Zamjenik ministra vanjskih poslova Turske, Yavuz Selim Kiran, izjavio je da Turska službeno priznaje iznimnu univerzalnu vrijednost spomenika i da će poštivati potpisanu UNESCO-vu povelju, te smatra da prenamjenom njezine funkcije nije ugrožen njezin status niti po jednoj osnovi
U petak, 10. srpnja 2020., predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan proglasio je vraćanje statusa džamije sadašnjem muzeju Svete Sofije (Aje Sofije) u Istanbulu, jednoj od najvećih turskih i svjetskih kulturnih znamenitosti. Ubrzo nakon toga zatvorene su muzejske službene internetske stranice, kao i zgrada za posjetitelje, dok se brojni vjernici sakupljaju oko crkve u molitvi i zahvali Bogu i predsjedniku na takvoj odluci.
Ta je vijest podijelila turski narod i izazvala val nezadovoljstva u svijetu, ponajprije u crkvenim krugovima, među intelektualcima i znanstvencima te u UNESCO-u, čiji su se predstavnici oglasili službenim priopćenjima u kojima pozivaju turske vlasti na dijalog o budućnosti ovoga važnog spomenika, upisanoga na listu svjetske baštine 1985.
Istup Orhana Pamuka
Posebno emotivan bio je istup velikog turskog književnika, nobelovca Orhana Pamuka, koji je tu vijest protumačio kao žalosni događaj, kojim je brojnim Turcima »oduzet« ponos te da Turska više nije sekularna država. Papa Franjo je u nedjeljnoj propovijedi u Vatikanu 12. srpnja izjavio da je vrlo ožalošćen zbog ove odluke te da su njegove misli u Istanbulu.
Radi se o činu koji nije neočekivan i koji je rezultat dugogodišnjih rasprava o ulozi Aje Sofije u modernom i suvremenom turskom društvu. Odlukom vlade u vrijeme prvog predsjednika Mustafe Kemala Ataturka džamija je proglašena muzejem 1934., što je tada izazvalo veliko nezadovoljstvo islamske vjerničke zajednice. No, to je učinjeno u vrijeme Ataturkova sprovođenja progresivnih reformi, kojima je želio modernizirati i, napose, sekularizirati tursko društvo.
Prijelaz Aje Sofije u muzej bio je tada popraćen riječima: »Zbog njezina povijesna značenja, konverzija džamije Aje Sofije u muzej, pružit će čovječanstvu novu instituciju za stjecanje znanja«. Gotovo devedeset godina kasnije, tursko će Državno vijeće – najviši sud u zemlji – utvrditi nezakonitost takve odluke. Težnju za poništenjem statusa muzeja javno promoviraju vjerski krugovi i grupe građana od trenutka njezine desakralizacije, no intenzivnije javne kampanje započinju 1980-ih u okviru traženja aktivnijeg sudjelovanja vjerskih predstavnika u vlasti.
Grupa građana 2005. predaje peticiju Državnom vijeću za otvaranjem Aje Sofije vjernicima, a nakon što je u studenome 2011. crkva Svete Sofije u Izniku otvorena kao islamska bogomolja, pritisak na promjenu statusa istanbulskog spomenika bit će još snažniji.
Na godišnjicu turskog osvajanja Konstantinopola 2012. tisuće islamskih vjernika molilo je pred istanbulskom crkvom izvikujući »Razbijmo lance! Otvorite džamiju Aja Sofiju za molitvu!«. Tada je već postalo jasno da će uslijediti sve jači pritisci i da će promjenom Erdoganova političkog smjera postati pitanje dana kad će se to i dogoditi.
Nemogućnost molitve u Aji Sofiji turski vjernici doživljavaju kao najveću uvredu. Početkom 2013. crkva/muzej Svete Sofije u Trabzonu pretvorena je u džamiju, što je potaknulo novi val pritisaka na turske vlasti i novu peticiju (koju je ovaj put potpisalo nekoliko milijuna Turaka) koja je pokrenula nepovratni proces.
