Godinu dana nakon ponovne aktivacije bliskoistočnog sukoba, sada regionalnog rata koji ni ove užarene jeseni ne pokazuje naznake svoga kraja, jasno je kako historiografi, publicisti i dokumentaristi zapadnoazijskog usmjerenja u bliskoj budućnosti neće moći odahnuti od posla. Da se povijest u ovom dijelu svijeta zbiva brže nego što uspijeva biti probavljena, pokazala su i protekla četiri tjedna tijekom kojih je regija iskusila barem četiri značajna događaja, svakog od njih kao označitelja ulaska u novu fazu obračuna između autohtonog stanovništva Levanta i Izraela.

Nesvakidašnji teroristički napad koji je eksplozijama elektroničkih naprava sakatio tijela Libanonaca, usput popraćen pokretanjem sustavne kampanje bombardiranja Bejruta, bio je tek uvertira u krvavi pir izraelske vojske koja je pretprošlog tjedna ostvarila svoj najveći taktički uspjeh dosad. Nije poznato koliko je ljudi moralo smrtno stradati da bi bacanje osamdeset tona eksploziva na ulicu u bejrutskom predgrađu Dahije, telefonski naručeno iz UN-ove zgrade u New Yorku, bilo univerzalno osuđeno kao ratni zločin, s obzirom na to da je ubojstvo glavnog tajnika Hezbolaha Hasana Nasralaha u očima svjetskih licemjera opravdalo sve kolateralne žrtve čija su tijela doslovce smrvljena u prah.

Jačanje otpora

Izraelsko izrugivanje cijeloj »međunarodnoj zajednici« s Benjaminom Netanyahuom u glavnoj ulozi nastavilo se potezom kakav je za neke aktere do prije samo par godina bio dovoljan razlog za opću ekskomunikaciju počinitelja. Iako je prošlotjedna izraelska invazija na punopravnu članicu UN-a uništila dotad postojeće »teorije odvraćanja« koje su sukob koliko-toliko držale u sferama predvidljivosti, grubo kršenje teritorijalnog suvereniteta susjedne države nije potaklo pravednike s divljeg Zapada da iz svojih opasača izvade ekonomske i diplomatske izolir-trake. Vođena nagonom za prolijevanjem krvi, političko-vojna struktura na čelu cionističkog režima nije shvatila da su posijani teror, humanitarna potreba i gubitak iluzija u miran suživot Libanon duboko promijenili, stvarajući savršene uvjete za jačanje otpora. Solidarni i odlučni libanonski narodi predvođeni »Božjom partijom« sada se ujedinjuju u potrebi masovnog udomljavanja milijuna prognanih stanovnika iz južnog dijela zemlje, distribucije hrane i vode za izbjeglice, medicinske pomoći stradalima u zračnim napadima i spašavanja zatočenih pod ruševinama bombardiranih višekatnica. Praksa njihovog preživljavanja pokazuje im kako da napadač možda može neselektivno ubijati, ali od branitelja neće postati ustrajniji.

Tek je četvrti i najnoviji događaj iz serije zapadnoazijskih eskalacija pobudio pažnju onih koji su svesrdno podržali prva tri. Dugo iščekivani napad Irana, koji je dva mjeseca u džepu držao džoker odmazde za ubojstvo Hamasovog Ismaila Hanije u Teheranu, početkom listopada obasjao je izraelsko nebo natjeravši tamošnje doseljenike da iskuse djelić terora što ga Palestinci i Libanonci proživljavaju svakodnevno. Operacijom Istinito obećanje 2 iranska je vojska gađala izraelske vojne baze Nevatim, Hatzerim i Tel Nof, kao i neposrednu blizinu Mossadove špijunske centrale, najvažnija među mjestima s kojih se pokreću avionski i drugi napadi na Palestinu i Libanon, a videozapisi koji su u nekoliko minuta obuzeli društvene mreže svjedočili su o desetinama direktnih pogodaka i propusnosti hvaljene izraelske protuzračne obrane. Na svoje prvo susretanje s obilnim napadom od (prema različitim navodima dviju strana) 180 do 400 lansiranih zračnih pošiljki, među kojima i hipersonične rakete Fateh-1 i Fateh-2, Izrael je postupio refleksno. Nakon inicijalnog uvjeravanja u nadmoć svojih protuzračnih raketa te tvrdnji kako »Iran nikog nije ubio«, njihova je vojska uspostavila režim apsolutne cenzure i od javnosti sakrila opseg predstojeće sanacije. Ipak, na detaljnije informacije o počinjenoj šteti nije trebalo dugo čekati. Friške satelitske snimke oštećenih vojnih postrojenja potvrdile su kako Iran ima sposobnost doseći svaki komadić izraelske infrastrukture i naškoditi joj u svakom trenutku, a popratni izračuni vojnih stručnjaka govore o tome kako će za punjenje ispražnjenih protuzračnih sustava Izrael trebati potrošiti mnogo više novaca nego što Teheran košta izrada njihovih razornih igračaka.

