Ako britanski mediji nešto vole, onda je to dobar skandal. Dugi, netom završeni mandat dosad vladajućih torijevaca započeo je najvećim među njima – konačnim pečatiranjem političkog bauljanja zvanog Brexit – no od smrti sporiji izlazak iz Europske unije britansku naciju nije razriješio generacijskog nezadovoljstva, kao ni potencijala da joj politika stvara nove kontroverze. Fijasko upravljanja pandemijom, partijanja stranačkih šampiona dok isti narodu zabranjuju napuštanje domova, izmjene premijera koji traju koliko i svježina glavice salate, deset rundi ministarskih preslagivanja, smrt dugovječne kraljice, povijesna izdaja princa Harryja i postojanje Meghan Markle samo su neke od stavki koje su punile tabloide tijekom proteklih pet godina. No, čak i kada je najbogatiji britanski premijer ikad raspustio parlament i sazvao izvanredne izbore, torijevska aktovka sa skandalima još je imala što ponuditi.

Kraj Sunakovog cirkusa

Iako su se parlamentarni izbori u Ujedinjenom Kraljevstvu očekivali na samom kraju godine, Rishi Sunak procijenio je kako nema smisla čekati neizbježno te kako će kraćenjem vlastitog mandata moći bolje kontrolirati politički kalendar. Nepažnja ili nebriga oko toga u kakvom će društvu govoriti o svojim, tada još neobjavljenim planovima, do krivih je ušiju donijela povlaštenu informaciju o datumu izbora, pa je nekolicina dobro pozicioniranih članova Konzervativne stranke postupila refleksno. Samo je nekoliko tjedana trebalo čekati da se mediji raspišu o okladama koje su premijeru bliski suradnici, uključujući i tjelohranitelje, plasirali kako bi na svom insajderskom znanju zaradili pokoju funtu. »Stavio sam nešto na izbore prije par tjedana«, na X-u je tvitao dobro uhranjeni, sad već bivši parlamentarni zastupnik Craig Williams kojemu su umjesto povrata investicije na vrata stigle policija te šup karta stranke koja je još jednu u nizu sramota pretrpjela u najnezgodnijem trenutku. Međutim, torijevcima je već bilo presuđeno. Jedina moguća kazna koju biračko tijelo nad svojim vlastelama može izvršiti prošlog je tjedna i službeno izrečena – gospoda i dame iz stožerne nacionalne stranke konačno mogu odmoriti, red je da nakon 14 godina duge vladavine uživaju u plodovima svog neumornog rada, podalje od sve te stresne strke u ulici Downing.

Mjesecima prije izbornog kraha konzervativaca bilo je jasno kako se Britaniji napokon sprema smjena vlasti. Ne samo da su i Borisa Johnsona i Liz Truss i Sunaka napuštali ministri koji više nisu htjeli imati posla s vladom, već su se od partije udaljili i deseci zastupnika donjeg doma britanskog parlamenta koji su podržali ili se sami priključili drugim strankama. Vrući krumpir odgovornosti nitko ozbiljan nije htio preuzeti, čak ni kada im je bačen u ruke, pa su najmoćnije političke pozicije zauzimali ljudi bez političkog talenta ili naznaka osobnosti, a kamoli principa, znanja i vještina, što je rezultiralo očekivanim ishodom – kaosom i krizom na svim razinama javne uprave i nepovratnom gubitku torijevskog legitimiteta. Cijeli britanski establišment imao je vremena prilagoditi se neminovnosti Laburističke izborne pobjede, zbog čega ni mlitava predizborna kampanja bez retoričkih napadanja protivnika nije odavala dojam da će se 4. srpnja na biralištima odvijati neka velika bitka. S 24 posto od ukupnog broja glasova i 121 osvojenim od 650 parlamentarnih mjesta (što je za 251 stolicu manje nego u prethodnom mandatu te najmanje u stranačkoj povijesti) konzervativci su upisali neviđeni poraz. Vladajuća je štafeta na kraju predana Laburistima, nedvojbenim dobitnicima možda i najgoreg glasačkog sustava u Europi koji su za svoj glasački udio od 34 posto osvojili ogromnih 412 mandata.

