Na vrućim stepskim predjelima sjevernoameričkog prostranstva već se gotovo dvjesto godina nalazi par gradova blizanaca koje iz perspektive slobodnih i neopterećenih ptica dijeli samo priroda. Crno kamenje i Orlov prolaz, odnosno Piedras Negras i Eagle Pass u originalima, nazivi su južnog i sjevernog dijela naselja kojim prolazi Velika divlja rijeka, 25 metara široka vodena masa koja je još prije početka Američkog građanskog rata uzeta kao razgraničenje između Meksika i »države usamljene zvijezde«. Međutim, rijeka u SAD-u znana kao Rio Grande, a u Meksiku kao Rio Bravo del Norte, u misiji razdvajanja teritorija odnedavno ima novog, artificijelnog saveznika kojeg je sada postavila ljudska ruka. Zbog odluke da na sjevernu obalu rijeke kod Eagle Passa postavi žilet-žicu te njome kopnenu živalj pokuša spriječiti u prolasku Prolazom, Savezna država Teksas i njen republikanski guverner Greg Abbott proteklih su tjedana stigli u fokus javnosti čija bi pažnja oko ove teme brzo i ponovo splasnula da iz Washingtona nije stigla opomena.

Američki Vrhovni sud u siječnju je odlučio da federalne vlasti smiju ukloniti nekoliko desetaka kilometara duge žice koja je latinoameričke migrante u njihovom pohodu u »zemlju slobode« trebala zaustaviti, navodeći da njihova politika migracija nije u nadležnosti pojedinih država i njihovih guvernera, već predsjednika i saveznih vlasti. Budući da je Abbott pripadnicima ministarstva zvanog Odjel za nacionalnu sigurnost onemogućio pristup granici, poslavši na nju pripadnike vlastite vojske i policije koji su posao ožičavanja nastavili, američkoj je javnosti postalo jasno da se u Teksasu sprema obračun između dvojice šerifa za koje gradić Eagle Pass nije dovoljno velik. I dok se konačan rasplet duela između Abbotta i američkog predsjednika Joea Bidena iščekuje, teksaška vojska njihovo je vizualno odmjeravanje iskoristila da izvrši neslanu provokaciju. Posljednjeg dana siječnja Teksaška nacionalna garda uz jednu od svojih zgrada podigla je povijesnu zastavu s ilustriranom topničkom cijevi, petokrakom zvijezdom i natpisom »Dođi i uzmi je«, naravno misleći na žicu i adresirajući federalnu vlast. No ni drugo značenje poruke nije promaklo njenim interpretatorima. Pogled u zapise iz prošlosti pokazuje da ovaj dizajn dolazi iz nimalo slučajnog historijskog konteksta, onog u kojem borci za teksašku nezavisnost davne 1835. godine uspiju odoljeti napadima meksičkih trupa i puškom steći samostalnost.

Preko ruba zakona

Granica između Teksasa i Meksika duga 2.000 kilometara već je godinama mjesto iznimne opasnosti, gdje prizor naoružanih vigilanata koji u potrazi za nekom svojom pravdom love migrante iz osiromašenih zemalja srednje i južne Amerike nije nimalo rijedak. Budući da bi se sankcioniranjem ovakvog ilegalnog ophođenja – koje uključuje hvatanje švercera i zapljenu njihovog tereta, posebno droge, neregistriranog oružja i ljudi, pa i pokoje premlaćivanje – teksaške i američke vlasti zamjerile opasnim tipovima s viškom bijesa, slobodnog vremena i manjka brige za posljedice, granične se potjere uglavnom toleriraju, pa čak i podržavaju s obzirom na to da iskorištavanje tuđeg besplatnog rada čak i za institucije predstavlja okosnicu američkog sna. Ipak, kako štednja na plaćama koje bi inače morali isplatiti pripadnicima graničnih patrola izgara u enormnom broju procesa deportacijskih suđenja i posljedičnih fizičkih egzila, teksaške su vlasti odlučile da neće čekati da semokratima u Bijeloj kući i Kongresu istekne mandat, već da će druga najveća i druga najmnogoljudnija američka država i sama uzeti stvari u svoje ruke.

