Tijekom mjeseci rata koji i dalje bjesni na istoku Europe nagledali smo se nebrojenih »prelazaka crvenih linija« u kojima su se njegovi sudionici prvo kleli kako takve stvari praviti neće, da bi naposljetku ipak odbacili performativna suzdržavanja, hrleći u povećanje ljudskog, oružanog i političkog uloga polaganog na krvava polja Donbasa.

Prema ratnom teoremu u očaj zapalih makjavelista po kojem »obrambena strana ne može činiti ratne zločine«, jedno kršenje međunarodnih zakona opravdava drugo, a radnje neprijatelja iskupljuju vlastite, što rat po samoj njegovoj naravi približava logici predškolaca koji se svađaju oko toga tko je počeo prvi, bez roditelja koji bi sukob prekinuo i privid pravde podijelio. Iznenadnom kopnenom invazijom na rusku Kursku oblast početkom kolovoza, ukrajinski vojno-politički vrh odlučio je odreći se moralne uzvišenosti koja je formalno demarkirala akcije napadača od braniteljevih, te povući potez kakav akteri kojima ide kako su zamislili inače ne čine.

Nakon proljetnih zakuhavanja s testnim, poluslužbenim probojima u ruski Belgorod, Kijev je rat podigao u njegovu novu, nada se nepredvidljiviju fazu u kojoj se pospani Rus vođen autopilotom neće snaći. Probitak granice s najmanje 12 tisuća trupa najkvalitetnijeg kadra što je Ukrajini ostao zapanjilo je Kremlj koji je računao da će nedostatak vojne infrastrukture i pripremljenih formacija na sjeverozapadnom dijelu zajedničke granice biti dovoljni za odvraćanje ukrajinskih snaga. Uspješno zauzimanje ruskog teritorija ukrajinskoj je vojsci dalo prijeko potrebni borbeni elan, a Rusima još jednu pljusku koja je barem nakratko poremetila njihove bojne planove.

Dok vojna vlast Volodimira Zelenskog u uši onih koji su još voljni slušati opet viče kako je Vladimir Putin nesposoban i slab i kako je sve što Ukrajini treba još oružja, tromi se medvjed konačno trgnuo evakuiravši desetke tisuća stanovnika iz pograničnih područja i pripremivši nizinsko polje za uzvrat. U novoj ukrajinskoj bitci, ovog puta na gostujućem terenu, preokret nije trebalo dugo čekati. Pokretanjem izvanrednog stanja u oblastima Brjansk, Kursk i Belgorod, Moskva je svojoj sramoti odlučila stati na kraj, kao i kratkotrajnom šutu koji je Ukrajince držao podalje od ponovnog susreta s brutalnom realnošću. Uz »specijalnu vojnu operaciju« u Donbasu, rusko sigurnosno vijeće u tri je oblasti pokrenulo »protuterorističku operaciju« pod vodstvom Federalne sigurnosne službe (FSB), najavivši kako za ukrajinske upadače ratne konvencije i prava zarobljenika neće vrijediti.

Izmiksana taktika

Strateški gledano, direktni kopneni napad na Rusiju ima vrlo malo smisla ako glavni ukrajinski cilj ostaje istjerivanje neprijateljske vojske sa svog svojeg međunarodno priznatog teritorija. Rošada kojom je Ukrajina oslabila svoje obrambene položaje na istočnom bojištu da bi proširila bojišnicu protiv brojčano i tehnički nadmoćnog suparnika izazvala je čuđenje nemalog broja zapadnih vojnih analitičara koji su istaknuli ogroman rizik operacije čija će ljudska cijena nedvojbeno biti visoka, a materijalni dobici upitni. Na prvu djeluje kako iz svoje prošloljetne »kontraofenzive« Ukrajinci nisu ništa naučili. Ipak, čini se kako je Zelenski odlučio da je liberalno trošenje ionako krnjeg kadrovskog kontingenta vrijedno postizanja taktičkih ciljeva kojih prema vlastitom priznanju nije nedostajalo, počevši od najavljene želje da se u Kurskoj oblasti stvori tampon-zona iz koje Rusi neće moći napadati.