Također, proračunatost iranskog Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti pod kojim je operacija lansirana, Izrael je stavila pod kušnju najvećeg konvencionalnog napada u njegovom postojanju, a istovremeno u svom operativnom arsenalu ostavila pregršt opcija za još jače odgovore koji ne trebaju prelaziti granicu između legitimnog vojnog djelovanja i ratnih zločina nad civilima.

»Ova akcija počinjena je u obrani interesa građana Irana. Neka Netanyahu zna da Iran nije ratoboran, ali čvrsto stoji protiv svake prijetnje. Ovo je samo djelić naše snage. Ne ulazite u konflikt s Iranom«, objavio je iranski predsjednik Masud Pezeškian dok su njegovi sugrađani, Palestinci, Libanonci, Sirijci, Jemenci i Iračani slavili na ulicama, a izraelski premijer iz ratnog bunkera snimao svoje prijetnje, govoreći kako će Iran platiti za »veliku pogrešku«. Iako je ministar vanjskih poslova Abas Aragči kazao kako će se Iran još oštrije osvetiti za svaki izraelski potez protiv njegove države, te premda izraelska vojska nakon travanjskog napada nije slala direktne odgovore, čini se kako će oni ovog puta biti neizbježni.

Zapinjanje u blatu

Utjeha podržavateljima cionizma može biti činjenica da je iranski performans potisnuo medijsku prisutnost bombardiranja stambenih zgrada u Libanonu u kojima je od »pejdžer napada« do danas ubijeno više od 2.100 ljudi. Stopa smrtnosti civila koji pretežito pogibaju u južnom dijelu zemlje te glavnom gradu Bejrutu u nekim je trenucima dostigla onu iz Gaze od oko stotinu smrtno stradalih dnevno, no s obzirom na tijek »ograničene kopnene operacije« na jugoistoku Libanona, lista bojnih uspjeha Izraelskih »obrambenih« snaga na tom je slovu ostala. Opravdana apsurdnim rezoniranjem kako će situaciju na libanonskom frontu »deeskalirati kroz eskalaciju«, početnička faza invazije koju su pomogli planirati Amerikanci i Britanci mlađahnu je pješadiju poslala na izrazito nepristupačan i nepoznat im teren gdje je Hezbolah za njih pripremio niz zasjeda, pa je značajan broj izraelskih vojnika kući morao poći u lijesovima. Za razliku od libanonskih, izvještaji o progresu izraelskog pohoda na sjever s razlogom su šturi. U nepuna dva tjedna izraelska je vojska zračnim napadima u potpunosti uništila granično selo Jarun (Yaroun), no nije uspjela zauzeti niti jedno naselje sa sjeverne strane sedamdesetak kilometara duge granice na kojoj se ne nalaze samo borci šijitske militantne skupine. Osim omanjeg broja vojnika regularne libanonske vojske koju opskrbljuju SAD i Francuska, na ovom području boravi i 10 tisuća pripadnika UNIFIL-a, kontingenta UN-ovih mirovnih snaga kojima su Izraelci naredili povlačenje. Suočeni s odbijenicom, Izraelci su na pojedinim mjestima opkolili UNIFIL-ove baze, računajući da Hezbolah neće napadati područja gdje se nalaze mirovnjaci, uglavnom oni iz vojske Republike Irske. Međutim, šanse da libanonska vojska ili UN-ova organizacija izvrše misiju zbog koje uopće postoje i pokrenu aktivnu zaštitu libanonskog teritorija ravne su nuli. Obrana Libanona ponovno je zapala isključivo Hezbolah koji osim odbijanja kopnenih napada protivnika projektilima doseže sve dublje u izraelski teritorij, bilježi probijanja protuzračne obrane sve do Tel Aviva i pojačava regularne raketne napade na važne izraelske gradove poput lučke Haife.