U temelju pravnog sukoba o tome tko smije upravljati granicama, koji se ujedno pretvorio i u temu broj jedan američke unutarnje politike, nalazi se odluka teksaškog guvernera koji je nedugo nakon Bidenovog zasjedanja na mjesto predsjednika 2021. godine pokrenuo operaciju »Usamljena zvijezda« s ciljem »poboljšanja granične sigurnosti«. Prema pisanju lokalnog online medija The Texas Tribune, u sklopu operacije u nepune tri godine utrošeno je 1,5 milijardi dolara na instalaciju devet metara visokih zidova, a njen je opseg povećan u rujnu prošle godine, kada je Greg Abbott službeno proglasio migrantsku »invaziju« te Bidena u pismu optužio za odbijanje provođenja i kršenje imigracijskih zakona. Citirajući ustav koji u njegovoj interpretaciji dozvoljava da se Teksas u tom slučaju sam »obrani od invazije«, republikanac je na granicu poslao vojsku i državnu policiju (teksaški odjel javne sigurnosti), ujedno navodeći da je manjak djelovanja doveo do eskalacije migracijske i narkokrize.

Teksaški guverner Greg Abbott / Reuters

Još jedno, siječanjsko pismo javnosti potvrdilo je njegovu odluku da se otvoreno upusti u konfrontaciju s Bidenom kojeg je Abbott nazvao »predsjednikom bezakonja« te ponovo evocirao »ustavno pravo Teksasa na samoobranu i samozaštitu« kao »vrhovnog zakona zemlje koji nadjačava sve federalne statute«. Premda su teksaški Demokrati guverneru spočitali da upravo on nepoštivanjem federalne jurisdikcije krši ustav te političkim igrama želi utjecati na Bidenov ugled i šanse na novembarskim predsjedničkim izborima ove godine, njihovi zahtjevi šefu vlade za oduzimanjem vojne garde iz Abbottove kontrole zasad su ostali samo želja u sjeni granične statistike. Prema službenim podacima, od početka Bidenovog mandata u SAD je pristiglo više od 4 milijuna migranata, dok je samo u prosincu prošle godine to učinilo između 250 i 300 tisuća ljudi, što znači da poroznu južnu granicu Meksika i Teksasa, Arizone te Novog Meksika dnevno prijeđe i više od deset tisuća ljudi.

Na politički odjek koji bi pružio mnogo informiraniji uvid u okolnosti teksaškog odmetništva nije se trebalo dugo čekati. Čak 25 od 26-ero republikanskih guvernera, kao i predsjednik Zastupničkog doma američkog Kongresa Mike Johnson, zajednički je podržalo svog stranačkog kolegu sugerirajući kako bi i sami mogli poslati svoje državne vojnike kao pomoć Teksasu da od strane najezde »obrani sebe i cijelu naciju«. Desetak njih je to i najavilo, uključujući guvernera Floride Rona DeSantisa, a na ovaj je čin pozvao i izgledni pobjednik unutarstranačkih izbora za predsjedničku kandidaturu Donald Trump, bez ikakve sumnje najveći pobjednik pograničnog teatra. Iako se, podržavši »pravo Teksasa na samoobranu«, na valu stranačkog jedinstva Bidenu suprotstavila i jedina preostala republikanska aspirantica Nikki Haley, dugogodišnji antiimigrantski stav Trumpu dozvoljava da posegne za argumentom kojim će dio neodlučnih birača pridobiti na svoju stranu, a dio glasača na koje računa Biden obeshrabriti. »Bad hombres« i »Napravit ćemo zid i Meksiko će ga platiti« – samo su neke od sad već antologijskih izjava kojima je bivši predsjednik prije osam godina šarmirao publiku, a koje još zvone u ušima Amerikanaca u potrazi za vođom koji će barem na trenutak izgledati kao da zna što radi.

Republikansko pismo Joea Bidena je praktički stjeralo u kut. Njegova jasna preokupacija vanjskom politikom, gdje njegova administracija mora krpati rupe američke dominacije svijetom, najstarijem američkom predsjedniku u povijesti ne dozvoljava da u fokus posljednjih mjeseci mandata istakne prednosti svojeg unutarnjeg upravljanja državom, zbog čega na ispuštenu žuč suparnika ne može reagirati istom mjerom. Suženog manevarskog prostora, u kojem svaki potez po pitanju granične politike izgleda pogrešno, a svaka pretjerana reakcija razjaruje naciju i pojačava val općeg nezadovoljstva na čijoj se negativi izbori ne mogu dobiti, Biden je u siječnju ispucao svoju sitnu osvetu Abbottu tako što je zaustavio izdavanje dozvola za eksport LNG-a u određene zemlje te time direktno smanjio prihode Teksasa i tamošnjih kompanija. Međutim, u njegovom je arsenalu već tada spremno čekao paket novih mjera koji je u Kongresu trebao ušutkati republikansku većinu te na trenutak razriješiti sve nedaće svoje vladavine.