Ukrajinci su se nadali i kako će povlačenjem vlastitih snaga s trenutno žarišnih bitaka u gradovima Toreck i Pokrovsk za sobom namamiti i Ruse, a kako je procijenio londonski The Times, ključne te zasad jedine postignute namjere bile su jačanje političke pozicije Zelenskog, kojemu je ustavni predsjednički mandat istekao još u svibnju, kao i potreba za dizanjem morala unutar ukrajinske vojske i društva. Također, visokopozicionirani član ukrajinskog predsjedničkog ureda Mihajlo Podoljak ustvrdio je kako cilj ofenzive nije okupacija ruskih teritorija, nego inicijacija pregovora s Rusijom, ali pod vlastitim uvjetima. Iako nije precizirao na koji način ukrajinska provokacija može oraspoložiti Putinove pregovarače, u ruskim su se medijima i društvenim mrežama zabrinuli kako Kijev planira napasti nuklearnu elektranu zapadno od grada Kurska te izazvati katastrofu od koje se Rusija, za razliku od same invazije, ne bi mogla oporaviti.

Kao što je u politici i njenoj ekstenziji drugim sredstvima često slučaj, vremenski kontekst ponovno otkriva puno. Objavi prošlotjedne ankete prema kojima gotovo polovica, točnije 44 posto ispitanih Ukrajinaca podržava inicijaciju mirovnih pregovora prethodile su sugestije ruskog predsjednika koji je nakon svoje pete inauguracije implicitno pozivao na diplomatske kontakte, odškrinuvši dugo vremena zatvorena vrata. Međutim, poruka Zelenskog, koji usprkos Podoljakovim izjavama nije pokazivao voljnost da svoje izaslanike pošalje za pregovarački stol, s napadom na Kursk postala je kristalno jasna.

Zauzvrat, rusko pokretanje protuterorističke operacije sa svježim specijalnim formacijama zadržalo je postojeću snagu napada u Donbasu, zbog čega je dio ruske javnosti utjehu oko bolnog probitka granice pronašao u teorijama po kojima je cijela stvar brutalna klopka za Ukrajince, a ujedno i dio grandioznog plana za brži napredak na istoku. Rusko ministarstvo obrane sredinom je tjedna objavilo kako je ukrajinska vojska u dva tjedna napada u Kurskoj oblasti izgubila više od 4.100 boraca, odnosno između četvrtine i petine ukupnog broja napadača, a u jeku žestokih borbi unutar Rusije koje i dalje traju, Putin je izjavio kako su bilo kakvi mirovni razgovori nemogući sve dok Ukrajina napada civilno stanovništvo i prijeti nuklearnim postrojenjima.

– Sada je očito zašto je kijevski režim odbio naše prijedloge za mirno razrješenje, ukrajinska vlada slijedi volju svojih vladara sa Zapada koji se bore protiv nas koristeći ruke Ukrajinaca. O čemu se s njima uopće može razgovarati?, kazao je Putin u govoru pred članovima ratnog stožera. Teško da je u tom trenutku s cjelokupnim raspletom bio nezadovoljan.

Britanski fiks

Istovremeno, suočen s kroničnim ispadanjem fokusa zapadnih medija i politike, ukrajinski je vrh odlučio kako nepovoljnu situaciju na propagandnom polju mora ispraviti prije nego američki predsjednički izbori uđu u svoj posljednji sprint. Gubitak američkog zanimanja za svog istočnoeuropskog posrednika egzistencijalna je prijetnja za vlast u Kijevu koja pod svaku cijenu želi izbjeći služenje pod nepouzdanim, nepredvidljivim i Ukrajini nenaklonim Donaldom Trumpom koji je tijekom svoje duge kampanje koketirao sa zatvaranjem špine s oružjem, pa čak i okončanjem rata.

Računajući na to da je rat u Ukrajini projekt Demokratske stranke i odlazećeg Joea Bidena, Zelenski se nada kako Washington u bliskoj budućnosti sve svoje vojne i političke resurse neće usmjeriti na štićenje svoje prve ljubavi Izraela i kako je ovo trenutak da postavljenoj Bidenovoj nasljednici Kamali Harris pokaže da Kijev još itekako može koristiti SAD-u. U suprotnom, za očekivati je da će Bijela kuća bez obzira na njen kolorit u naredne četiri godine ponoviti slučaj iz Afganistana, gdje je prije doživljavanja službenog poraza radije od cijelog poduhvata digla ruke. Amerika pod Trumpom ukrajinski debakl zasigurno neće htjeti upisati u svoj skor, a ova mogućnost uz Kijev posebno nervoznim čini europski dio NATO saveza.