Ovakav scenarij ne bi bio moguć bez Reform UK-a, desnije desnice koja je pobrala pozamašan dio simpatija razočaranih glasača Konzervativaca i otvorila lagani put kandidatima Laburista. Okupljeni oko Nigela Faragea, glavnog zagovornika i neslužbenog lica Brexita koji je u vrijeme referenduma zavadio torijevce Davida Camerona, Reform UK direktna je nuspojava katastrofične ostavštine Konzervativaca kojoj su ekscentričnost, bezočno laganje te huškanje protiv migranata, muslimana i crnaca jedini doprinos političkom životu. Naravno, kao i njihovi politički blizanci u ostatku zapadnog svijeta poput Trumpovih Republikanaca, Talijanske braće Giorgije Meloni ili Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen, Farageovi ksenofobi parazitiraju na stvarnim društvenim problemima bez namjere da njihove uzroke uklone. Britanija u proteklom desetljeću bilježi drastično srozavanje javnih usluga, ponajprije zdravstva nad kojim su torijevci proveli sistematični autsorsing zbog kojeg je zdravstvena skrb skuplja, nedostupnija i manje kvalitetna, a radni kadar desetkovan. Službene državne statistike navode kako je za vrijeme Sunakove dvogodišnje vlasti broj ljudi koji su prisiljeni spavati na ulici porastao za čak 60 posto, dok se u istom razdoblju bilježe i najveća poskupljenja energenata u cijeloj Europi koja se kreću od 60 posto za struju do 130 posto za plin. Nadalje, službeni podaci iz ožujka pokazuju kako je čak tri milijuna Britanaca u posljednjih godinu dana posjetilo banke hrane i socijalne samoposluge, a gotovo 15 milijuna otočana, njih preko petina, živi u siromaštvu.

Niti glavni adresat konzervativnih vlada nije previše zadovoljan godinama bačenima u vjetar. Britansko gospodarstvo stagnira čak i pod »fiskalno odgovornim« vlastima usmjerenima na podmazivanje kapitala, a statistike pokazuju da poseban problem predstavlja iznimno niska stopa rasta produktivnosti koja je, kada se isključi London, niža od one u najsiromašnijoj američkoj državi Mississipiju. Budući da je proizvodnja odavno bačena u drugi plan, a kao i britanske veze s ostatkom Europe, financijski mastodont pohranjen u famoznom Cityju ostaje centralni aspekt nacionalne ekonomije koja nikako ne uspijeva potaknuti ulaganja u javnom i privatnom sektoru.

– Vi ćete uvijek biti bolji u trošenju vlastitog novca nego što je to vlada, u kampanji je govorio očajni Sunak, umislivši da će najavom novog državnog odricanja od 17 milijardi funti prikupljenih porezom privući birače i krupne sponzore. Naposljetku, priznanje da njegova vlada ne zna upravljati državnim proračunom nije moglo oduševiti nikoga, a ponajmanje one koji u životu neće vidjeti toliko novaca koliko ih na računu ima Sunakov punac.

Vjeran pas

Iako su ogromnom parlamentarnom većinom stekli legitimitet da s državom praktički rade što hoće, svako očekivanje od novog kabineta Laburista riskira da bude grdno iznevjereno. Novi britanski premijer Keir Starmer još je u kampanji davao do znanja kako će politička promjena biti uglavnom retorička kategorija, a umjesto impulsa radnog elana Laburisti su naciji servirali nove razloge za brigu.

– Ne obećavam da će biti lako. Mijenjanje zemlje ne funkcionira kao pritiskanje prekidača. Svijet je sada mjesto prevrata. To će potrajati, kazao je Starmer kako bi sam sebi pripremio teren za političke neuspjehe kojih će po svemu sudeći biti. Da bi prognoze bile još beznadnije, nitko u Britaniji ne zna otkuda bi ta promjena trebala crpiti svoju snagu, budući da se ideološki profili novog premijera i njegovih ministara u potpunosti uklapaju u dosadašnje vlade kompromitiranih konzervativaca. Starmer nije nepoznanica, niti je novo ime u tamošnjoj javnosti.

