve varijante fašizma i euroazijanizma. Međutim, Duginov odmak od klasičnog fašizma fasciniranog učinkovitim mašinama za ubijanje, osim u sporadičnom i neozbiljnom poigravanju s anti-znanstvenim stajalištima ogleda se u teorijskom odbijanju tehnologije kao neprirodnog elementa koji alijenira čovjeka i »stvarnost zamjenjuje virtualnim, vodeći ga u svijet potpune dezinformacije, simulakruma, elektroničkih iluzija i direktnih posljedica po ljudsku svijest«. Također, Dugin u jednoj od svoje manje kontroverznih ideja liberalizam, komunizam i fašizam opisuje kao tri modernističke ideologije koje spaja osnovna zajednička nit – težnja stvaranju onoga što svaka od njih vidi kao bolje i naprednije društvo. Ono što jest duboko problematično je njegovo odbacivanje ideje boljeg društva, destilirano u tzv. Četvrtu političku teoriju kojom zaziva povratak tradiciji u svim njenim aspektima.

Dok retorikom o slavenskom i srednjeazijskom multikulturalizmu i štovanju tradicionalnih zemljoradničkih zajednica maskira šovinizam i rasizam koji rusku naciju stavlja iznad svih drugih naroda »euroazijske civilizacije« – rješenje tipično za period feudalizma, monarhija i svih povijesno dugovječnih carstava – ova teorija sljedbenike pokušava zavoditi navodnim povratkom u vremena sjedinjenja s nadnaravnim te duhovnim i vjerskim obogaćivanjem zajednice arhaičnog tipa. Privlačenje okultizmom, paganizmom i misticizmom još je jedna poveznica s nacizmom, točnije neizmjerno mračnom i izopačenom supkulturom zvanom ezoterični neonacizam koja Hitlera vidi kao arijevsko božanstvo, opčinjena nordijskom mitologijom, spisima, runama, ritualima i žrtvovanjima. Niti magijska komponenta nije zaobiđena. Suptilnim uvjeravanjem kako planet treba vratiti u balans, Dugin bez trunčice skromnosti najavljuje svoju viziju distopije: »Ja skoro uvijek pišem o onome što se potom ostvari. I ovo (pobjeda euroazijanizma nad globalizmom, op. a.) će se također obistiniti.«

Suprotno pripisivanju prevelikog značaja Četvrtoj političkoj teoriji i euroazijanizmu od strane malobrojnih pristaša, ali i clickbait dizača moralne panike u zapadnim medijima, ideologija Aleksandra Dugina nije niti previše nova, niti previše kompleksna, niti on donosi neke nove, posebne ideje. Primjerice, anti-tehnološki vapaj i skepsu prema znanosti Dugin uzima od utjecajnog ideologa njemačkog nacizma Martina Heideggera i podiže ga na novu ekstremniju razinu, od francuskog ekstremnog desničara Alaina de Benoista preuzima tzv. etno-pluralizam, a njegov kompletan nauk najsličniji je onome talijanskog »superfašista« i ezoteričara Juliusa Evole. Polagano rafiniranje teza svojih idola i njihovo prilagođavanje društveno-političkoj situaciji, osim što nužno ruši tvrdnje o nepomirivosti civilizacija, govori o tome kako se ne radi o neinteligentnom čovjeku koji samo trubi po svome, dapače. Duginu se pripisuje i prigrljivanje postmodernističkih elemenata unutar ovog pravca humanističke znanosti, pa će tako relativizirajući omiljeni filozofski koncept istine izjaviti kako »ruska istina nije jednaka drugim istinama«.

Također, Dugin je u posljednjim javnim nastupima dobrano zajahao val koji tvrdi kako tradicionalna podjela političke ljevice i desnice danas više nije relevantna, što je čest argument različitih i međusobno nekoherentnih struja koje se lijeno i neozbiljno nazivaju populizmima. Uz spomenuto izvrtanje socijalističke simbolike u 90-ima, njegov je oportunizam vidljiv i u dokazanim vezama s notornim američkim »alt-right« ideologom i bivšim Trumpovim savjetnikom Steveom Bannonom koji također loše objašnjeni koncept »globalizma« vidi kao glavnog neprijatelja čovječanstva. Klasičnom pričom o stranom elementu koji ugrožava i remeti egzistenciju po guštu fašista idiličnog društva, globalna ekstremna desnica pokazuje kako itekako dobro koordinira sve te nepremostive civilizacijske razlike. Srećom, upravo predlagana konstitutivna diskriminacija osigurava da Duginove ideje ne izazivaju široku inspiraciju i da ostaju izvan masovnih političkih pokreta. Kako se sada čini, ruska najekstremnija desnica neće etablirati snažnu, interesno ujedinjenu političku struju s velikim brojem ljudi, no Dugin bi za neke buduće skupine žestokih reakcionara mogao postati ono što su Nietzsche i Heidegger bili za naciste – gurui spiritualne misli koja višim silama opravdava najgnjusnije zločine.