Burna povijest
Spomenik o kojemu je riječ ima dugu, burnu i iznimno značajnu povijest. Rimski car Konstantin I. seli svoj dvor iz Rima u Bizancij na Bosporu, proglasivši ga novom carskom prijestolnicom – Konstantinopolom – u svibnju 330., iako su radovi na fortifikacijama, trgovima, ulicama, carskoj palači i brojnim drugim zgradama započeli već 324. Podijeljena su mišljenja oko toga je li izgradnja crkve sv. Sofije započela za Konstantina ili njegova sina Konstancija II., no svakako je do polovice 4. stoljeća bila podignuta bazilika koja nije posvećena svetici Sofiji već Svetoj Mudrosti Božjoj, odnosno Kristu.
Crkva je doživjela nekoliko pregradnji, od kojih je najveća bila za vrijeme cara Justinijana, kada se, u velikom građevinskom pothvatu od 532. do 537., gradi građevina kakvu vidimo danas.
To nije bilo koja crkva; ona je Megale Ekklesia ili Velika Crkva u doslovnom i prenesenom smislu. Predstavljala je najveću sakralnu građevinu kršćanskoga svijeta, s ogromnom kupolom postavljenom iznad bazilikalnog tijela, kao potpuno novo arhitektonsko rješenje, koje će donijeti i snažnu promjenu u simboličkoj vrijednosti unutrašnjeg crkvenog prostora.
Crkva je bila urešena predmetima od najfinijih materijala: prvorazrednog mramora s otoka Prokoneza u Mramornom moru, od kojega su bili napravljeni stupovi, kapiteli, crkveni namještaj te zidne oplate; od skupocjenih tkanina koje su zatvarale svetište i ulaze u crkvu, zlatnog i srebrnog liturgijskog posuđa i brojnih svijećnjaka te prekrasnih mozaika koji su krasili gornje dijelove ziđa i kupolu.
U nešto kasnijim povijesnim izvorima čitamo kako je Justinijan po završetku njezine izgradnje uzviknuo, slaveći građevinu kao božji hram, »Solomone, nadmašio sam te!«, što govori u prilog carevoj želji da sagradi crkvu koja će svojom veličinom i raskoši nadići sva sakralna zdanja. Crkva – biskupsko sjedište i carska crkva vezana uz imperijalnu palaču – ubrzo postaje simbolom grada i cijeloga Carstva. I takva traje gotovo tisuću godina, do osmanlijskog osvajanja carskoga grada u 15. stoljeću.
U njoj su se čuvale ili prikazivale vrijedne carigradske relikvije, nju su pohodili brojni visoki dužnosnici, u njoj su zasjedali crkveni sabori i održavale se najvažnije ceremonije te je crkva tijekom vremena postala prava ikona Istočnog Rimskog Carstva i arhitektonski model koji su slijedile brojne pravoslavne bogomolje, ali i turske džamije nakon osvajanja.
Konverzija u džamiju
Nakon što je otomanski vladar Sultan Mehmed II. osvojio Konstantinopol 1453., najznačajnija crkva Carstva pretvorena je u džamiju. U povijesnim je izvorima zabilježen njegov trijumfalni ulazak u grad 29. svibnja, nakon sedmotjedne opsade, i ulazak u Svetu Sofiju, otjelovljenje carskog središta, ispred čijih se vratiju posuo zemljom kao znakom poniznosti pred Bogom te se pomolio u njenom svetištu.
Kako i priliči islamskoj kulturi u prostoru džamije prekriveni su žbukom ljudski likovi i figurativne scene, osim nekoliko prikaza poput Bogorodice u apsidi i anđela, koji će biti prekriveni za kasnijih turskih vladara. Konverzija Svete Sofije u džamiju bio je težak udarac za ortodoksnu zajednicu iako ne i prvi, budući da su već križari 1204. na svom pohodu u Svetu Zemlju, zauzevši Konstantinopol, opljačkali crkvu te su je do 1264. prilagodili rimskom katoličkom obredu. Njezina povijest nije pravocrtna niti jednostavna kao što je to slučaj s velikim i važnim zdanjima.
