Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima – tako glasi stanovita, čudnovata uzrečica čije puno prokletstvo nismo mogli pojmiti sve dok se jednako čudnovata sudbina nije nadvila nad onim što smo percipirali kao stupove stabilnog svijeta.

Ako se u kontekstu geopolitike, međunarodnih odnosa i nekog zamišljenog općeg kursa kojim čovječanstvo tumara 2022. godina mogla nazvati godinom raskida, razdobljem koje ćemo pamtiti po tome što su proturječja jednog političko-ekonomskog sistema tada počela dosezati kritičan stadij, onda se 2023. mora označiti kao period u kojem je cijepanje drvenih nosača na kojima je počivalo posljednjih barem trideset godina ljudske povijesti nastavljeno i ubrzano, izazivajući mučnu, bolnu i neizbježnu škripu koju nismo u stanju adekvatno izraziti jezikom.

Događaji nakon kojih »ništa više neće biti isto«, kojima ćemo prošlost dijeliti na vrijeme prije i poslije, obilježili su godinu na zalasku.

Budući da njih neće manjkati ni ubuduće, sva zaoštravanja, eskalaciju, rast agresivnosti i opasnosti diljem kugle zemaljske koje je teško popratiti, a kamoli u svoj njihovoj kompleksnosti potpuno shvatiti, najlakše je razumjeti onako kako nalaže pravilo Hegelove dijalektike po kojem kvantiteta prelazi u kvalitetu, odnosno, pojednostavljeno rečeno, puka količina sitnih promjena uzrokuje velike prevrate koji se pojavljuju naizgled odjednom.

Krešendo jednog te eksplozija drugog, samo geografijom stradanja istočnoeuropskog i zapadnoazijskog rata fokalne su točke oko kojih se slama jedan atrofirani poredak, a iz povoja njegovih ruševina proviruju konture antiteze koja će morati pružiti odgovore na najakutnije krize.

Pred neizvjesnom budućnosti koju čak ni fikcija ne može izraziti van postapokaliptičnih vizija društvenog i prirodnog uništenja, uz bojazan da se najgore od strepnji po nekoj mehanici mora kad-tad obistiniti, simbolički čin mijenjanja kalendara činimo projicirajući nade o što dosadnijem svijetu, svjesni da nova godina ima vrlo nizak kriterij koji mora prebaciti da u povijest ne bi ušla kao još značajnija.

Ovu evaluaciju moći ćemo učiniti tako da ispipamo teme koje su se ove godine rapidno razvile, među kojima se ističe pet odabranih.

Ima li tu mjesta za Palestince?

Ponovno pokretanje genocida započetog iste godine koje je ratom razoreni svijet izrodio Opću deklaraciju o ljudskim pravima ovog je listopada šokiralo globalnu javnost na način na koji smo mislili da više ništa ne može šokirati.

Dok se ispisuju stranice s novim informacijama, saznanjima i interpretacijama o onome što se točno zbilo u sukobu palestinskih militantnih pokreta Hamas i Islamski džihad te izraelske vojske 7. listopada 2023., na datum koji će se pamtiti kao što se to pamte 11. rujna 2001. ili 24. veljače 2022., krvavi se reci s imenima palestinskih civila neprestano dodaju u debeli popis onih kojih je osramoćena neokolonijalna tvorevina ubila iz nepatvorene rasističke mržnje.

Pod punim sponzorstvom Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva te blagoslovom Europske unije, koncentracijski logor zvan Pojas Gaze, jedno od najgušće naseljenih mjesta uopće u kojem na 365 kvadratnih kilometara pokušava preživjeti oko dva i pol milijuna ljudi, pretvoren je u zonu smrti i stradanjima usporedivima s onima s bojišnica iz dvaju svjetskih ratova.

Enormne količine zračnih bombardiranja, rušenje više od trećine svih građevina u Gazi, vojni napadi na bolnice, škole i izbjegličke kampove, blokiranje dotoka najosnovnijih životnih potrepština, vode, hrane, higijenskih proizvoda, lijekova, energenata i električne energije, izazivanje odavno istrijebljenih bolesti, ciljana ubojstva novinara, reportera, doktora i sveučilišnih profesora, medijsko-informacijska i internetska blokada, otmice, pogromi, mučenja i oskvrnjivanja tijela mrtvih Palestinaca – samo su dijelovi vojne strategije »Dahija« koju su Izraelske »obrambene« snage i njihova fašistička vlast u Tel Avivu implementirale u Gazi, okolo uvjeravajući da su svi Palestinci, pa i nedonoščad u inkubatorima, teroristi i »ljudske životinje«.

