Presidente siamo con te, meno male che Silvio c’è! – pjevalo se bivšem premijeru i favoritu parlamentarnih izbora u predizbornoj kampanji 2008. godine u koje je Italija, kao i ostatak zapadnog svijeta, ulazila ne sluteći kakva vremena pred njom stoje. Ovi prijevremeni izbori tada su izazvali nužnost za brzom reakcijom i preslagivanjima na talijanskoj desnici koja je tek šest tjedana prije najjaču opozicijsku stranku Forza Italia spojila s filofašističkom Alleanza Nazionale i još ponekim manjim strankama, ne ostavljajući si previše vremena za temeljitu samopromociju. Uza sav medijski poguranac koji je medijski gigant Mediaset davao novonastaloj grupaciji Il Popolo della Libertà, samo je personalizirana kampanja oko ličnosti najvažnijeg postratnog talijanskog političara mogla osigurati maksimalnu glasačku mobilizaciju.

Rezultat je bio uvjerljiv. Uglazbljena idolatrija koja želi inspirirati svojim nacionalističkim »snom« te talijanski narod ujediniti na transklasnim, transregionalnim i međugeneracijskim osnovama ubrzo je izašla iz prvotnog svrstavanja u autosatiru i grotesku te zaposjela talijanski, ali i europski politički folklor. Kao samo jedan od primjera nepovratne transformacije u političkoj komunikaciji, oda jednom milijarderu i njegov izborni trijumf popratili su ponovo potvrđenu promjenu političke slike Europe. Petnaest godina kasnije, ovo je možda i jedina tvrdnja oko koje će se složiti svi – poslovni kolege, politički suradnici, glasači i simpatizeri i najžešći kritičari Silvija Berlusconija.

Prvi televizijski aristokrat

Proteklog su tjedna o netom preminulom Il cavaliereu s većeg dijela političkog spektra, doma i vani, kružile samo lijepe riječi, bilo od tvrdih nacionalista kao što je ruski predsjednik Putin koji ga je prozvao prijateljem, do centrista poput bivšeg talijanskog premijera Giuseppea Contea koji je kazao kako Berlusconi nikad nije patio od manjka hrabrosti, strasti i upornosti. Posljednji su pozdravi stizali sa svih strana talijanskog društva, od web servisa specijaliziranih za ocjenjivanje usluga koje pružaju dame noći, do celebrityja kalibra Gianluigija Buffona i Andree Bocellija. Epitafi su spominjali televizijskog i nogometnog revolucionara, svijetlile su fontane i pročelja zgrada, slale su se inicijative za preimenovanja dijelova javnog prostora njemu u čast, njegovi su TV kanali cijeli ponedjeljak vrtjeli specijalizirani program, a na svojim odašiljačkim tornjevima prikazivali poruke »Ciao papà« i »Grazie Silvio«. Čak niti državni sprovod i proglašeni nacionalni dan žalosti u jednom se trenutku nisu činili previše za čovjeka o čijem će se političkom, gospodarskom, medijskom, komunikacijskom, sportskom i kulturalnom nasljeđu pisati hrpe knjiga pored deseta koje su već napisane.

No ove su osmrtnice tek grebanje po neizmjernom utjecaju Silvija Berlusconija za čije je razumijevanje kao uzroka, ali i simptoma četrdesetogodišnjih trendova u najrazličitijim područjima društvenog djelovanja nužno shvatiti njegovu biznis-eksploziju. Prije nego je Berlusconi 90-ih formalno razdrmao rigidnu talijansku političku arenu, njegov holding Fininvest već je iza sebe imao niz velikih poslovnih proširenja, od onih u nekretninskom i građevinskom sektoru, preko nogometnih uspjeha, do uspostavljanja komercijalnog televizijskog monopola. Način funkcioniranja svih ovih gospodarskih grana može se sažeti u model temeljen na izgradnji i dugoročnom održavanju najnestabilnijih struktura, onih sazdanih na osobnim, često međusobno kontradiktornim interesima koji se pomiruju komercijalizacijom, odnosno sposobnošću da se obilato profitira na privatizaciji usluga koje su dotad bile isključivo u sferi javnog i državnog.

