Bio je to jedan od onih trenutaka koji čovjeku ostaju urezani u pamćenje do kraja života. Čitav svijet tog je kobnog utorka, 11. rujna 2001. godine, u nevjerici putem malih ekrana promatrao šokantne scene koje su toga dana pristizale iz udaljenog New Yorka.

Nakon dva strahovita udara Airlinesovih zrakoplova i nestajanja poznatih »blizanaca« s lica zemlje, knedlu smo progutali i mi koji smo se u tom trenutku nalazili u sigurnosti vlastita doma, na distanci koja otprilike iznosi 7.000 kilometara. A kakav su tek čvor u želucu morali osjećati oni koji su se u tom strahovitom času zatekli upravo ondje?

Prije točno 21 godinu u New Yorku se u tom katastrofičnom trenutku zatekao Mladen Stipanović Stipe, čovjek čiji je rad obilježio riječku rock scenu od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do današnjeg dana. Čak 15 godina nije osjećao potrebu govoriti o tom iskustvu. Trebao mu je vremenski odmak kako bi dojmovi »legli« ondje gdje im je mjesto, da bi ih zatim mogao prvi put podijeliti s javnosti i na neki se način »otvoriti« pred drugima. Na početku našeg razgovora pitali smo ga, stoga, u kojem je trenutku shvatio kako svoje iskustvo želi podijeliti sa širim krugom ljudi, odnosno je li nakon toga osjetio svojevrsno olakšanje.

– Još dan-danas to smatram jednom osobnom pričom koju volim držati zatvorenu u ladici, jer se svake godine na taj datum sjetim nekog novog detalja koji me definitivno podsjeti da sam ja jednostavno morao biti tada ondje. I onda kopam po megabajtima u mozgu i preslagujem slike i riječi. Tako da to iskustvo vjerojatno nikad neće biti u cijelosti ispričano javnosti, jer je previše osobno… Više bih volio to ispričati kroz glazbene fragmente s obzirom na to da ste me baš uhvatili pred 165. Alternator (op.a. radijska glazbena emisija) koji vodim i uređujem na Radio Rijeci. Jer ni njega ne bi bilo da nije bilo tog neobičnog dana. Nema tu olakšanja. To je u biti jedan ožiljak, samo ga ne možeš brzo naći kao na tijelu, govori Mladen Stipanović.

REUTERS/Sean Adair/Files

Silne emocije

Nastavlja pričati o emocijama koje se javljaju danas kada retrospektivno »odvrti film unatrag«, kao i asocijacijama koje se prve javljaju u svijesti kada mu netko spomene nemili njujorški događaj, kao što slatki miris kolačića »madeleine« Marcela Prousta vraća u davne dane, u pravilu najbezbrižnijeg čovjekova životnog razdoblja – djetinjstva.

– Taj sam dan prihvatio kao dio mog životnog ciklusa, nešto što mi je, u biti, bilo potrebno da bih shvatio sebe samog. I promijenio se. Čudno je to… Pomisliš da u tom trenutku ne možeš biti na boljem mjestu na svijetu, a istovremeno zbog iznenadne situacije i neizvjesnosti, želiš da si ipak negdje drugdje. I onda na kraju ostaneš u tom nekom međuprostoru sa silnim emocijama, i dobrim, i lošim… A i upravo sam se sjetio da sam još u ranom djetinjstvu, gledajući kroz onaj češki aparatić s kružnim slikama (Stereo Mikroma), u biti najviše izlizao disk s NYC… Sve je to bilo unaprijed zapisano…, reći će nam Stipe duboko uzdahnuvši.

– Kažete, nakon toga ništa više nije bilo isto… To vas je iskustvo itekako promijenilo kao čovjeka? – upitasmo ga.