Ovaj političar s oksfordskom diplomom još je kroz svoj odvjetnički angažman pokazivao kako se radi o karijeristu čija su sva uvjerenja vezana uz lojalnost britanskom establišmentu, daleko od laburističke tradicije zagovaranja interesa sindikata i radnika te ulaganja u javne usluge. Svoju vitešku titulu Starmer je dobio za rad na mjestu državnog odvjetnika uz koji se veže nemali broj skandala, kao što su uništavanje dokaznog materijala u slučaju Assange ili odbijanje podizanja optužnica protiv agenata tajnih službi koji su sudjelovali u šokantnoj i potresnoj aferi Spycops. Najveći politički uspjeh čovjeka koji se nikad nije otresao svojih veza sa špijunsko-obavještajnim podzemljem do danas ostaje temeljito čišćenje Laburističke partije od svih tragova lijeve politike. Poslije preuzimanja stranke od Jeremyja Corbyna 2020. godine, Starmer je vrijeme na čelu iskoristio kako bi s vodećih stranačkih položaja odstranio kadar prijašnjeg predsjednika u korist krila profesionalnih političara, liberala i tzv. crvenih torijevaca. Alijenacija socijaldemokratske baze i povijesno bliskih sindikata te napuštanje ideje o redistribuciji nacionalnog blaga stranku su ponovno pozicionirale na mjestu na kojoj ju je ostavio Tony Blair, a stranačka kontrarevolucija zaključena je protjerivanjem Corbyna zbog navodnog »neobuzdanog antisemitizma« u njegovom mandatu.

Što se vanjskopolitičkih stavova tiče, 61-godišnjak je vjeran sljedbenik svih svetinja britanske politike, od NATO-a do Izraela. U svom prvom obraćanju britanskoj javnosti Starmer je poručio kako su »dokazivanje nepokolebljive podrške NATO-u i Ukrajini prve dužnosti njegove vlade«, a kao samoprozvani »bezuvjetni cionist« premijer se već pohvalio kako je izraelskom kolegi Netanyahuu obećao »dodatno produbljivanje bliskog odnosa između dvije zemlje«. Starmer će nastaviti distribuirati oružje Tel Avivu preko britanske vojne baze na Cipru, slati oružje Ukrajini uz dozvolu da gađa duboko u ruske teritorije, kao i nastaviti militarizirati Britaniju uz najavljene milijarde novih ulaganja u naoružavanje. Već je sada jasno kako će se razlike između Sunakovih i Starmerovih politika i vani i kod kuće tražiti povećalom. Laburisti bi trebali zauzeti nešto blaži stav po pitanju migracija te ukinuti sramotni, no nikad zaživjeli program deportacije migranata iz UK-a u Ruandu, a nešto viši prioritet mogla bi dobiti i zelena energetska tranzicija.

Rizik netalasanja

Ostaje vidjeti koliku će internu stabilnost imati laburistička vlada i kako će tradicionalne poluge moći reagirati na njihove prve nedaće. Ponajprije, vlada će trebati zadovoljiti spomenuti City, mjesto na kojem se skrivaju milijarde arapskog, američkog, indijskog, te još uvijek ruskog novca, a koje kao upravljač svih nacionalnih tokova još uvijek predstavlja glavnu profitabilnu djelatnost u državi. Poslušnost neoliberalnoj ortodoksiji već je dokazala nova ministrica financija Rachel Reeves koja je obećala kako vlada »neće skretati s puta striktnih fiskalnih pravila«, što bi trebalo značiti kako od Starmerove ekipe ne treba očekivati ni izmjene po pitanju vrlo regresivne porezne politike. Odagnati mogu i slabašna srca tržišnih talibana. Pošta, energija, voda, transport, telekomunikacije i drugi strateški sektori do daljnjeg će ostati privatizirani monopoli koje država neće ometati, a jedna od rijetkih nepoznanica ostat će način na koji vlada misli financirati i pokrenuti prijeko potrebne investicije u infrastrukturu, javne usluge i gospodarski rast.