Rezultati ovog zvjerstva u nepuna tri mjeseca iznose: 21 tisuća ubijenih Palestinaca, od čega dvije trećine čine žene i djeca, barem sedam tisuća nestalih pod ruševinama, 55 tisuća ozlijeđenih, tisuće otetih, stotine tisuća gladnih i raseljenih, uz tristotinjak ubijenih Palestinaca na Zapadnoj obali.

Nepojmljivi razmjeri monstruoznosti koji preko vijesti, fotografija, snimaka i svjedočanstava svakodnevno stižu do očiju i ušiju nemoćnog čovječanstva iznova postavljaju pitanje na koje racionalnog odgovora nema – kako je moguće da se genocid koji live-streamamo na pametnim telefonima odvija praktički nesmetano, s tolikom lakoćom i transparentnošću?

Istovremeno, Izrael rat vodi s Hezbolahom na granici s Libanonom, uz redovita bombardiranja sirijskih područja i egipatske granice zbog čega mogućnost šire eskalacije koja će u oružani sukob direktno uvući regionalne, pa i svjetske sile neprestano visi u zraku.

Međutim, uz definitivnu potvrdu općeg kukavičluka, oportunizma i kalkuliranja arapskih diktatura, možda i najveća posljedica ovog rata potpuni je moralni, politički i diplomatski bankrot svega što se želi nazivati Zapadom.

Dok se o etničkom čišćenju i »premještanju« Palestinaca u najtiražnijim medijima na engleskom jeziku raspravlja kao o akademskom pitanju, SAD i bogate zemlje zapadne Europe svojim su stavovima i djelovanjima, vetima u UN-u i lifranju smrtonosnog oružja Izraelu dokazale da se više nikad i ni pred kim neće moći pretvarati da stoje iza vrijednosti mira, ljudskih prava i demokracije.

U masovnim grobnicama Gaze zajedno s tijelima nezaštićenog »ljudskog viška« zakopana je i svaka iluzija o međunarodnom pravu, UN-ovom Vijeću sigurnosti, svih bezvrijednih deklaracija, planova, institucija i ureda kojima u imenu stoji da bi trebali spriječiti najgore ratne zločine. Gaza 2023. godine – mjesto su i vrijeme kada smo shvatili da živimo pod globalnim zakonom džungle.

Mračna budućnost Ukrajine

Nakon što je Hamas probio zid oko Gaze i napao Izrael, rat u Ukrajini preko noći se pretvorio u drugorazrednu temu svjetske politike, u mnogo slučajeva tek kao fusnota koja će pružiti kontekst za objašnjavanje razmjera destrukcije i smrti stotinama kilometara južnije.

U proteklih dvanaest mjeseci, s teritorijalne i diplomatske perspektive na relaciji Ukrajina – Rusija nije se promijenilo gotovo ništa.

Usprkos nadama miroljubivog dijela svijeta, najvažniji korak prije obostranog polaganja oružja nije se dogodio, diplomatski pregovori ostali su neželjena tema u Moskvi i Kijevu, dok je ruska vojska orijentiravši se na obranu otuđenog uglavnom zadržavala osvojene pozicije i područja.

Riješivši se unutrašnjih remetilačkih faktora, u sumnjivim okolnostima stradalog Jevgenija Prigožina i nepredvidljivih igrača iz paramilitarne skupine Wagner, ruska je ratna mašina zauzela ulogu koja joj odgovara, posložila bojno polje prema vlastitim pravilima te osjetno slabijim ukrajinskim snagama nametnula rat iscrpljivanja u kojem ojačanim proizvodnim kapacitetima nadjačava zbroj ukrajinske i NATO municije.