Što se same okupacije libanonskog teritorija tiče, nije sasvim jasno vjeruje li Izrael uistinu u svoju sposobnost da ovaj ambiciozan cilj ispuni. Prema vlastitim tvrdnjama, tjeranje Hezbolaha preko rijeke Litani i stvaranje tampon-zone trebali su omogućiti siguran povratak izbjeglih doseljenika na sjever zemlje, no to je bio poduhvat koji je snom ostao i u vremenima kada je izraelska vojska bila osjetno jača, a Hezbolah drastično slabiji. Iako je pokret gubitkom vođe nedvojbeno pretrpio ogroman i bolan udarac, posebno u sferi psihološkog ratovanja, izraelska taktika sijanja straha i širenja vjerovanja kako njihovi špijuni znaju sve što se u Libanonu događa samo je djelomično polučila rezultate. Nasralahova likvidacija ne odražava se na komandnu strukturu političkog te vojnog dijela čvrsto organiziranog Hezbolaha, kao niti na njihove vojne kapacitete, a neće trebati dugo čekati niti da se isprave kolosalne pogreške u obavještajno-informativnom djelovanju koje su karizmatičnog lidera koštale života. Upravo je Nasralah u svojim govorima isticao kako će invazija biti zamka iz koje se Izraelci neće moći izvući, pa na nju čak i pozivao znajući kakvu prednost pruža domaći teren pripremljen za bitku. Učinivši predvidljiv izbor, Netanyahu je odlučio odbiti još jednu priliku za smanjenje tenzija koju su mu svojim odugovlačenjima, pa i oklijevanjima pružili Hezbolah i Iran. Otvaranje prostora za diplomatski intermezzo Izrael je protumačio kao slabost protivnika koju na valu entuzijastičke podrške Washingtona treba iskoristiti. Time je svoj glavni fokus preusmjerio na intenziviranje na sjevernom frontu gdje je i do sada ratovala trećina njihovih trupa, a na kojem je režim izvršio od pet do šest puta veći broj napada na Libanon nego što je bilo obratno. Dok Netanyahu obećava kako će rat Libanon dovesti u »uništenje i patnju kakve vidimo u Gazi«, a izraelske novine Jerusalem Post otvoreno pišu kako invazija pruža šansu za otimanje libanonskog teritorija kog je Jahve obećao »sinovima svijetla«, uništavanje i izgladnjivanje palestinske enklave obavlja se po odavno normaliziranom automatizmu. Izraelska vojska u nedjelju je pokrenula intenzivne zračne i kopnene napade na u potpunosti uništenu Džabaliju u sjevernom dijelu pojasa Gaze, ali i dalje ne dolazi u poziciju da izvrši obećano, uništi Hamas i ostale palestinske skupine te vrati preživjele taoce. Koliko god to čudno zvučalo, izgleda kako izraelski premijer smatra da se iz vojno propale, u patu zapele agresije na Gazu njegove falange mogu iskobeljati samo novim, još većim ratom i još šokantnijim zločinima.