Upravo se u takvim uvjetima odvila invazija na Kursk za koju se zna da je od NATO-a dobila obavještajne inpute i suglasnost, no ne zna njihova razina operativne uključenosti u samo planiranje i provedbu. Prema dostupnim informacijama, izvjesno je kako je u pripremnoj fazi glavnu riječ vodio London, budući da je spomenuti The Times istaknuo kako su ukrajinski vojnici koji se trenutno nalaze u Rusiji početkom ljeta prošli kroz tajne, specijalizirane treninge u Britaniji te kako su britanski Challenger 2 tenkovi odigrali središnju ulogu u napadu.

U ovom se trenutku čini kako je nova britanska vlast na sebe preuzela zadaću uvlačenja NATO-a u rat protiv Rusije što je više moguće, a da se pritom ne učini smrtonosni korak koji bi ugrozio američke i europske metropole, što je glavna metoda kojom Biden i ostatak pakta žele otežati Trumpova skretanja sa zacrtanog kursa. »Trump-proofing« odnosno »zaštita od Trumpa« bila je osnovna tema prošlomjesečnog NATO-ovog samita održanog u Washingtonu na kojem su čelnici država dogovarali dugoročne aranžmane i ugovorne obveze kojima će Republikanskog predsjednika onemogućiti u blokiranju pošiljki Ukrajini, ali i ucijeniti ga ukoliko nastavi govoriti kako SAD neće braniti europske države od direktnih ruskih napada.

Entuzijazam Ujedinjenog Kraljevstva praćen je novoprobuđenim oprezom Berlina čiji se kancelar Olaf Scholz izmučio kako bi iznio neutralan sud o operaciji Kursk, a prema pisanju Bloomberga, neimenovani se američki dužnosnici pribojavaju kako bi naprasne odluke Kijeva mogle posijati neslogu unutar Sjevernoatlantskog saveza.

Što se ukrajinske strane tiče, njihova ljubomora na Tel Aviv rezultirala je kopiranjem izraelskog modusa operandi s ciljem ishodovanja američkih koncesija u što je većoj mogućoj mjeri. Vlada Benjamina Netanyahua majstor je u povlačenju šokantnih i agresivnih poteza koji glavnog sponzora postavljaju pred gotov čin i uvlače ga u ultimatum koji ne može odbiti, a ukrajinski napad na Rusiju NATO-ovim oružjem pokazatelj je da i Zelenski razmišlja o izazivanju direktnog oružanog sukoba između svjetskih sila koji bi obezvrijedio važnost ukrajinske bojišnice u ruskim očima. Također, kontinuiranom eskalacijom i pomicanjem svih granica prihvatljivosti Ukrajina istovremeno pobuđuje najagresivnije dijelove vlastite, ali i ruske vojske koji su nezadovoljni intenzitetom Putinovog tempa.

Obostrani apetit za ratom ne samo da produljuje ratno stanje i neograničenu vladavinu ukrajinske vlasti, nego i odgađa suočavanje vojno-političke strukture s katastrofom koju je rat prouzročio cijelom društvu. U ovakvom glibu, garancije da ukrajinska vojska ne sprema nove sumanute poteze, poput novih kopnenih invazija, upotrebe radioaktivne, tzv. prljave bombe na ruskom teritoriju ili ugroza nuklearnih postrojenja s obje strane granice, jednostavno ne postoje.

Pedrova magična jahta

Naznaku još težih dana za Ukrajinu izazvao je povratak priče prema kojoj je upravo Kijev zaslužan za bombardiranje plinovoda Sjeverni tok (Nordstream) 1 i 2, najznačajniji čin infrastrukturne sabotaže u novijoj povijesti koji je rezultirao najvećom planetarnom ekološkom katastrofom s pola milijuna tona iscurenog metana. Osamnaest mjeseci nakon što je slavni američki novinar Seymour Hersh otkrio kako je cijevi kod danskog otoka Bornholm u zrak dignula američka CIA uz pomoć norveških službi i blagoslov predsjednika Bidena, čudnovata reportaža u Wall Street Journalu prošlog je tjedna pružila adendume službenoj zapadnoj verziji događaja prema kojoj je počinitelj sastavljen od nekolicine ukrajinskih civilnih ronioca s jahtom.

Dnevnik američke financijske elite ustvrdio je kako je za uništenje skupog njemačko-ruskog infrastrukturnog projekta zaslužan sad već odmetnuti ukrajinski general Valerij Zalužnji koji je prvo imao, pa izgubio amen Zelenskog, da bi naposljetku usprkos odgovaranju svog predsjednika i dobrih američkih špijuna sve učinio po svojem. Kao razlog zbog kojeg je ova priča ugledala svjetlo dana, posebno u ovom škakljivom trenutku, nameće se samo jedan. Očigledne rupe u narativu, prema kojem niti jedna od svjetskih sila sa stalnom prisutnošću u Baltičkom moru na sabotažu nije reagirala iako su o destruktivnom planu obavješteni i Nizozemci, i Amerikanci i Nijemci, zasjenjene su činjenicom da je Kijev stavljen u vrlo neugodan položaj iz kojeg bi morao odgovarati za oružani napad na NATO-ov teritorij i članstvo.