Za dio javnosti koji nije povjerovao u moć ukrajinske »kontraofenzive«, razvoj na bojištima u Donjeckoj i Zaporoškoj oblasti išao je očekivanim tijekom koji je pokazao da čak i u suvremenom, tehnološki iznimno naprednom ratu kvantiteta odnosi primat nad tobožnjom kvalitetom američkog wunderwaffea.

Bez obzira na to što nećemo uskoro saznati točan broj njenih smrtno stradalih vojnika, ruska je vojska jača, iskusnija, opremljenija i ujedinjenija nego je to bila lani.

Uza sva ideološka i politička neslaganja analitičara, malo je onih koji će se usuditi kontrirati tvrdnji da je 2023. bila izvrsna godina za Vladimira Putina koji grabi prema sporoj, ali nedvojbenoj ratnoj pobjedi.

Sa suprotne strane, suočen s regionalnom prijetnjom njegovoj prvoj ljubavi Izraelu, Washington kao glavni ukrajinski sponzor pokazuje internu disonantnost i iscrpljenost koje bi ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog mogle ostaviti na cjedilu, što na posebnoj važnosti dobiva približavanjem nadolazećih američkih izbora u koje Republikanci ne žele ući s identičnom vanjskom politikom kao Joe Biden.

Premda nije činio ništa što dotad nije, Zelenski se od »borca za zapadne vrijednosti« na stranicama zapadnih medija polako pretvara u napornog žicaroša kojem nikad nije dosta, a koji nije uspio obaviti zadatak postavljen pred njega, zbog čega se i u mainstreamu sve češće mogu čitati kritički članci o ukrajinskom vodstvu te nesuglasicama Zelenskog i vojne strukture koju predvodi vrhovni zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga Valerij Zalužni.

Sve je izgledniji scenarij u kojem će sve upumpavanje oružja i municije u Ukrajinu spasti na Europsku uniju čije čak i najbogatije zemlje imaju problema s proizvodnjom za vlastite potrebe.

Znajući da Njemačka, Francuska i odmetnuti UK ne mogu nadomjestiti američki doprinos Kijevu, dolazi se do zaključka da bi Ukrajina u takvom raspletu bila prisiljena na iniciranje pregovora s Moskvom budući da bi joj bez najvažnijeg dotoka pomoći prijetila nova anektiranja i odsijecanje pristupa Crnom moru.

Ipak, činjenica da je budućnost Ukrajine vrlo mračna i besperspektivna nevezana je uz datum okončanja rata i potpisivanja mirovnog sporazuma.

Posljednje vijesti o nasilnom regrutiranju muškaraca po ukrajinskim trgovima te novom valu mobilizacije koji neće poštedjeti ni izbjeglice, ni dijasporu, ni ljude koji su se s bojišta već vratili kao invalidi pokazuju kako žrtva rata na ukrajinskoj strani postaje jednostavno prevelika da bi bila politički opravdana i kod kuće prihvaćena.

Na kraju najgore godine od katastrofičnih 90-ih, Ukrajinci više nego ikad trebaju mir i nadu, a ne daljnje uništavanje društvenog tkiva u režiji od prve crte udaljenih ratnih profitera.

BRICS-ovo sakupljanje nezadovoljnih

Iako opisani ratovi s pravom zauzimaju gro pažnje međunarodne politike, u njihovoj se pozadini sve brže odvijaju procesi s još dalekosežnijim potencijalom i posljedicama.

Multipolarnost, euroazijska integracija i dedolarizacija – pojmovi koji su se ove godine nametnuli kao nužni za razumijevanje političkih promjena koje se zbivaju na globalnoj razini, s jedne strane stvarajući, a s druge ojačavajući ne-zapadni blok koji se formira oko ujedinjenog tandema iz noćnih mora pokojnog američkog diplomata Zbigniewa Brzezinskog.

Rekonfiguracija veza u ekonomskoj i diplomatskoj sferi diljem najveće kopnene mase na svijetu otvorila je put prema jačanju i proširenju saveza BRICS koji predvode Kina i Rusija, a koji trenutno okuplja i regionalne sile Brazil, Indiju i Južnoafričku Republiku.

Prvog dana 2024. petorki će se pridružiti Saudijska Arabija, Iran, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat i Etiopija, dok je odlukom nove političke garniture Argentina odbila pozivnicu.