Korupcija u krvi

Najzanimljiviji i najindikativniji pokazatelj ovog fenomena zasigurno je onaj medijsko-komunikacijski koji se odaziva na ime Mediaset, danas MediaForEurope, najveće privatne medijske kuće u Italiji koja uz kanale s nacionalnom koncesijom upravlja radijskim postajama, TV produkcijom i još štočim. Osamdesetih godina Mediaset je, uvezavši popularne kulturne proizvode kao što su bile serije Dinastija i Dallas, u talijansku medijsku sferu uveo dašak američkog televizijskog štiha, prilagodivši ga nacionalnim kulturnim karakteristikama, no to je bio tek početak novog oblika nacionalizma koji je osiromašenom narodu davao igre u vrijeme kada je kruha bivalo sve manje. Berlusconijev je aparat proširivao svoj portfelj, u talijanski medijski prostor odašiljao različite vrste i sve veće količine laganog zabavnog sadržaja, utapajući težinu svakodnevnog, nezanimljivog života u golotinji, game-showovima, reality TV-u i žutilu. Shvativši potencijal nadolazećeg informacijskog doba, ovu je žanrovsku diverzifikaciju pratila i ekonomska rekonfiguracija. Vlasnička koncentracija medija, kupovina drugih televizijskih, nakladničkih i produkcijskih kuća Berlusconiju su omogućili da osmisli i rekreira talijansku estradu, stječući adekvatnu pozadinu prije nego krene na glavni plijen.

Iako u užem smislu riječi nije imao političkog iskustva, medijsku je moć Berlusconi uspješno pretočio u političku sferu koja je – ovisno o perspektivi – osvježena ili zagađena ekstremno kompromiserskim načinom funkcioniranja, redovito prelazeći u korupciju čije razmjere javnost vjerojatno nikada neće saznati. Kao eksponirani medijski mogul kojemu rad u sjeni nije pasao, Berlusconi je po ulasku u talijansku politiku redefinirao odnose među strankama, političarima, institucijama i biznisom, premda ne uvijek čineći to s premijerske pozicije. Već sama stranka Forza Italia, organizacija koja je više sličila na novi mafijaški klan nego na društveni pokret s masovnim članstvom, predstavljala je strukturnu novinu uz koju se vezao i novi politički sadržaj. Iako desni nacionalizam nije bio neviđena stavka u talijanskoj politici, ono što je Berlusconijev politički instrument odvajalo od ostatka ponude na stranačkom tržištu bio je ambivalentan odnos prema moralnoj odgovornosti koju političar, mislilo se dotad, mora utjelovljavati. Govoreći »ono što narod želi čuti«, potpuno analogno njegovoj medijskoj strategiji emitiranja »onog što narod želi gledati«, Berlusconi je svom statusu vjerodostojnog čovjeka s debelim poslovnim referencama nadodao dojam okretnog, energetičnog i suvremenog Talijana u toku sa stvarnošću koji uštogljeni elitisti i birokrati u uredima nisu mogli imati.

Berlusconijeva politička popularnost krenula je iz njegovog Milana i ostalih sjevernih dijelova Italije, da bi se kasnije Forza Italia kao jaka opcija konstantno etablirala i na jugu zemlje. Naravno, ovdje ne treba previdjeti značaj koketiranja s fašizmom, upakiranog štovanja Benita Mussolinija i bijesnog antikomunizma kojima je stranka, zajedno s dugogodišnjim partnerima iz Lege Nord, opčinjavala nikad poražene nostalgije za talijanskom kolonijalnom prošlošću. Iako nitko novovjeki talijanski sistem ne bi mogao nazvati fašističkim, koncept korporativizma, tj. stapanja interesa privatnog kapitala s državnom moći nauštrb rada, privatizacija, privatna kontrola javnog i medijskog prostora te pumpanje nesmiljene količine nacionalističke propagande nedvojbeno su elementi fašizma koji su inspirirali čovjeka koji je 1936. rođen u elitnoj obitelji. Upravo su revitalizacija desnice koja se ne boji javno hvaliti crnokošuljaše, marginaliziranje oba pola povijesno jake ljevice u Italiji – revolucionarnog i reformističkog – te pomicanje cijelog političkog spektra udesno, jedni od najvećih političkih podviga berluskonizma. Okoristivši se kompromitacijom talijanskog socijalizma, magnat je dobio praktički odriješene ruke da povede tržišnu deregulaciju i opustošivanje države kao javnog servisa, prvo u svom kratkom premijerskom mandatu sredinom devedesetih, a posebice u gotovo nesmetanom upravljanju državom u prvom desetljeću novog stoljeća.

Na vrhuncu svoje političke moći Silvio Berlusconi pokazao se najvještijim od svih plivača u mutnim močvarama, kao čovjek koji principe nema tamo gdje ih treba imati i obratno. Jedna od njegovih najvećih preživljavačkih vještina bila je sposobnost odabiranja pravih suradnika i sposobnost procjene s kim treba, a s kim ne treba ulaziti u pakt. Kao oportunist uvijek spreman na dilove, znao je gdje, koga i kada treba podmazati za maksimalni učinak, kada u Bruxellesu dozirati eurofilnost ili euroskepticizam, a kada poslovati sa službenim neprijateljima Zapada poput Putina i ubijenog libijskog vođe Muamara Gadafija. Berlusconijeva nepredvidljivost i povremeno soliranje bili su signali djelovanja kojem je sve dozvoljeno, pa čak i ukorijenjen i općepoznati koruptivni modus operandi, što mu je suparnike, osim na razorenoj ljevici, stvaralo i kod liberala kojima se nije sviđala neugodna, kriminalom okaljana percepcija talijanskog kapitalizma.