– Mislim da me to već netko pitao na sličan način, pa ću ukratko ponoviti… Ja sam u nekom čudnom trenutku otišao taj prvi put u New York – prekid duge veze, dugo studiranje, sve dugo… Dosta me taj događaj usmjerio. Možda bi najbliže bilo da usporedim s vidom… Malo mutnjikavo i škiljasto, a onda najedanput neka bistrina, jasnoća i oštrina. Shvatio sam da trenuci pored nas jako brzo prolaze i ako ih ne uhvatiš, gotovo… Vratio sam se iz Amerike, iz druge ubacio u četvrtu brzinu i krenuo – napustio sam tadašnji posao, otvorio grafički studio, završio faks… Sve se odjednom otvorilo…, kaže poznati riječki grafički dizajner, koji se na put u daleki New York odlučio sasvim spontano. Nikada prije 11. rujna nije boravio u Americi, čak niti otputovao toliko daleko. Zanimljivo je spomenuti i kako je u jednom trenutku njegova boravka u Velikoj Jabuci planirao, zajedno s prijateljem kojeg je taj put nakon dugo vremena poželio vidjeti, popeti se liftom na vrh »blizanaca« ne bi li uživao u prekrasnoj panorami rijeke Hudson.

Treća sreća

Kakva luda sreća, reći će neki, a mi ga zatim priupitasmo vjeruje li da se sve moralo dogoditi upravo onako kako se dogodilo, s nekakvim razlogom.

Mladen Stipanović / S. DRECHSLER

– Vjerujete li u neki oblik sudbine, determinizma ili nečeg sličnog? – bilo je pitanje koje smo uputili Stipi.

– Vjerujem u potpunosti. To je negdje duboko zapisano u mojem kodu. Kad samo pomislim da sam u tri pokušaja odlazio u Veliku Jabuku – prvo za novogodišnje blagdane, pa u rano proljeće i onda napokon u rujnu 2001. – treća »sreća«! Sve više sam uvjeren u to, navest ću opet jedan svježi primjer kroz glazbu i emisiju Alternator. Prvi ozbiljan koncert koji se dogodio nakon te kataklizme bio je u Village Undergroundu, bend Cousteau, sadašnji Cousteaux. Prekrasan koncert. Baš jedan od onih koji ti trebaju u pravo vrijeme. I pazite sad, oni dolaze s tada već velikim hitom »The Last Good Day Of The Year«.

Memorijalni centar 911 u izgradnji 2008. / Foto Privatna arhiva Mladena Stipanovića

Posljednji dobar dan u godini… Zar nije to ludo nakon 9/11? Upoznao sam ih tu večer i od onda ih nisam ni čuo ni vidio. I onda pred Božić 2021., dakle 20 godina poslije, onako neobavezno pošaljem mail bendu, koji se u međuvremenu raspao kao takav te spao samo na dvojicu članova, s nekoliko pitanja i napomenom da smo zadnji put pričali u New York Cityju i da bih volio da mi za potrebe radioemisije odgovori ako stigne, naravno, i ako me se još uvijek uopće sjeća.

Kad ono, za nekoliko dana mi je stigao snimak tog fantastičnog vokala Liama Mckaheyja iz Canberre u Australiji s odgovorima na sva pitanja, između ostalog, i pitanja vezanog uz taj koncert koji se dogodio odmah nakon 9/11, prepričava Mladen Stipanović Stipe.

Čudan film

Ono što u čitavoj priči oko Stipinog boravka u New Yorku svakako treba naglasiti jest to da je taj dan u društvu prijatelja bio svega nekoliko blokova udaljen od dva diva koja su taj posljednji utorak još uvijek ponosno uzdignuti rastezali svoje fundamente, sve dok nisu dobili dva leteća eksplozivna šamara koji su ih oborili zauvijek na tlo nikada uspavanog i kaotičnog Manhattana. Kako uopće riječima opisati trenutke užasa doživljene u tom trenutku?

Foto Privatna arhiva Mladena Stipanovića

– Ma mi nikako nismo bili svjesni čitave te situacije. Bili smo na doručku u Manhattanu i uživali u prekrasnom rujanskom sunčanom jutru s puno priče o životu, glazbi, familiji… s obzirom na to da se s prijateljem stvarno dugo nisam vidio. Čak nam je ispred stola, onako gušterski, u crnoj kožnoj jakni, lagano se gegajući prošetao i sam Lou Reed, kojeg ja nisam ni registrirao, jer sam bio sav u priči, a prijatelj nije mogao doći k sebi jer je ustvrdio da prije mog dolaska nekoliko godina unazad nije vidio nikog poznatog. Toliko smo bili van toga da smo komentirali kako netko na televiziji vrti čudan film o Towerima rano ujutro, ali nismo primijetili ključan detalj, onu sitnu oznaku »live« u kutu ekrana.