Bilježe se mnoga oštećenja crkvenog prostora izazvana napadima i osvajačkim pohodima te brojnim potresima, od kojih treba izdvojiti iznimno razorni potres koji je pogodio Istanbul 10. srpnja 1894., u kojem su poginule tisuće ljudi i koji je nanio veliku materijalnu šetetu između ostalog i Aji Sofiji, na kojoj su 1849. bili završeni opsežni restauratorski radovi. Radove je na tad zapuštenoj građevini, naručio sultan Abdul Medjid, pozvavši braću Fossati, švicarske restauratore koji su trebali konsolidirati građevinu i riješiti brojne statičke probleme.
Tijekom tih radova otkriveni su mozaici u sjevernom dijelu crkve, koje su dozvolom sultana Fossati precrtali i ponovo prežbukali. Crtežima koje su objavili skrenuli su pozornost stručne i šire javnosti na likovno bogatstvo koje se krije u prostoru džamije. To je također bila potvrda da turski osvajači nisu uništili mozaike, što je bio slučaj u brojnim drugim crkvama, te da su se prema crkvi koju su zatekli odnosili s velikim poštovanjem, zadržavši, između ostalog njezino kršćansko ime i unoseći samo neophodne promjene za islamski obred.
Nastavak njezina »života« kao centralnog prostora novoga bogoslužja osigurale su nove legende i priče, u kojima su se miješali povijesni i mitski događaji, a koje su trebale pokazati božansku providnost koja je prinčevsku otomansku dinastiju ustoličila na carsku razinu, a Svetoj Sofiji dodijelila značaj najsvetijeg muslimanskog svetišta, kao što su Kaba u Meki i Al-Aksa džamija u Jeruzalemu – kako čitamo u zapisima iz 16. stoljeća.
Politički interesi
Nakon potresa 1894. rekonstrukcija Aje Sofije postaje međunarodni interes, velikim dijelom predvođen novoosnovanim Bizantskim institutom koji djeluje u Bostonu, Parizu, a kasnije i Istanbulu te će se u pregovorima s novom turskom vladom dogovoriti jedan od najvećih konzervatorskih projekata prve polovine 20. stoljeća, koji je započeo 1931., a trajao je 18 godina tijekom kojih su obavljeni brojni popravci na zgradi i otkriveni i konzervirani dostupni mozaici.
To je bila nova stranica u poznavanju bizantske umjetnosti najviše kvalitete; umjetnosti vezane uz carsko središte i najznačajniju crkvu Carstva, koja će pomoći boljem razumijevanju različitih pitanja vezanih uz bizantsku povijest i umjetnost. Otkriveni su mozaici pokazali i potvrdili poseban status koji je crkva imala, s obzirom na njihov sadržaj koji je, u brojnim carskim portretima, upućivao na memorijalni karakter Svete Sofije, na riznicu bogate i slavne bizantske povijesti. Otkrivanje i čišćenje mozaika, te njihova dostupnost posjetiteljima i stručnjacima, nastavljena je uz pregovore s turskim vlastima do kraja 20. stoljeća, što je uvelike olakšala Ataturkova odluka da se džamija pretvori u muzej.
Tijekom 18. stoljeća spomen Aje Sofije pojavit će se u putopisima i opisima Carigrada, u romantičarskoj percepciji orijentalnog svijeta. U počecima 19. stoljeća, tijekom rasta filohelenističkog pokreta u Europi, te jačanja sukoba između Grka i Turaka, Aja Sofija postaje simbolom ne samo »grčke ideje«, već ideje pobjede kršćanstva nad islamom, ideje zbog koje su mnogi položili život, poput velikog pjesnika Lorda Bayrona, koji koristi »sliku« crkve Svete Sofije kao simbol stoljetne turske/islamske hegemonije.