Taktika iscrpljivanja

Iako je bojazan od »šireg regionalnog rata« već odavno opjevana u svjetskim medijima, sve je manje jasno kako će takav rat točno izgledati. Zamršeni zapadnoazijski sukob već sad uključuje desetak nacionalnih vojski i velikih militantnih skupina koje u njegovom zračnom, pomorskom i opskrbnom aspektu sudjeluju s različitim intenzitetima, no nije realno očekivati da će se njegova kopnena komponenta proširiti dalje od područja Gaze i Zapadne obale te Libanona kojih Izrael želi aneksirati. Izgledima za uspješnost ove ekspanzionističke misije ne pridonosi činjenica da Tel Aviv nema mnogo kapaciteta za proširenje obujma vlastitih operacija, primjerice strateškim bombardiranjem Sirije i Jemena. Takvu mogućnost osigurati može samo direktno borbeno učešće američke vojske koja bi radije ostala po strani, no koja je dodatnu pošiljku svojih ratnih brodova te nekoliko tisuća trupa već odaslala na istok Mediterana u slučaju da Bijela kuća zatraži intervenciju. U cijeloj priči pitanje popunjenosti skladišta moglo bi se pokazati ključnim. Kako bi kupio vrijeme za neometano naoružavanje Izraela i pripremu za nastavak sukoba, SAD je pretprošlog tjedna na stol stavio nacrt o privremenom primirju s Hezbolahom u trajanju od 21 dana, no ovu je ispruženu ruku Netanyahu odmah i glatko odbio. Zbog toga od Izraelaca treba očekivati kako će rat u Libanonu do daljnjeg voditi na sličan način kao i u Gazi – fokusiranjem na zračni teror nad civilnim područjima i pokušaj stvaranja internih podjela narodom. Ovakav je plan vidljiv i iz Netanyahuovog govora u Općoj skupštini UN-a u kojem je tvrdio kako Izrael ne ratuje protiv Libanona, već protiv Hezbolaha, što je identično prethodno izloženoj retorici u kojoj meta nasrtaja na Gazu nisu Palestinci nego Hamas. O (ne)uspjehu ove taktike svjedoči činjenica da je podrška palestinskim partizanima među domicilnom populacijom u proteklih godinu dana narasla, a iako su nešto veće šanse da ona upali u tradicionalno sektarijanski podijeljenom Libanonu, tehnološka, kadrovska i operativna snaga Hezbolaha nemjerljivo je veća od one palestinskih frakcija. Njihove trenutne konvencionalne sposobnosti čak i u uvjetima izraelsko-američke vladavine bliskoistočnim nebom garantiraju da će Tel Aviv i Haifa biti sravnjeni sa zemljom ako se isto pokuša učiniti s Bejrutom i jugom Libanona.

Stoga će Osovina otpora okupljena oko Irana nastaviti upražnjavati svoju dugoročnu taktiku, ne toliko različitu od one koju u Ukrajini upotrebljava Rusija. Iako su ovi ratovi po mnogočemu i drastično drugačiji, zajednička im je komponenta ta da su protivnici strana koje podržava kolektivni Zapad shvatili kako je iscrpljivanje najbolji način slamanja neprijatelja. Pritom se ne iscrpljuju samo borbeno ljudstvo te vojne zalihe o čijoj američkoj i njemačkoj opskrbi izraelska vojska nasušno ovisi. Izrael već sada osjeća nestašicu resursa potrebnih za održavanje životnog standarda, dok je cijena onoga što do njihovih luka pristigne osjetno veća u odnosu na vremena prije jemenske blokade Crvenog mora. Sa smanjenom mogućnošću podržavanja vojske, izraelska ekonomija trpi posljedice povlačenja radne snage u vojne redove te nemogućnosti njihovog nadomještanja imigracijom. Niti zapadnjački Židovi niti sirotinja s juga Azije više ne dolaze živjeti i raditi za židovsku državu, dapače. Izraelski su aerodromi zagušeni ljudima s dvojnim državljanstvom koji traže kartu za bijeg, svjesni da ni unutrašnjost Izraela više ne može računati na bezuvjetnu sigurnost koju narušavaju jeftini dronovi i projektili. Ispitivanje izraelskog dnevnika Maariv početkom je mjeseca pokazalo kako trećina Izraelaca razmišlja o emigraciji, dok čak 24 posto ukupnog broja ispitanih Izrael želi napustiti trajno. Također, prema novom istraživanju izraelske televizije KAN, čak 48 posto ispitanih Izraelaca poznaje osobu koja je u ratu smrtno stradala, a njih 35 posto vjeruje kako je njihova vojska rat protiv Palestinaca izgubila. I stanovnicima unutar samog Izraela postaje sve jasnije kako injekcije američkog novca i oružja živo tkivo društva na životu mogu držati samo dok se smrtnost izraelskih vojnika da tolerirati, dok se pad životnog standarda ne pretvori u egzistencijalni problem za većinu Izraelaca i dok se tamošnja vlast i institucije ne uruše pod pritiskom uličnih prosvjeda, destabilizacije pravnog sustava i korupcije. Umjesto raskola u Libanonu, moglo bi se dogoditi da građanski rat bukne upravo u Izraelu. No ondje se na suprotnim stranama neće naći zagovornici i protivnici genocidnih okupacija. Ako oni koji sprječavanje palestinskog i libanonskog oslobođenja žele platiti vlastitim životom zarate s onima koji to ne bi, Amerika neće imati dovoljno veliku bombu da ih pomiri.

