Nakon nuklearnog rata, život na Zemlji bio bi moguć samo u Australiji i Novom Zelandu: postapokaliptični scenariji koje su znanstvenici pratili kao rezultat vrlo visokih međunarodnih napetosti pokazuju da samo udaljena južna područja još uvijek mogu ponuditi nastanjiva mjesta za život poput onoga koji vodimo.

Rad prati šest scenarija, od kojih se svaki temelji na sukobima različitih veličina. “Najmanji” predstavlja nuklearni rat između Indije i Pakistana, temeljen na njihovom naoružanju dostupnom od 2008., dok bi najrazorniji očito bio onaj između Sjedinjenih Država i Rusije, s daljnjim napadima na Francusku, Njemačku, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kinu, a koji bi stvarno riskirao brisanje života na planeti Zemlji.

U svih šest, napravljena je prognoza ukupnih kalorija hrane dostupnih u svakoj poslijeratnoj naciji nakon konzumacije prethodno spremljene hrane.

Čak i daleko od ciljanih područja napada, čađa emitirana u količinama većim od 5 Tg (teragrama ili milijardi kilograma), dovela bi do masovne nestašice hrane, a proizvodnja stočne i vodene hrane ne bi mogla nadoknaditi smanjenje poljoprivredne proizvodnje u gotovo svim zemljama.

“Procjenjujemo da bi više od 2 milijarde ljudi moglo umrijeti od nuklearnog rata između Indije i Pakistana i više od 5 milijardi ljudi moglo bi umrijeti kao rezultat rata između Sjedinjenih Država i Rusije, naglašavajući važnost globalne suradnje u sprječavanju nuklearnog rata, ističu autori istraživanja.

Međutim, postoji jedno područje na svijetu koje bi moglo biti pošteđeno čak i u najgorem scenariju.

U pitanju su Australija i Novi Zeland. Prije svega iz očitih razloga geografskog položaja, budući da se trenutno sve zemlje s nuklearnim oružjem nalaze na sjevernoj hemisferi i stoga bi u tim udaljenim regijama svijeta neposredni utjecaj rata bio značajno smanjen.

Pa čak i u postapokaliptičnim scenarijima tamo bi situacija bila bolja.

U svim scenarijima, zapravo, zemlje prestaju trgovati, hraneći se samo onim što imaju i već tu su te zemlje u prednosti jer trenutno je, prije svega, Australija izvoznik hrane i stoga bi još uvijek imala dovoljno da prehrani svoje stanovništvo.

Analiza, međutim, kako sami znanstvenici priznaju, nije bez ograničenja. Zapravo je ograničena FAO podacima prikupljenim na nacionalnoj razini. Međutim, unutar svake zemlje, osobito velikih, mogu postojati velike regionalne nejednakosti zbog infrastrukturnih ograničenja, gospodarskih struktura i vladinih politika.

Nadalje, istraživanje ne analizira problem vezan uz nedostatak goriva, a samim time i teškoće dovoza proizvedene hrane u gradove.

Ali prije svega, ako bi se ovaj scenarij stvarno dogodio (a mi se stvarno nadamo da neće), Australija i Novi Zeland bi vjerojatno doživjeli priljev izbjeglica iz Azije i drugih zemalja koje pate od nesigurnosti hrane, i još uvijek bi se našli suočeni s nemogućnošću da sve prehrane.

Rješenje? Najočitije od svega: mir.