No i bez njenog sudjelovanja članstvo BRICS+ itekako šiša države iz ekskluzivističkog kluba G7 kada su u pitanju BDP (PKM), proizvodnja najvažnijih prehrambenih namirnica, nafte i plina te dakako stanovništvo.

Privlačnost BRICS-a, za čije je pridruživanje formalni i neformalni interes iskazalo četrdesetak država diljem svijeta, nalazi se u pružanju novih transportnih i investicijskih veza s rastućim ekonomskim silama, kao i obećanju o novom modelu razvoja koji će fokus staviti na poboljšanje infrastrukture i proizvodnih kapaciteta, a ne financijalizaciju i izvoz jeftinih, neprerađenih sirovina.

Nezadovoljne zastupljenošću u međunarodnoj areni, države u razvoju traže istinsko multilateralno, pa i demokratskije vođenje vanjske politike koje će se odvijati na obostranu korist uključenih, a kako takva suradnja izgleda u praksi već su pokazale Saudijska Arabija i Iran koje su ovog ožujka posredstvom Kine sklopili povijesni sporazum o zatopljenju odnosa.

Najveća prednost i izazov ovakvog formata, po čijim će se (ne)uspjesima definirati globalna politika na srednji i duži rok, bit će mogućnost da se različiti interesi zemalja usklade za zajedničkim stolom, bez privilegija jedne ili šačice aktera.

Naravno, kako svojim primjerom pokazuju nove članice, ovakvo geostrateško repozicioniranje zahtijeva oprezne poteze na vanjskopolitičkom planu s obzirom na to da će širenje ovog saveza na Zapadu biti shvaćeno jedino kao stvaranje protuteže globalnom poretku kojim dominira SAD.

Međutim, značaj BRICS+ u skoroj se budućnosti, a posebno iduće godine, neće mjeriti podvizima u kategorijama ganjanja hegemonije i stvaranja nove blokovske podjele već ekonomskim i diplomatskim pokazateljima, povećavanju bilateralnih suradnji, integriranijem transportu i distribuciji te stvaranju povoljnijih uvjeta u kojima se odvija međunarodna trgovina.

Povoji nove Afrike

U kontekstu sve intenzivnijeg »nadmetanja velikih sila«, Afrika postaje teren kojem polako, ali sigurno, raste značaj na međunarodnoj sceni, pa »borba za srca i umove« Afrikanaca, njihovih resursa i jeftine radne snage uvelike određuje raspravu o bogatom kontinentu siromašnih ljudi.

Kako su potvrdila zbivanja u 2023., afrička bitka s kompleksnim uzrocima nerazvijenosti u najsiromašnije zemlje nastavlja donositi političke nestabilnosti, državne udare, terorizam i ratove što se manifestiralo u vojnim svrgavanjima vlasti u Nigeru i Gabonu te pokretanju novog rata između dviju vojnih frakcija u Sudanu.

Također, godinu je oblikovalo nasilje naoružanih paramilitarnih skupina koje u državama poput Somalije, Libije, DR Konga, Ugande i niza drugih redovito ima predznak klasičnog rata za resurse koji stotine tisuća ljudi pretvara u izbjeglice i sirotinju, a na kojem nitko osim lordova rata ne može izaći kao pobjednik.

Međutim, političku moć diljem Afrike stječu i neke nove snage kojima je dosta višedesetljetnih autokracija koji su svoju vlast stjecali i držali kroz sklapanje neokolonijalnih aranžmana, brutalnu eksploataciju prirodnih bogatstava i šurovanje sa stranim pljačkašima na direktnu štetu svojih naroda.

Posebno je zanimljiv primjer onaj iz Nigera, gdje je vladajuća vojna hunta po uzoru na svoje susjede iz Malija i Burkine Faso otjerala i posljednjeg francuskog vojnika iz zemlje i to na opće oduševljenje naroda.

Premda je stanovništvo Sahela proteklih godina izgubilo vjeru u formalno izabrani politički vrh, demokratski impulsi Afrikanaca neprestano pokazuju da su jači od slijepog vjerovanja vojskama koje se lako mogu pretvoriti u nove narodne neprijatelje.