Naravno, Ukrajinci su uz manje varijacije svojoj inicijalnoj priči ostali vjerni, govoreći da je svaka sugestija njihove odgovornosti za »teroristički čin protiv EU-a« obična provokacija, no zato su se među briselskim političarima predvođenim češkim predsjednikom Petrom Pavelom javili oni koji su istom tom činu s dvije godine zakašnjenja dali svoju otvorenu podršku tvrdeći kako je Ukrajina na njega imala pravo. Da bi stvar bila bizarnija, njemački su mediji istovremeno objavili da poljske službe nisu reagirale na njemački uhidbeni nalog protiv »Volodimira Z.«, njihovog glavnog osumnjičenika koji je u lipnju ove godine izbjegao u Ukrajinu, a potraga za gospodinom Z. samo je posljednja epizoda kombiniranog diletantizma, zataškavanja, lažiranja i narativnih manipulacija kojima nitko u Europi ne želi stati na kraj. Skeptični Rusi, koji u rasvjetljavanju katalizatora nepovratnog rezanja ekonomskih veza s Europom imaju vlastiti interes, pred Sigurnosnim su vijećem UN-a od Njemačke zatražili da objavi rezultate svoje istrage, međutim šanse da Berlin preuzme odgovornost i prekine s ponašanjem kao da se Sjeverni tok njih ne tiče smanjuju se iz dana u dan.

Pucanje tabua

I dok si SAD sprema čamac za spašavanje, sve je jasnije da će utonula Ukrajina zajedno sa sobom na dno povući europske režime koji od vlastite podmukle uloge u ratu sve manje mogu bježati. Ukrajinski problemi s uništenim ljudskim životima, tijelima i umovima, gospodarstvom i financijama, ukidanjem demokracije, izbjeglištvom, rasprostranjenosti kriminalnih, nasilnih i naoružanih skupina te korupcijom samo su neki koji se već sada prelijevaju preko granica politički nestabilne Europske unije.

Veliko je pitanje ne samo što će po okončanju rata ostati od Ukrajine, već i kako će tada izgledati tvorevina od koje se očekuje da podnese ogroman dio tereta ukrajinske obnove. Ekonomski pokazatelji o Europi i dalje govore kao velikom gubitniku (auto)destruktivnog paketa ratnog suučesništva, sankcija i niza katastrofalnih političkih odluka, a dokazi ovih kretanja po prosječni se džep osjete svakodnevno. I dok se dio interneta zabavlja fikcijama o njemačkoj aktivaciji NATO-ovog 5. članka, a Nijemci i hrvatski turizam pate od strmoglavljivanja bundes-gospodarstva i životnog standarda, pukotine u europskom postsocijalističkom savezništvu pojavljuju se na, mislili smo, zaliječenim linijama.

– Svim inicijatorima i očevima Sjevernog toka 1 i 2: Jedina stvar koju možete napraviti danas je ispričati se i ostati šutjeti, na X-u je objavio liberalni poljski premijer Donald Tusk koji je novosti o uništenom plinovodu dočekao s bocom ohlađenog šampanjca. Nastavljajući igru svojih tobože omraženih, »iliberalnih« prethodnika, Tusk je svu svoju političku moć upregnuo u ostvarenje nacionalnog mokrog sna zvanog liječenje ruskog kompleksa, uvjeren kako mu naklonost Washingtona i Brisela dozvoljava da s neslužbenog čela Europe svrgne berlinskog jazavca. Poznavajući povijest, bahaćenje Poljske Europi ničega dobrog ne donosi ni sa istoka, ni sa zapada.

Optimistično je očekivati da serija nanizanih poniženja, kao što je obilato te i dalje uporno financiranje Nordstream agresora i napadača na Rusiju, među Nijemcima neće izazvati revolt protiv pogubljenog establišmenta.

Isto tako, povijest nam je pokazala kako to izgleda kada se njemački industrijalci razjareni padom profita i nominalno socijaldemokratskom politikom udruže s uvrijeđenim, tvrdoglavim, a ponosnim volkom. Dovoljno je da stvari koje su do jučer bile tabu sutra to prestanu biti. Samo pitajte Ukrajinu i Rusiju.