Od polovice 19. stoljeća pojavljuju se natpisi u kojima se poziva na proročanstvo prema kojem će se Sveta Sofija vratiti u okrilje kršćanske crkve, što je nerijetko dovodilo do izravnih sukoba i zabrana ulaska kršćanima u džamiju. Razni politički interesi bili su često u pozadini brige o važnom spomeniku, a za vrijeme prvog svjetskog rata ona postaje motiv pobjede britanskih snaga i zauzeća Carigrada, u kojem se zaziva postavljanje križa na vrh crkve umjesto polumjeseca. Jednaku su ambiciju pokazivale, naravno i Francuska i Amerika i Rusija, u kojoj se tiska proglas princa Trubetskoija Sveta Sofija – ruska nada i poziv.
Za vrijeme britanske uprave u Istanbulu 1919., formira se međunarodni pokret za spas Svete Sofije, koji je bio usmjeren očuvanju arhitekture (tada u jako lošem stanju), no proizlazio je iz želje da se zdanje vrati u prvotnu funkciju kršćanske crkve. Iako su povijesne prilike krenule drugačijim smjerom, nisu nestale težnje kršćana za povrat Svete Sofije, koje žive u aktivnostima mnogih udruga za »oslobođenje Svete Sofije« u Americi i Europi.
Treba također napomenuti kako je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1920. Aja Sofija spomenuta u kontekstu internacionalnog spomenika kulture, što je prethodilo ideji UNESCO-va programa Svjetske baštine. Turska će tek 1983. ratificirati Konvenciju o svjetskoj baštini, da bi 1985. povijesne četvrti Istanbula, sa svojim vrijednim zdanjima, bile stavljena na listu svjetske baštine. Iako Sveta Sofija nije upisana na listu kao samostalni spomenik, kao dio zaštićene povijesne jezgre Istanbula obvezuje vlasnika na poštivanje univerzalnih vrijednosti i standarda zaštite, čuvanja, korištenja, dostupnosti i promocije zdanja.
Na listi svjetske kulturne baštine
Zabrinutost javnosti danas usmjerena je ka pitanju daljnjih koraka koji će se poduzeti u prostoru crkve/džamije. Erdogan je najavio prvo bogoslužje i molitvu u petak 24. srpnja, što bi trebalo predstavljati svečani i službeni početak prenamjene muzeja u molitveni prostor. Dotad bi mozaici trebali biti na neki način prekriveni. Govori se o zavjesama i o laserskom zatamnjivanju prikaza, no još uvijek nisu poznati konkretni načini. Predsjednik je u televizijskom obraćanju naciji izjavio da će radovi na preuređenju trajati oko 6 mjeseci. Oni će značiti uklanjanje ulaznih muzejskih barijera i oslobađanje ulaza u džamiju za islamske vjernike, ali i za druge posjetitelje.
Što će to značiti za milijune turista zainteresiranih da posjete Svetu Sofiju i kako će biti organizirano njihovo kretanje, zasad ostaje nepoznanica. Također, još se ne zna hoće li turska vlada odgovoriti na poziv UNESCO-a na razgovore i pregovore o daljnjem statusu te građevine na listi svjetske kulturne baštine. Ostavljajući po strani evidentne političke i ideološke razloge donošenja ovakve odluke, kao znanstvenica koja se bavi bizantskom umjetnošću i kulturom dijelim zabrinutost kolega i cijele znanstvene zajednice.
Sveta Sofija je iznimno osjetljiv, ranjiv i vrlo kompleksan spomenik koji zahtijeva kontinuiranu brigu konzervatora i u koji su različiti međunarodni fondovi uložili milijune dolara. Ona jest tijekom posljednjih osamdeset godina postala hram učenja, budući da kontinuirana istraživanja i radovi otkrivaju nove elemente i spoznaje. Stručnjaci se boje da to više neće biti moguće. Zamjenik ministra vanjskih poslova Turske, Yavuz Selim Kiran, izjavio je da Turska službeno priznaje iznimnu univerzalnu vrijednost spomenika i da će poštivati potpisanu UNESCO-vu povelju, te smatra da prenamjenom njezine funkcije nije ugrožen njezin status niti po jednoj osnovi.
Godine koje slijede pokazat će istinitost ovih riječi, dok znanstvenoj i široj javnosti ostaje nada da će turske vlasti uspjeti osigurati mogućnost posjeta i daljnjih istraživanja ovoga izvanrednog spomenika kulture.
