Velika Britanija nastavlja s politikom deportacije tražitelja azila u Ruandu unatoč intervenciji Europskog suda za ljudska prava koji je u posljednjem trenutku zaustavio prvi avion prije polijetanja prema istočnoafričkoj državi prošloga tjedna, piše Reuters.

Ministrica unutarnjih poslova Priti Patel rekla je da su pripreme za još letova već počele i dodala da pravni izazovi i sve veće kritike neće odvratiti vladu od provedbe svoje strategije.

Šef UN-a za izbjeglice nazvao je tu politiku “katastrofalnom”, vodstvo Anglikanske Crkve osudilo je kao “nemoralnu”, a prema medijskim napisima prijestolonasljednik princ Charles privatno je taj plan nazvao “užasnim”.

Međutim, Velika Britanija nije prva zemlja koja deportira tražitelje azila.

Reuters na Svjetski dan izbjeglica donosi popis zemalja koje su zauzele sličan pristup.

Australija

Uveden 2001. godine, australski je program posebno usmjeren na migrante koji u australske vode stižu čamcima, a cilj mu je obeshrabriti izbjeglice od opasnih prijelaza preko oceana i zaustaviti krijumčarenje ljudi.

Australske vlasti prebacuju u prihvatne centre na otoku Manus u Papui Novoj Gvineji i u južnopacifičkoj otočnoj državi Nauru, gdje se procesuiraju njihovi zahtjevi.

Politika – poznata kao “Pacifičko rješenje” – ukinuta je 2008., ali je ponovno oživjela 2012. i postala restriktivnija 2013., kada je vlada objavila da će ljudima koji dolaze brodom biti odbijen ulazak u zemlju, čak i ako su dokazano izbjeglice.

Od 2012. više od 4000 tražitelja azila, uključujući djecu, poslano je u prihvatne centre u Manusu i Nauruu na obradu. Mnogi su čekali više od pet godina da se njihovi zahtjevi za azil procesuiraju, prema izvještaju nevladine organizacije Vijeće za izbjeglice Australije.

Takvu su politiku oštro kritizirali Ujedinjeni narodi i skupine za zaštitu izbjeglica.

Izrael

U 2014. Izrael je uveo politiku, koja više nije na snazi, premještanja osoba kojima je odbijen azil i ilegalnih migranata – uglavnom iz Sudana i Eritreje – u Ruandu i Ugandu u sklopu procesa preseljenja u treće zemlje.

Migranti su mogli birati između deportacije u domovinu iz koje su izbjegli ili prihvaćanja 3.500 dolara i avionske karte za Ugandu ili Ruandu. Oni koji bi ostali u Izraelu završili bi u zatvoru.

Izrael je rekao da se oko 20.000 ljudi vratilo kući ili otišlo u jednu od istočnoafričkih zemalja.

Udruge za zaštitu ljudskih prava kritizirale su Izraelsku politiku zbog slanja izbjeglica u zemlje u kojima nema jamstva za njihovu sigurnost.

​​​​​Istraživanje koje su proveli Sveučilište u Oxfordu i Međunarodna inicijativa za prava izbjeglica pokazalo je da su mnogima deportiranima u Ruandu i Ugandu oduzete putne isprave po dolasku te su držani u hotelima koje su čuvali naoružani ljudi.

Većina je pobjegla i platila krijumčarima za nastavak opasnog putovanja u Europu.

Uslijed sve veće međunarodne kritike i kritika unutar zemlje, Izrael je ukinuo program 2019., nakon što ga je suspendirao Vrhovni sud.

Europska unija

Europska unija neizravno podupire programe zadržavanja izbjeglica u drugim zemljama u sklopu širih napora da se spriječi dolazak izbjeglica u Uniju Sredozemnim morem.

EU je Turskoj isplatila milijarde dolara da spriječi odlazak i zadrži izbjeglice, a također financira libijsku obalnu stražu koja tjera čamce migranata koji putuju za Europu natrag u Sjevernu Afriku.

Također, financira centre pod vodstvom UN-a u Nigeru i Ruandi za obradu tražitelja azila.

U okviru programa UN-a pod nazivom Hitni tranzitni mehanizam, više od 3000 ljudi iz libijskih prihvatnih centara koji su krenuli prema Europi premješteno je u Niger.

Slična shema slanja tražitelja azila iz Libije u Ruandu započela je 2019.

Kritičari su optužili EU da nastoji smanjiti broj izbjeglica koje stižu do njezinih obala prebacivanjem odgovornosti na siromašne afričke zemlje.

Unatoč kritikama na račun Britanije, Ujedinjeni narodi kažu da je takav program razuman jer štiti migrante od mučenja, seksualnog nasilja i neograničenog pritvora u Libiji.

Danska

Danska, koja je tijekom posljednjeg desetljeća uvodila sve oštriju migrantsku politiku, donijela je 2021. zakon kojim se dopušta premještanje izbjeglica u centre za azil u trećoj zemlji radi obrade zahtjeva.

Trenutno o tome pregovara s Ruandom.

Udruge za izbjeglice kažu da je novi zakon neodgovoran i pokazuje nedostatak solidarnosti prema ljudima u potrebi, a mjeru su kritizirali i Ujedinjeni Narodi i Europska komisija.

Dužnosnici danske vlade rekli su da bi sporazum s Ruandom “osigurao dostojanstveniji pristup od kriminalne mreže trgovaca ljudima koja danas karakterizira migracije diljem Mediterana”.

Europska komisija je rekla da preseljenje izbjeglica izvan Europe “nije moguće” prema trenutnim pravilima EU-a, ali je Danska izuzeta od nekih propisa EU-a, uključujući standarde prema tražiteljima azila.