Gurnuvši Italiju na dno Europske unije po stopi rasta BDP-a, efekti svjetske ekonomske krize 2008. godine nepovratno su raspršili san iz predizborne pjesme Andree Vantinija te uvjetovani ekstremnom državnom ovisnosti o naklonosti krupnog kapitala nacionalnu ekonomiju dodatno gurnuli u spiralu dugovanja. Suprotno elementarnoj logici koja sugerira da praksu koja se pokaže lošom treba prekinuti, pa pokušati nešto drukčije, možda i dijametralno suprotno, za europsku Troiku i njenu lokalnu ispostavu zvanu talijanska centralna banka – koju je tada predvodio kasniji predsjednik Europske centralne banke Mario Draghi – problem s Berlusconijem nije bio previše, već premalo neoliberalizma, tržišta i »fiskalne discipline«. Ako je pionir populizma Italiju pripremio za de-demokratizaciju, ovaj je proces, zajedno s gotovo potpunim gubitkom talijanskog suvereniteta, dovršila liberalna europejska garnitura koja je okupacijom zemlje kroz mjere štednje, financijsko gušenje i dužničko ropstvo cementirala temelje svih talijanskih kriza, uključujući aktualnu vladavinu najdesnije koalicije od kraja Drugog svjetskog rata.

Politički vakuum

Berlusconijeva nezaobilaznost i utjecaj i nakon njegove smrti nastavit će određivati putanju kojom je krenula vlada Giorgie Meloni, ne samo zbog njegovih pet ministara. Iako je na prošlogodišnjim izborima Forza Italia prepolovila svoj izborni rezultat od četiri godine ranije, njenih 45 zastupnika od ukupno 400 u donjem domu talijanskog parlamenta trenutno osigurava stabilnost tročlane koalicije koja uz Fratelli d’Italia i Forzu okuplja i Legu Mattea Salvinija. U ovoj konstelaciji pod vodstvom njegove bivše ministrice, Berlusconi je preuzeo ulogu mentora-savjetnika čija je zadaća bila smiriti preradikalne intervencije u talijansku politiku, kao i pružiti tehnokratski legitimitet, iskustvo, kadrove, ekonomske i diplomatske veze koje su oštro desnoj vladi nedostajale. Politički brak Meloni i Berlusconija do posljednjeg je dana života potonjeg bio prožet trzavicama i hladnoćom, ne samo zbog drukčijeg stila, već i drastično različitog poimanja politike koju premijerka, za razliku od svog bivšeg šefa, ne vidi kao umijeće balansiranja različitih interesa i mjesto gdje ne treba nepotrebno stvarati neprijatelje. Situaciji nije pomogao niti javni sukob oko funkcije ponosnog neofašista Ignazia La Russe kojeg je Meloni htjela instalirati kao predsjednika parlamenta.

Neizvjesno je kakva budućnost čeka vladu. Prema pisanju portala Politico, Fratelli d’Italia sada ima jedinstvenu šansu apsorbirati obezglavljenog koalicijskog partnera i ojačati stranačku poziciju na talijanskoj političkoj karti. S druge strane, La Repubblica navodi kako se Meloni boji da je primarni faktor koji je koaliciju držao na okupu nestao, što bi moglo dovesti do divergencije u interesima, pa i raspadom vladajuće većine. Ovoj je nepredvidljivosti pridonio i sada najjači čovjek Forza Italije, bivši predsjednik Europskog parlamenta te »obožavatelj« hrvatske obale Antonio Tajani izjavivši kako će stranka preživjeti jer je ujedinjena oko Berlusconijevih snažnih ideja i vizije budućnosti. Slučajem potencijalnog raskola, Italiju čeka još jedna tehnička vlada koja bi potvrdila nastavak duboko ukorijenjene političke krize obilježene nizom kratkotrajnih mandata. U kontekstu ulaska eurozone u »tehničku recesiju« i sve snažnije europske deindustrijalizacije, posrćuća talijanska ekonomija nema dobre izglede da nakon hipotekarnog i COVID-kraha izbjegne treći čin ovomilenijske tragedije. Nakon smrti Berlusconijeve bajke, posljednje koja je uspjela očarati Talijane, novo se političko obećanje ne može objaviti. U ovom kjaroskuru rađat će se neki novi žanrovi, od kojih ni jedan neće sličiti na commediu dell’arte ili televizijsku soft pornografiju.