Objavljena je neuobičajena rang-ljestvica koja otkriva tko u svijetu najviše pomaže bogatima da sakriju imovinu i izbjegnu platiti poreze. Riječ je o »Indeksu financijske tajnosti 2018«, sastavljenom u međunarodnoj organizaciji Mreža porezne pravde (Tax Justice Network). Iz ljestvice proizlazi da je Švicarska »najkorumpiranija«, odnosno »najiskvarenija« zemlja u svijetu, jer ima najčvršću financijsku tajnu.

– Švicarska je djed poreznih rajeva u svijetu, jedan od najvećih svjetskih off-shore financijskih središta i jedna od najvećih jurisdikcija za čuvanje financijskih tajni, ocijenila je Mreža, koja se tom žalosnom temom bavi već 15 godina. Njezini financijski stručnjaci sastavljali su ovu crnu ljestvicu godinu dana, koristeći podatke OECD-a, MMF-a, vlada i ostalih institucija.

Afrika glavni kreditor svijeta

Druga zemlja po korumpiranosti jesu Sjedinjene Države, iza kojih slijede Kajmanski Otoci, Hong Kong i Singapur. Vrlo visoko, na šestome mjestu, plasiran je Luksemburg. Iza njega nalaze se Njemačka, Tajvan, Ujedinjeni Arapski Emirati te otok Guernsey. Hrvatska se plasirala tek na 79. mjestu od 112 zemalja na ljestvici, što je povoljan rezultat. Na crnoj rang-listi nitko ne želi biti visoko, barem pred očima običnih građana. Švicarske banke, pak, vjerojatno će te nalaze shvatiti kao kompliment.

Zemlje visoko plasirane na ljestvici, prema Mreži, obično imaju banke koje svojim klijentima dobro čuvaju tajne, »odnoseći ih u grob«. Svoje informacije ne žele dijeliti s nadležnim tijelima drugih zemalja. Bogatima pružaju mogućnost osnutka imovinskih zaklada i sličnih struktura, koje prikrivaju identitet vlasnika. Primjerice, neka zamišljena zaklada iz Lihtenštajna može imati račun u banci u Švicarskoj, kuću u središtu Londona, trkaćeg konja u Monte Carlu, dionice u velikoj svjetskoj kompaniji, ili jahtu. No, poduzete su mjere kako se ne bi doznalo tko tu imovinu uživa. Takvo skrivanje bogatstva od poreznika osiromašuje proračune država, osobito malih.

– Procjenjuje se da je 21.000 do 32.000 milijardi privatnog financijskog bogatstva, uglavnom neoporezovanog, smješteno u tzv. porezne oaze po svijetu, kaže Mreža. Te jurisdikcije koriste tajnost da bi privukle nezakonite, nelegalne ili zlorabljene financijske tokove. Nezakoniti prekogranični financijski tokovi procjenjuju se na 1.000 do 1.600 milijardi dolara godišnje.

Samo afričke zemlje, na taj način, izgubile su u posljednjih pola stoljeća više od 1.000 milijardi dolara, dok svi njihovi dugovi zajedno iznose manje od 200 milijardi dolara. Stoga je Afrika glavni kreditor svijeta, zaključuju u Mreži. Drugim riječima, ta je golema imovina u rukama bogate elite, zaštićena financijskom tajnom u inozemstvu, dok teret dugova na leđima nose brojni afrički narodi.

Puno bolje nije ni u bogatijim zemljama. Grčka i Portugal, na primjer, bačeni su na koljena djelomice zbog izbjegavanja plaćanja poreza i zbog grabeži javnog novca, koji su trajali desetljećima, kaže Mreža.

Pravila igre

Ipak, krivnju za skrivanje novca ne treba prebacivati samo na Bermudu ili Djevičanske otoke, nego ponajprije na bogate države.

– Najvažniji pružatelji financijske tajnosti za ugrabljenu imovinu u svijetu uglavnom nisu mali, palmama obrubljeni otoci, kako mnogi pretpostavljaju, nego neke od najvećih i najbogatijih država u svijetu. Bogate članice OECD-a i njihovi sateliti glavni su primatelji ili prijenosnici tih nezakonitih tokova, kaže Mreža.

Stoga nije teško razumjeti zašto su dugogodišnji međunarodni napori za uklanjanje poreznih rajeva i financijske tajnosti bili tako neuspješni. Naime, upravo zemlje koje primaju te divovske iznose novca određuju pravila igre. Mreža ipak vjeruje da su se stvari u posljednje vrijeme počele poboljšavati. Tome su pridonijeli kriza iz 2008., građanske udruge, mediji i rastuća zabrinuost zbog produbljivanja nejednakosti u mnogim zemljama.

– Političari u svijetu prisiljeni su obratiti pažnju na porezne rajeve. Prvi put, otkako smo 2009. godine sastavili ovaj Indeks, možemo reći da smo na putu dubokih promjena, tvrdi Mreža porezne pravde. Ona smatra kako vlade država trebaju poduzeti mjere da bogati pojedinci, kao i međunarodne korporacije, postanu odgovorni prema zajednicama u kojima žive i rade, te plaćaju poreze tamo gdje zarađuju.