A onda je taj nevjerojatan prasak i kaos na ulici promijenio sve. To si morao čuti, gdje god da si tog dana bio u donjem dijelu Manhattana. A ono što čovjeka možda i najviše plaši u tim trenucima su one 3 do 4 sekunde tišine, praznog hoda, koje traju čitavu vječnost, pa onda počinje sinhro-buka alarma, sirena, vriska, galame, panike! Ufff, kakav je to samo osjećaj bio! Sve su nas u nekoliko minuta počeli tjerati iz donjih blokova prema gornjim, tako da nismo imali puno vremena za razmišljanje, već smo među zadnjima prošli Lincoln tunelom u pravcu New Jerseyja, gdje smo bili smješteni. Samo se nadam da nismo puno azbesta i sitne prašine udahnuli tih dana, govori nam u šali Stipe.

Foto Privatna arhiva Mladena Stipanovića

Plamteći blizanci

Prepričava kako je nakon toga završio u prijateljevom apartmanu, odakle je prozor gledao ravno na plamteće »blizance«.

– Crni gusti dim sukljao je na sve strane i znao sam da to neće završiti holivudskim happy endom. Zabezeknuto smo promatrali propadanje prvog tornja i divovsku gljivu koja se počela uzdizati prema oblacima. Opet je zavladao muk, a proklete sekunde i sve snažniji nemir grizli su prostoriju. Smišljao sam štogod utješnoga reći da malo raskravim ionako već zbrkanu situaciju, no od neizgovorene nezgrapne rečenice spasila me zvonjava telefona. Posljednji put, moram reći, s obzirom na to da su uskoro sve linije prestale raditi. A samo nekoliko trenutaka poslije svjedočili smo i drugom kolabiranju. Sekunde su se rastegnule na minute, minute na sate… Gledali smo nijemo naizmjence kroz prozor, na ulicu, na TV, jedan u drugog… Nezamislivi kaos! – prepričava Stipe scenu koje se ne bi posramio niti redatelj najgnjusnijih horor-filmova.

Rušenje blizanaca, logično, pomrsilo je Stipi brojne planove – intenzivnije druženje sa starim prijateljem, planirani odlazak na koncert Coldplaya… Je li ipak iz svega toga proizašlo i nešto pozitivno? – pitamo ga.

– Da! Što se Coldplaya tiče, razdoblje debi albuma »Parachutes« bilo je jedino koje sam volio kod njih, dok nisu postali planetarno poznati. To im jedino priznam i možda drugi album. Jednostavno nismo imali sreće, jer je koncert otkazan, ali zamjenski koncert je ispao još bolji. Ali, pitate me je li iz svega proizašlo nešto pozitivno. Ima taj genijalni lokalni bend iz NYC-a – The Niagaras, koji dan-danas ima nastupe u samo nekoliko klubova po Manhattanu i nigdje drugdje. U bendu su u početku svirala braća Whaley, Robert na vokalu i Frank na bubnjevima, a to spominjem jer su bend dolazili slušati Robert DeNiro, Uma Thurman, Quentin Tarantino, Ethan Hawke, koji su veliki obožavatelji… I da, sve lijepo isplaniraš s frendom za tih mjesec dana, gdje ćeš i što ćeš, i onda na 10 dana stane sve. Welcome to the Moon. Nema telefona, interneta, nikom se ne možeš javiti… Nema ljudi na ulici u gradu koji je živio 24 sata, tišina, nema ništa… Samo sirene i dim. Nevjerojatna slika. Da, to je bio jedan vritnjak koji mi je bio užasno potreban da bih shvatio gdje sam i tko sam, zaključuje Mladen Stipanović Stipe.