Ukoliko glavna odrednica političkog identiteta Novog Novog Laboura uistinu bude zamrzavanje postojećih društvenih odnosa te posvećivanje pažnje tome da se niti jedna od ustaljenih interesnih skupina ne razljuti, politička sudbina Keira Starmera mogla bi otići putem njegovih omraženih prethodnika. Igranje na sigurno i balansiranje moglo bi se uspostaviti kao najveći rizik po Laburiste, budući da je pet godina sasvim dovoljno vremena za internu konsolidaciju prirodnih vladara Otoka po čijim je nacrtima britansko društvo i stvarano. Laburisti će svoj mandat opravdati tek ako se uhvate ublažavanja strahovitih nejednakosti bogatog juga i ekstremno siromašnog sjevera, zaustavljanja demografskog starenja te znanstvenog i tehnološkog zaostajanja, oboje pospješenih posljedicama Brexita i nemogućnosti privlačenja najperspektivnijih svjetskih studenata, kao i pada općeg životnog standarda. Stoga će Starmer 100 dana premijerskog mira dobiti tek ako se bude pitalo naklonjene mu medije. Ulice deindustrijaliziranih gradova i opustošenih sela od Laburista ne očekuju bolje dane, pa bi separatistički nacionalizam lako mogao postati jedina nada Škotima, Velšanima i Sjevernim Ircima. Doduše, vitez sir Keir Starmer za svoju se budućnost ne mora bojati. I ako propadne u politici, kod svojih torijevskih kolega uvijek može pitati u čiji se nadzorni odbor može u tišini zavući.

Najgori izborni sistem u Europi

Rijetko se koji analitičar proteklog tjedna usudio ustvrditi kako je omjer osvojenih parlamentarnih mjesta posljedica laburističkog uspjeha, a ne potopa Konzervativaca. U sustavu u kojem svaka izborna jedinica daje jednog zastupnika, a u kojem su glasovi svih birača osim onih pobjedničkih naposljetku obezvrijeđeni, sporednom dijelu britanskog političkog duopola nije bio problem poraziti razjedinjenu desnicu. Njihovi su se glasovi raspršili na torijevce, kao i kandidate protestne skupine Reform UK koja je usprkos velikih 14 posto glasova osvojila samo pet parlamentarnih mandata. Usporedbe radi, britanska verzija HNS-a zvana Liberalni demokrati sa 72 mjesta postala je treća parlamentarna stranka, iako je osvojila dva postotna poena manje, odnosno pola milijuna glasova, dok su čari izbornog sustava obezvrijedili i glasove Zelenih, osvajače 7 posto glasova i manje od 1 posto parlamentarnih mandata. Kako je bilo za očekivati, Labour je bio u poziciji da najbolje iskoristi elektoralne uvjete koji u startu favoriziraju najveće i najbogatije te mogućnost da njihovi članovi bez obzira na prebivalište odaberu izbornu jedinicu u kojoj će kao kandidati imati najveće šanse za pobjedu. Međutim, 64 posto osvojenih mandata i komotna situacija koju će vlada novog premijera Keira Starmera imati u idućih pet godina ne odražavaju ni podršku ni entuzijazam Britanaca za njegovim najavljivanim politikama.

S obzirom na vrlo nisku izlaznost, točnije drugu najnižu u posljednjih 100 godina, Laburisti su osvojili manje glasova nego li je to bio slučaj u protekla dva navrata. S čak 3 milijuna glasova manje od Laburista predvođenih Jeremyjem Corbynom 2017. godine, odnosno pola milijuna manje nego na posljednjim izborima 2019. godine, stranka je na vlast došla inercijom, a da glavni motiv njihovih birača nije inspirativan program pokazuju i ankete. Prema istraživanju YouGov-a, čak 48 posto glasača Laburista za njih je glasalo kako bi maknulo konzervativce s vlasti, dok je još njih 13 posto kao glavni razlog navelo potrebu za promjenama. Biračka apatija i nepovjerenje prema političkom sustavu prikazano je i u osobnom rezultatu premijera Starmera koji je kao lider Laburista u svojoj izbornoj jedinici osvojio upola manje glasova nego prije pet godina, kada je obavljao funkciju tzv. ministra u sjeni. Također, s nešto manje od 19 tisuća glasova Starmer je zabilježio lošiji rezultat od donedavnog torijevskog premijera Rishija Sunaka te svog bivšeg stranačkog vođe Corbyna, za koje je glasovalo 23, odnosno 24 tisuće birača.