Dok kontradiktoran i često zbunjujući proces oslobađanja od vladavine kompradorskih elita istovremeno izaziva politički kaos i nesigurnost, ali i nadu u bolje sutra, bogatije i moćnije afričke države protiv vlastite podređenosti istupaju sve hrabrije i samouvjerenije.

Vlade u Alžiru, Južnoafričkoj Republici i Etiopiji predvodnice su novog političkog vala koji pokazuje osviještenost svoje pozicije na geopolitičkoj karti i koji neće trpiti patronizirajuća dociranja koja im redovito stižu sa Zapada.

Stavivši pred sebe imperativ ekonomskog razvoja i održivosti, progresivni afrički vođe znaju da je politika određena suradnjom, a ne sukobima najbolji način za prevenciju društvenih kriza.

Sve manje spremna na prihvaćanje industrijske deprivilegiranosti, Afrika traga za ravnopravnošću koja će ispuniti potencijal njena opisa kao »kontinenta budućnosti«.

Europsko odvajanje od realnosti

Ako globalni politički trendovi pokazuju da Azija, Afrika i Latinska Amerika postaju sve važnije svjetske regije, isto se nikako ne može reći za Europu, točnije njenu pogubljenu političku organizaciju koja se često skriva iza ove geografske odrednice.

Iza Europske unije još je jedna katastrofična godina sastavljena od niza pogrešnih odluka i svrstavanja koje akceleriraju njen slobodni pad u geopolitičku irelevantnost.

Najmoćnije europske zemlje bilježe ekonomsku stagnaciju, političku nemoć pred nacionalnim problemima te uništenje vlastitog diplomatskog potencijala izazvano raspirivanjem ratova i praktički bezrezervnoj podršci Izraelu koja će zauzeti visoko mjesto na popisu najvećih sramota novije kontinentalne povijesti.

Iako predstavlja samo mali vrh antidemokratske strukture, čelnica Europske komisije Ursula von der Leyen savršeno personificira svu kratkovidnost, nesposobnost, aroganciju i lažnu samouvjerenost cijele transnacionalne tvorevine.

Predvođena jednom od rijetkih političarki pored koje Joe Biden izgleda lucidno te šačicom trećerazrednih laprdala kojih su se nacionalni politički sustavi jedva čekali riješiti, Europska unija iznova dokazuje kako je potpuno nespremna na egzistiranje u svijetu koji se mijenja nevjerojatnom brzinom, kako osim održavanja postojećeg stanja i trenutnih relacija moći nema jasnih ciljeva i metoda te kako su srozavanja njenog međunarodnog ugleda i atraktivnosti suradnje potpuno opravdana.

Čak niti skromna obećanja o zelenoj energetskoj tranziciji, području u kojem je EU mogla zauzeti vodeću poziciju u svijetu, ne izgledaju više od pretvaranja da deseci tisuća lagodno živućih birokrata nešto uistinu rade, a nefunkcionalnost i sve glasnija trvljenja među državama novim planovima o ukidanjem jednoglasnosti pri odlučivanju u Europskom vijeću mogu samo dodatno eskalirati.

Autodestruktivne sankcije koje su cementirale vazalski status Unije naspram SAD-a i NATO-a ove su godine osakatile legitimitet njemačkog vodstva u Uniji te izazvale sve glasnije nastupe koji dolaze s istoka.

Topljenje autoriteta Berlina i tamošnje miš-maš vlade, koja prema posljednjim anketama uživa samo 18 posto popularnosti kod kuće, sa sobom donosi i mijenjanje odnosa snaga u korist neukusno desnih opcija koje se ne boje glasno zazivati ono što se neoliberali ne usude.

I dok se po Francuskoj i Njemačkoj zabranjuju prosvjedi podrške Palestini, dok se kriminaliziraju slogani slobode i uvodi cenzura, dok policija provodi racije u domovima režimskih disidenata besramno ih etiketirajući kao teroriste, europski strah od istinske demokracije jača.

Kontinuirano strepeći od svakih novih izbora i potencijalnog poraza lokalnih eurofilskih franšiza, Unija koja ni sama ne zna u čijem interesu djeluje ne zaslužuje više od sudbine koju rado iščekuju ne samo njeni službeni neprijatelji već i njen prekooceanski gazda.