Odlazak Nasralaha

Smrt glavnog tajnika Hezbolaha Hasana Nasralaha zapadnoazijskom je regijom odjeknula snažno, ne ostavivši ravnodušnim niti njegove sljedbenike niti suparnike. Za neke osloboditelj i revolucionar, za neke terorist, Nasralah je bio politički, vojni i duhovni vođa libanonskih Šijita čije su iščekivane govore sa zanimanjem slušali svi Arapi i muslimani, a čiji su lik i djelo obilježili politički život ove male mediteranske zemlje udarene »viškom povijesti«. Naslijedivši 1992. godine lidera organizacije Abasa Al-Musavija, kog su u zračnom napadu također ubili Izraelci, Nasralah je postao prvi libanonski vojni komandant koji je porazio izraelsku vojsku, prvi puta 2000. godine kada je okupator istjeran s južnog dijela Libanona, a zatim i šest godina kasnije kada je Hezbolah nakon 33 dana invazije Izraelce prisilio na povlačenje. Pod vodstvom karizmatika čiji je umjereni stil vladanja temeljen na dubokom poznavanju islamskih i povijesnih učenja te geopolitičkih i ekonomskih silnica, vojno krilo Hezbolaha od gerilske je oružane skupine pretvoreno u pravu konvencionalnu vojsku čije su sposobnosti veće od onih službenih libanonskih postrojbi. Istovremeno, politički ogranak Hezbolaha u vremenima libanonske ekonomske krize postao je pouzdani upravitelj svakodnevnog života, posebno na jugu zemlje, te organizacija oko koje se okupljaju ne samo Šijiti već i druge etničke i religijske skupine poput Sunita, kršćana Maronita, Druza i Alavita.

Iako je libanonski ministar vanjskih poslova Habib izjavio kako je Nasralah pristao na američki prijedlog trotjednog primirja s Izraelom, prema navodima izraelskih dužnosnika kojih su prenijeli američki mediji Hezbolahov je lider ubijen zato jer je procijenjeno kako se »neće složiti niti s jednim rješenjem koje ne uključuje okončanje rata u Gazi«. S obzirom na objavljene tvrdnje kako je imao informacije o ugrozi njegova života, njegovo ubojstvo u bejrutskom predgrađu Dahije protumačeno je kao svjesna žrtva koju je podnio u obrani Palestine. Ostavši dosljedan svojim dubokim uvjerenjima i doktrini zvanoj »Jedinstvo frontova« usmjerenoj protiv SAD-a i Izraela, Nasralah će u Libanonu i arapskom svijetu ostati upamćen kao simbol borbe protiv imperijalizma koji je mučeništvo prihvatio kao čast. Dok su osude njegovog ubojstva uz članice Osovine otpora uputila i čelništva država poput Rusije i Turske, počast Nasralahu odali su njegovi saveznici i oponenti u libanonskoj političkoj areni poput premijera Nadžiba Mikatija, bivšeg predsjednika Libanona iz kršćanske zajednice Michela Aouna te predstavnika zajednice Druza Walida Jumblatta, ustvrdivši kako je Libanon izgubio »istaknutog i iskrenog vođu koji je zemlju vodio na putu pobjede i oslobođenja«.