NEW YORK – Veliko istraživanje UN-a pokazalo je da se životni vijek stanovnika Zemlje produljio, ali se ne rađa dovoljno djece pa na Zemlji danas živi više starijih ljudi nego mlađih potomaka, pišu britanski mediji.

Koncem 2018. broj osoba starijih od 65 godina premašio je broj mlađih od pet godina. Trenutačno na svijetu živi 705 milijuna ljudi starijih od 65 i oko 680 milijuna djece do četiri godine života.

Znanstvenici predviđaju da će do 2050. godine razlika biti još izraženija: na jedno dijete od četiri godine živjet će dvije osobe starije od 65.

Sve veći jaz, na koji demografi upozoravaju godinama, upućuje na to da se u većini zemalja svijeta živi dulje, no rađa se premalo prinova.

Christopher Murray, direktor Instituta za metriku zdravlja na Sveučilištu u Washingtonu predviđa da će ubuduće biti manje djece i puno više ljudi starijih od 65 godina, što će značajno utjecati na globalno održanje društva.

Podsjeća da je 1960. stopa plodnosti bila puno viša. U prosjeku je na jednu ženu ‘dolazilo’ petero djece. Danas je stanje sasvim drukčije, a stopa plodnosti se prepolovila i iznosi 2,4 djece.

Danas je niža stopa rađanja povezana uglavnom s ekonomskim boljitkom – stopa smrtnosti među djecom je niža, dostupnija su kontracepcijska sredstva, a odgoj i obrazovanje djece obično su vrlo skupi. U razvijenim državama žene najčešće rađaju djecu u kasnijoj životnoj dobi, pa posljedično imaju i manje djece.

Demografi kažu da je društveno-ekonomski napredak šezdesetih pogodovao prinovama. Godine 1960. ljudi su u prosjeku živjeli nešto dulje od 52 godine, a prosječan životni vijek u 2017. godini dosegnuo je 72 godine.

To znači da globalno svi živimo dulje te nam je potrebno više sredstava za življenje, što povećava pritisak na sektor mirovina i na sektor javnog zdravstva.

Starija populacija brojnija je u razvijenim zemljama svijeta. Bolji životni standard znači da u tim zemljama ljudi “traju dulje”. Najstarija populacija živi u Japanu, gdje se prosječan životni vijek približio brojci od 84 godine, što je najviša stopa na svijetu.

Godine 2018. osobe starije od 65 činile su oko 27 posto stanovništva, a udio djece mlađe od pet godina u ukupnom je stanovništvu Japana iznosio 3,85 posto.

Ovaj dvostruki izazov japanske vlasti zabrinjava već desetljećima, zbog čega su prošle godine predložili podizanje granice za obveznu mirovinu sa 65 na 70 godina.

No neujednačenost u dobi stanovništva ugrožava i zemlje u razvoju. Kina, primjerice, ima puno niži udio starijih od 65 godina (10,6 posto populacije) od Japana, ali zahvaljujući strogom programu kontrole rađanja primjenjivanom još od sedamdesetih, ta druga najjača ekonomska sila na svijetu ima i relativno nisku stopu plodnosti – 1,6 porođaja po ženi.

Ne treba zaboraviti ni da djeca mlađa od pet godina u Kini danas čine manje od šest posto ukupnog stanovništva.

Afričke zemlje na vrhu su popisa zemalja s visokom plodnošću i najbolji su primjer dileme “kvantiteta-kvaliteta”, kada je posrijedi stopa rađanja.

Najplodnija zemlja na svijetu sa 7,2 rođene djece po ženi tijekom 2017. godine bio je Niger. No u afričkim je državama zabilježena i vrlo visoka stopa smrtnosti djece. Na 1000 novorođenih umre ih čak 85.

Za potrebe održanja populacije, 2,1 je magičan broj. To je stopa plodnosti koju demografi smatraju neophodnom da bi se stanovništvo jedne zemlje obnovilo.

No najnoviji UN-ovi pokazuju da se tek nešto više od polovine zemalja svijeta razmnožava tim tempom, njih 113.

Znanstvenici kažu da je zemljama s višom stopom mortaliteta djece i nižim prosječnim životnim vijekom potrebna stopa plodnosti od 2,3, što je prag koji trenutačno dostiže tek 99 zemalja svijeta.

U Rusiji će, primjerice, stopa plodnosti od samo 175 posto djece po majci pridonijeti naglom padu ruskih žitelja u predstojećih nekoliko desetljeća. UN-ov Odjel za stanovništvo izračunao je da će do 2050. godine stanovništvo Rusije pasti s aktualnih 143 milijuna na 132 milijuna.

Kina je tijekom 2018. zabilježila 1,5 milijuna rođenja djece, što je najniži broj u posljednjih više od 60 godina.

Stručnjaci za populaciju upozoravaju da bi ključnu ulogu u ublažavanju učinaka starenja stanovništva trebale biti politike koje promoviraju njihovo zdravlje.

Jedino je sigurno da nam svima sat neumoljivo otkucava.