Nacionalna garda zaustavlja grupu migranata u Eagle Passu u Teksasu / Reuters

U pirueti koja je šokirala demokratsku bazu, pretežito zagovornike humanijih i blažih imigracijskih politika, Biden je predložio »najstroži i najpravedniji set reformi ikad koji će osigurati granicu« te predsjedniku dati ovlast da je izvanrednim mjerama potpuno blokira. Potpuna kapitulacija pred Republikancima, kao i izdaja svojih birača, opravdavana je dobivanjem suglasnosti da se Ukrajini pošalje nova tranša multimilijardnog iznosa koju u suprotnom Kongres nikad ne bi dao. Daleko od toga da je Biden dosad raširenih ruku čekao sirote Hispance. Bivši senator Delawarea protekle je godine progurao najveći budžet za implementaciju graničnih i imigracijskih politika u povijesti SAD-a, zaposlio 21 tisuću novih graničnih agenata, te već sada potpisao više izvršnih naredbi u svezi s migracijama nego zidar Trump u svoje četiri godine.

No instantno uvođenje spomenutog izvanrednog stanja i blokada krajnjeg juga, stroži kriteriji za primanje u azil, liberalnija upotreba deportacijskog režima, brojčana pojačavanja kadrova u graničnoj patroli i među imigracijskim sucima te daljnja robotizacija graničnog nadzora i odvraćanja – samo su dijelovi nevjerojatne ponude koja je Republikance trebala omamiti da bi prestali sabotirati prekooceanske pošiljke Kijevu. Na kraju ni to nije bilo dovoljno. Republikansko odbijanje da sudjeluju u dilu kojim bi dobili gotovo sve što su prema vlastitom priznanju htjeli, pokazalo je kako je priča oko granice ipak samo dio klasične predizborne igre. Zastupnički dom ovog je utorka odbio izroditi višestavačni kompromis pa je tako stranački sukob iz procedure uspio izbaciti i 17,6 milijardi dolara adresiranih Izraelu, jedinu stavku oko koje se duopol potpuno slaže. Bijesni Biden odmah je, i to djelomično s pravom, za ovakav rasplet optužio svog novog-starog neprijatelja Trumpa koji je neuspjeh predsjednika upisao kao još jednu dobivenu bitku u nizu.

Neustavni san

Poslovično ponosni i konzervativni Teksašani koji svoj neslužbeni slogan »Ne zezaj se s Teksasom« shvaćaju ozbiljno, nisu mogli prešutjeti da im tamo netko iz centrale, pogotovo Demokrati za koje nisu glasali, u tolikoj mjeri određuje gabarite politike savezne države. Dio njih, među kojima se nalaze i simpatizeri poražene Konfederacije iz Građanskog rata, ponovno je u javnosti potaknuo raspravu o tome smije li i može li Teksas, u slučaju da federalna ograničenja prekorače granice dobrog ukusa, od Washingtona zatražiti odcjepljenje. Evociranje kratkog, desetogodišnjeg perioda u kom se Teksas nakon rata 1835. odvojio od Meksika, kao i svijest o ekonomskoj snazi i veličini savezne države, pobudile su razmišljanja o razbijanju američke unije koja je u političkom prostoru već desetljećima potpuno nezamisliva. Ipak, usprkos nadanjima marginalnih pokreta, američki ustav i aktualni pravni sistem takav presedan ne predviđaju ni u teoriji. Legalna podloga za proglašenje nezavisnosti savezne države jednostavno ne postoji, niti za nju postoji početna procedura, zbog čega bi i neki budući referendum po ovom pitanju bio posve ništavan. Ovakva činjenica zanimljiva je u kontekstu nedostatka državnog prava na samoodređenje koji SAD kao tobožnja personifikacija slobode i demokracije, za razliku od raspadnutih socijalističkih federacija, ali i Europske unije, u svom ustavu ne propisuje.

Prosvjednik koji se protivi dolasku migranata maše zastavom podržavajući Donalda Trumpa noseći masku s njegovim likom / Reuters

