Ljudska nevolja u Srbiji postala industrijska grana

Reporteri Novog lista s migrantima: Šverceri i taksisti besramno zarađuju na izbjegličkoj muci

Ladislav Tomičić

Izbjeglice se pod svaku cijenu žele dokopati Mađarske i Europske unije / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Izbjeglice se pod svaku cijenu žele dokopati Mađarske i Europske unije / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Cijena vožnje taksijem do graničnog prijelaza Horgoš lokalnog će čovjeka koštati 160 eura, a izbjeglice plaćaju po 300, 500 i više eura. U Beogradu im prodaju telefonske kartice po višestruko većim cijenama



Najmanje tisuću i pol unesrećenih ljudi, migranata – uglavnom izbjeglica iz Sirije, ali i državljana Iraka i Afganistana – svakodnevno boravi i noći u parkovima oko beogradskog autobusnog kolodvora. U slučaju kiše, kriju se u dvije obližnje garaže. Organizirane, svakodnevne i sustavne pomoći službene Srbije izbjeglice iz dalekih zemalja u Beogradu nemaju. U Beogradu se zadržavaju dva do tri, najviše sedam dana, a onda idu dalje, prema Vojvodini i granici s Mađarskom. Sudeći prema željama izbjeglica s kojima smo u posljednja dva dana razgovarali, konačno odredište im je najčešće Njemačka, a u nekim slučajevima i skandinavske zemlje. 


Pohvala aktivistima


U pitanju su uglavnom mladi ljudi, ali iznimke nipošto nisu niti cijele obitelji, s djecom starom do pet godina. Ljudi iz srbijanskog Komesarijata za izbjeglice i migracije tvrde da izbjeglice imaju pravo tražiti liječničku pomoć, ali ljudi koji spavaju po beogradskim parkovima informacije o tome nemaju, nego počesto za lijekove mole slučajne namjernike zainteresirane za njihovu nevolju. Za svaku je pohvalu trud aktivista nevladinih organizacija, koji organiziraju povremene ili stalne akcije pomoći izbjeglicama u Beogradu, ali takve organizacije naprosto nemaju kapaciteta adekvatno izići u susret potrebama unesrećenih ljudi. 



Izbjeglice koje na putu do Mađarske prolaze kroz srbijanske gradove Hrvatsku u najvećem broju slučajeva nemaju u vidu niti kao konačno odredište, niti kao tranzitnu zemlju. Mnogi s kojima smo razgovarali o rutama njihovog puta do boljeg života za Hrvatsku uopće nikad nisu čuli. Robert Lesmaister, terenski radnik Komesarijata za izbjeglice i migracije Srbije, kaže kako je put preko Hrvatske za izbjeglice puno rizičniji. 




– Najprije, hrvatska granica nije shengenska granica, što je presudno. Ukoliko je i prijeđu, imali bi pred sobom još jednu granicu i još jedan ilegalni prelazak. Nadalje,  prelazak hrvatske granice puno je rizičniji. Imaju samo uzak pojas od autoputa do Dunava, koji je, također, vrlo rizično rješenje, kaže Lesmaister.  


U razgovoru s više ljudi iz Sirije, koji pokušavaju doći do zemalja Europske unije, doznajemo da unesrećeni Sirijci ne mare za zid, koji na dijelu svoje granice diže Mađarska. Ahmad iz Damaska rekao nam je ovo: »Prešao sam toliko granica da Mađarsku vidim samo kao još jednu zemlju kroz koju moram proći.« 



Izbjeglice u Beograd stižu iz Makedonije, koju nam je nekolicina njih spomenula kao zemlju u kojoj su doživjeli najgori odnos službenih tijela vlasti. Nije isključeno niti fizičko maltretiranje. Naročit problem predstavljaju ljudi koji od izbjeglica nastoje izvući novac. U Beogradu im prodaju telefonske kartice po višestruko višim cijenama, a čak i autobusnu kartu do gradova u blizini mađarske granice migranti plaćaju skuplje od ostalih. Njihova nevolja prava je industrijska grana: na njezin račun zarađuju beogradski taksisti, sitni šverceri, lokalni prijevoznici. Za primjer recimo da će cijena vožnje taksijem do graničnog prijelaza Horgoš lokalnog čovjeka koštati 160 eura, dok izbjeglice plaćaju po 300, 500 i više eura. Inače, kako nam je svjedočilo više izbjeglica iz beogradskih parkova, cijena putovanja od sirijskog Damaska do Beograda kreće se između tri i 3,5 tisuće eura. Tu su, dakako, i legalne naplate, poput cijene od 20 eura, koliko im je u Preševu na jugu Srbije potrebno platiti da bi legalno putovali kroz susjednu zemlju. Iz dvaju beogradskih parkova izbjeglice se, rekosmo, autobusima (redovnim linijama) i taksijima prebacuju u pogranično područje s Mađarskom, najčešće u Kanjižu i Suboticu. 


Šatori u sajmištu


Prije devet dana u Kanjiži je otvoren svojevrsni prihvatni centar: na lokalnom sajmištu dignuto je dvadesetak velikih šatora, gdje se izbjeglice mogu skloniti i odmoriti prije nego se odvaže na presudni korak – prelazak mađarske granice. Jednom kad je prijeđu, ukoliko ih mađarska policija ne uhvati i ne vrati u Srbiju, otvoren im je put u najbogatije europske zemlje, gdje žele započeti nove živote, daleko od terora i ratova koje su u njihovim zemljama uzrokovale politike zapadnih zemalja, uglavnom Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije.