TRST  Unatrag 35 i više godina meka šopingholičara našega kraja i šire bio je Trst. Toga se dobro sjećaju nešto starije generacije. One mlađe, pak, milenijalci ili generacija Z, kako ih se naziva, u Trstu mogu posegnuti za dobrom dozom kulture i povijesti. »Rijeka i Trst imaju puno toga zajedničkog«, kazao je nedavno u intervjuu za naš list nekadašnji gradonačelnik Trsta, uspješan poslovni čovjek Riccardo Illy.

Stoga, možda ne bi bilo loše da prisvojimo želju i ambiciju da i naš grad, Rijeka, bude »zbigecan« i da u njemu uživamo kao kad šetamo Trstom, Bečom, Milanom… Ako mogu oni, zašto ne bismo mogli i mi, rečeno jednostavnim rječnikom. A mogli bismo, samo se treba potruditi.

Trst, osim lijepih dućana, nudi i pregršt finih restorana i kafića. Mi ćemo se ovoga puta osvrnuti na one povijesne: Caffé degli Specchi smješten na Piazza Unità d’Italia te na Caffé Urbanis koji se nalazi u blizini. Prvi je utemeljen davne 1839., a drugi 1832. godine.

Poznavatelji povijesti Rijeke jako dobro znaju da je u prošlosti naš grad obilovao finim kavanama, ali nažalost iz kategorije »povijesne« ostala je samo »Dva lava« koja se danas naziva Gradska kavana Renard i čiji ulaz srećom još uvijek krasi reljef s dva lava.

Iz arhivske građe doznajemo da su lavovi bili uzidani negdje oko 1760. godine, a za to su zaslužni pavlini iz Crikvenice koji su tu kuću kupili s ciljem da im bude konačište, te je s vremenom poprimila ulogu gostionice. Dakle, Gradska kavana Renard jedina je povijesna kavana u Rijeci, u pravom smislu riječi.

Obnovljena tršćanska skladišta

A da povijesne kavane donose posjećenost, dakle financijsku dobit, znaju svi koji vole putovati i koji nerijetko u inozemstvu tragaju i posjećuju upravo takva povijesna mjesta. Rijeka obiluje poviješću, i to vrlo turbulentnom, a to povijesno bogatstvo o kojem piše Raoul Pupo u knjizi naslovljenoj »Cittá di passione« (»Grad strasti«) trebalo bi iskoristiti.

»Grad strasti« iz nekadašnjeg industrijskog grada teži se preobraziti u turističku meku i stoga bi itekako trebalo obratiti pozornost na povijesne zgrade i u njih uložiti sredstva iz Europskih fondova, kako bi ih se renoviralo i podarilo im lijepo ruho, što će turiste i ljubitelje povijesti primamiti u naš grad.

Mi čak imamo i masonsku ložu, čime se ne može pohvaliti svaki grad, ložu Sirius, koju bi dakako trebalo restaurirati, a koja bi bila izvrstan mamac za sve ljubitelje povijesti. Rijeka je poput lijepe žene koju treba našminkati, ne bi li ta ljepota samo još više došla do izražaja (op.a. autor teksta je žena te nema primisli o seksizmu, već je riječ o činjenici – svaka žena s malo šminke izgleda bolje).

Trst su »ušminkali« posljednjih tridesetak godina, uredili stare zgrade i magazine, prenamijenili ih u kulturne svrhe, tako da kad odete u Trst po nove čizme i torbicu, možete popiti kavu u kavani s povijesnim ruhom, a potom posjetiti i neke od brojnih muzeja i izložbi.

Na stranicama grada uspjeli smo nabrojiti 63 muzeja i lokacija koje se tretiraju kao muzejski postav, između ostalih Trst ima muzeje ribarstva, trgovine, militarije, suvremene umjetnosti, tršćanske gimnastike, i pazi sad – Muzej bure, te brojne druge.

No, ono što posebno valja istaknuti jest to da su na šetnici, na rivi, bivši magazin za vina, Magazzino 42, obnovili i podarili mu novi život – postao je trgovački centar. Nisu ga pustili da propadne, jer on je dio gradske povijesti i takve se povijesne bisere ne smije prepustiti zubu vremena, već spasiti na vrijeme, a pritom inteligentna prenamjena može donijeti i pozamašnu financijsku dobit.

Bivša ribarnica, koju krase arhitektonske delicije, postala je tako ekskluzivni izložbeni prostor koji nazivaju Salone degli incanti. Grad Trst, njegovi čelni ljudi i institucije, ponašaju se poput lukavog kolekcionara, znalca koji štuje povijesna zdanja, koji zna kako ih restaurirati i potom ih opet staviti u funkciju, te na njima dakako i zaraditi.

Magazin 18

Jer, ekonomska dobit je važna stavka, ali može se zaraditi i na povijesnim zgradama, kao i na oldtimerima, te pritom u njima i uživati jer posjeduju posebnu čar i patinu vremena.

Jedan od onih prostora koji pričaju priču, jako tužnu priču, je Magazzino 18, smješten na lokaciji stare tršćanske luke. Skladište je renovirano i posvećeno je esulima. Razgledali smo ga u društvu vodiča i članova Zajednice Talijana u Rijeci, a razgled je organizirao Savjet za talijansku manjinu naše županije (Consiglio della minoranza italiana).

Nakon Drugog svjetskog rata velik broj građana Rijeke koji su njegovali talijansku kulturu, ali i oni hrvatskog podrijetla poput obitelji Linardić s Cresa, napustili su svoje domove. Neki svojevoljno, a pojedini su na to bili primorani nakon što im je komunistički režim oduzeo svu imovinu.

Među onima koji su ostavili svoje domove bili su građani Riječani – Fijumani, žitelji obližnjih otoka te Istre i Dalmacije. I upravo njihovoj tragediji posvećen je postav Magazina 18. Potonji sadrži djeliće njihovih života.

Zahvaljujući I.R.C.I. – Istituto Regionale per la Cultura Istriano-fiumano-dalmata utemeljen je ovaj muzej posvećen esulima, a koji je svojevremeno posjetila i Geraldine Chaplin, što je dokumentirano i na službenim stranicam Magazina 18.

Stolice koje nose simboliku, ormari, odjeća, kuhinjske potrepštine, školske bilježnice, knjige i modni časopisi, fotografije, govore nam o tadašnjem načinu života, o trendovima, dizajnu, a ponajviše o dragim stvarima koje su esuli ponijeli sa sobom, ali nisu ih mogli odnijeti u daleke krajeve u koje su otišli.

Naime, neki su ostali živjeti u Italiji, ali mnogi su otišli u Australiju, Ameriku, Kanadu… Razasuti su po cijelom svijetu. Stvari koje nalazimo u Magazinu 18 dokument su tog vremena, tog ogromnog egzodusa, koji je duboko obilježio svakog člana obitelji koji je bio dio njega.

Umjetnička instalacija od stolica nosi simboliku odlaska tog velikog broja žitelja našega kraja u poraću. Tih obitelji koje su bile primorane ostaviti svoje domove. Među njima je, nažalost, bilo i onih koje je u komunističkom režimu progutao mrak, koji su završili u fojbama, poput Norme Cossetto.

Njima je i posvećen »zid plača« esula. Bilo bi dobro kad bi se nanovo pružila prilika da na riječkim daskama koje život znače bude ispričana priča iz predstave »Magazzino 18« Simonea Cristicchia.

Rijeka

Zahvaljujući I.R.C.I.-ju Magazin 18 je obnovljen, te njegova priča, kao ni priča onih koji su bili primorani ostaviti stvari u njemu, nije pala u zaborav. Dapače, živi i biva posjećivan. Vratimo se Rijeci. Ona ima Teatro Fenice, Metropolis,

Muzej torpeda, lansirnu rampu za torpeda, groblja Kozala i Trsat, park KBC-a, bazen na Školjiću, borbeno vozilo iz Domovinskog rata – Straška… Lista je podulja. Svi oni čekaju da ih se obnovi, restaurira, renovira ili prenamijeni poput prelijepog zdanja tržnice na Brajdi. Posjedujemo bogatstvo koje bi pomoću Europskih fondova trebali obnoviti. Bila bi prava šteta propustiti tako dobru priliku.