Svejedno, provedene ankete kroz proteklih petnaestak godina pokazuju da postotak stanovništva koji se izjašnjava za nezavisnost Teksasa nije zanemariv. Iako izvršene na relativno malom uzorku, one tvrde da se stopa podrške odcjepljenju kreće između 15 i 25 posto, što je sasvim solidna baza koja bi mogla porasti i prerasti u organiziraniju političku akciju u slučaju da problemi na relaciji predsjednik – guverner, odnosno između Washingtona i glavnog grada Teksasa Austina, eskaliraju. Vodeća snaga postojećeg separatizma, tzv. Teksaški nacionalistički pokret, nedavno je od Republikanske partije zatražio da svojim članovima na unutarstranačkim izborima postavi pitanje o tome treba li se Teksas uspostaviti kao samostalna država, no takav je pokušaj glatko odbijen. Ovo je bio samo jedan od pregršt znakova koji sugerira da će »Texit«, baš kao i migrantska politika, biti moneta i prijetnja kojom će »velika stara partija« utjecati na emocije birača i raditi taktičke pritiske na vrh Demokratske stranke. U ovakve se smicalice Republikanci mogu upuštati zbog sigurnosti koju im politička naklonost Teksasa kao čvrste »crvene države« pruža. Naime, treba znati da ovom državom republikanski senatori tijekom posljednjih 30 godina vladaju neprestano, kao i da je zadnji demokratski kandidat koji je na predsjedničkim izborima u Teksasu pobijedio Republikanca bio Jimmy Carter 1976. godine.

Predizborni igrokazi

Iako materija oko granične jurisdikcije ima potencijal za izazivanje ustavne krize, za njeno razrješavanje potreban je jednostavan politički dogovor Republikanaca i Demokrata koji bi u neko drugo doba predsjedničkog mandata bio stvar formalnosti. No, predizborno vrijeme obično nije takvo, pa unatoč tome što im primjena opisanih radikalnih ideja nikako nije u interesu, a sličnosti iz prošlosti nude krvave lekcije, Republikanci koketiranjem s njima nastavljaju podizati tenzije, znajući da ih manjak istinske, narodne demokratičnosti štiti od ulaženja u nekontrolirane vode koje će moć odnijeti u ruke nekih drugih, u budućnosti možda i popularnijih aktera. Zato će, bez obzira na to što predstavlja indikator problema s kakvima se SAD trenutno susreće, tema teksaške nezavisnosti do daljnjeg funkcionirati kao izvor zabave, maštanja i kreacije alternativnih svjetova, a ne kao realan ishod kojim će se pokušati riješiti problemi migracija, neželjenih federalnih naputaka, nadolazećih zelenih energetskih tranzicija, trvljenja svjetonazorskih ratova ili pak možebitnih financijskih kolapsa koji će sa sobom srušiti i teksašku industriju.

S druge strane, visoka razina spektakularnosti koju američka izborna drama pruža otežava da se iz nje izvlače korisni politički zaključci. Teško da je itko mogao očekivati kako će startna pozicija Donalda Trumpa tri godine nakon izgubljenih izbora biti ovako komotna te kako će Biden u svom mandatu biti prisiljen broditi kroz niz ogromnih (uvelike i samoizazvanih) kriza. Za njega u studenom ovog puta neće vrijediti prednost da »nije Trump«. Svaki nepopularan potez prikliještenog predsjednika do jeseni može nepovratno alijenirati ključnu skupinu birača te mu smanjiti šanse da iz rukava izvadi neki od socijalnih džokera i privremeno kupi naklonost nekoliko milijuna lijevijih birača koji će, kako se kaže, listiće ispuniti začepljenim nosom. »Genocidni Joe«, kako ga je u lice oslovio jedan čovjek iz publike na siječanjskom skupu u Virginiji, zbog svoje bezuvjetne podrške ratnom zločinu u Gazi više nema što tražiti kod zagovaratelja prekida financiranja Izraela, bez obzira na ostale njihove prioritete. Sve je sličnija situacija s pobornicima prava na abortus, kreiranja i financiranja univerzalnog javnog zdravstvenog sustava i otpisivanja studentskih dugova čija su očekivanja, ili bolje rečeno tiha nadanja, bila potpuno smrvljena dok se veteran reduciranih kognitivnih sposobnosti hvalio rastom investicija i burzovnih indeksa, od kojih ogromna većina Amerikanaca nema koristi.

Školskim i uspješnim primjerom diskreditacije Teksasa i izazivanjem njegove neočekivane reakcije, Republikanci su američkoj javnosti pokazali da Biden od svog sirovog prethodnika i nije toliko različit. Znajući da većina kojoj politika nije najnapetija stvar na svijetu ima kratko sjećanje, Trump se može opustiti dok sluša kako njegov oponent ovog tjedna obavještava o »nedavnim« sastancima s odavno mrtvim »Mitterandom iz Njemačke« te »meksičkim predsjednikom Sisijem«. Stotine tisuća imigranata, teksaška puškaranja i potjere, žice, zidovi i nabujale rijeke, prijetnje odcjepljenjem i pravno-medijski igrokazi ponovno će postati sporedne teme kada Trumpov kliker na TV debati razotkrije da mu takmac nije u stanju artikulirati rješenje gorućeg pitanja američke budućnosti – kako spasiti propadajući imperij?