U nanovo polariziranom svijetu, sve je manje značajnih država koje se na međunarodnom planu odupiru svrstavanju u geopolitičke blokove, tražeći nešto što bi prije kojih sedamdeset godina bilo zvano nesvrstanom politikom. Premda je nesvrstanost u jeku Hladnog rata, ali i u domaćim retoričkim bućkurišima kojima se kritizira sve što je imalo veze s Jugoslavijom, postala koncept na koji se gleda bojažljivo, kao svojevrsna siva točka koja remeti najdominantnija shvaćanja politike i o kojoj se ne želi previše razgovarati, upravo je ovakva pozicija dozvolila državama poput Kine i Indije da usred opasnih vremena mogu pogledati u oči svim svjetskim moćnicima.

Ponovo izabrani kazahstanski predsjednik Kasim-Žomart Tokajev zasigurno je na mandarinskom jeziku čitao kineske političke udžbenike u kojima piše kako pouzdan i principijelan međunarodni partner zlata vrijedi, bez obzira na eventualna neslaganja oko internih pitanja političke pragme. Nakon što je sredinom studenog dobio izbore s 81 posto glasova pri vrlo dobroj izlaznosti od 70 posto, 69-godišnji lider jedne od površinom najvećih zemalja na svijetu ovog je tjedna obavio posjete s obje strane Ukrajine, prvo u Moskvi kod Putina, a već drugog dana u Parizu kod Macrona, dajući do znanja da će biti na raspolaganju kada se mirovni dogovori između Rusije i Ukrajine budu kovali.

»Rusija kao glavni strateški partner« te »visoka dinamičnost i pouzdanost kazaško-francuske suradnje« bile su fraze kojima je Tokajev, čovjek poznat po tome da neće ushićeno treperiti pred skutima svjetskih vođa, na svom putu stjecanja većeg međunarodnog značaja umirio dva nuklearna takmaca. Tokajevljeve putešestvije savršeno su prikazale politiku koju će centralnoazijski gigant voditi u narednih sedam godina mandata – svi su potencijalni partneri, svi su pozvani na suradnju bez fige u džepu, nastavit ćemo biti vjerodostojan saveznik i našim južnim susjedima, i Rusiji, i Kini, i ostalim azijskim zemljama, ali i Europskoj uniji i SAD-u.

Desultanizacija
okoštalog režima

Primjer Kazahstana u studijama postsocijalističkih tranzicija u tržišni, neoliberalni kapitalizam malo čime odstupa od doktrine šoka kojom su uništavane i rastavljane nekadašnje sovjetske republike. Suprotno instinktivnim reakcijama kojima su nas učili, čak i elementarni pogled na osnove političko-ekonomskog sistema stvorenog u ovoj republici nakon tzv. osamostaljivanja pokazuje inicijalni pad u svim mjerljivim pokazateljima u tim groznim 90-ima, kao što su BDP, Gini koeficijent nejednakosti, opći standard života, ali i nemjerljivim, kao što je interna demokratičnost.

Kaotičnu političku situaciju u toj je zemlji tada stvarao i najbolje koristio Nursultan Nazarbajev, koji je u gotovo 28 godina vladavine izgradio sistem u potpunosti u skladu sa svojim i klasnim interesima dobro umreženih birokratskih šampiona. Privatizacija u Kazahstanu zauzela je one razmjere koji su u mirnodopskim uvjetima bili maksimalno mogući, ostavivši dio gospodarskih grana pod državnom upravom, dok su uspješni, strateški važni sektori poput nafte i ostatka energetike odmah pretvoreni u mašinu za stvaranje privatnog profita. Tada je američki kapital bio jedan od prvih koji je penetrirao u djevičanski investicijski prostor, pa je Chevron još 1993. godine zauzeo naftna polja na resursima bogatom sjeveru Kaspijskog mora koja eksploatira i danas. Po već znanoj špranci, Nazarbajev i njegova obitelj, kao i ostatak plejade tranzicijskih oligarha, osobno su se okorištavali koruptivnim poslovima, lansiravši se među najbogatije ljude u zemlji čije se procjene osobne imovine kreću u stotinama milijuna dolara. Međutim, politički sistem na čelu sa Nazarbajevom, struktura koja je Kazahstan nakon raspada SSSR-a štitila od mnogo većih vanjskih turbulencija i ratova, s vremenom je postala okoštala, u nemogućnosti da se politički modernizira poput njenog sjevernog i istočnog susjedstva. Kasim-Žomart Tokajev, inače dugogodišnja desna ruka Nazarbajeva na raznovrsnim pozicijama od ministra, preko UN-ovog diplomata do šefa kazahstanskog Senata, svog je mentora na mjestu predsjednika naslijedio 2019., odmah se postavivši kao nositelj reformi tromom režimu kojem je potrebna veća fleksibilnost. Vještim političkim igrama, Tokajev je stekao veliku internu moć koja mu je dozvolila da, bez dramatičnog prevrata koji bi uspaničio Nazarbajevljev kadar, napravi pragmatičan zaokret u unutrašnjim i vanjskim političkim procesima. Štoviše, upravo je Tokajev amenovao da se »ocu domovine« na odlasku oda počast tako što će glavni grad zemlje ponijeti ime Nur-Sultan, naziv s jasnim religijsko-tradicijskim konotacijama.

Međutim, u jednoj od rijetkih epizoda koja je Kazahstan barem na moment stavila u fokus svjetskih medija, onoj iz sad već davnog siječnja 2022. godine, masovni i nasilni protesti, uzrokovani općim nezadovoljstvom, a potaknuti drastičnim poskupljenjem energenata u plinom i naftom bogatoj zemlji, Tokajevu su pružili priliku da u pozadini razriješi tinjajući frakcijski sukob u vrhu politike. Osudivši nasilni dio prosvjednika kao teroriste koji ugrožavaju nacionalnu sigurnost, svježi vladar Kazahstana pozvao je snage postsovjetskog vojnog pakta zvanog Organizacija Dogovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB/CSTO), pri čemu je brza vojna intervencija s par tisuća uglavnom ruskih vojnika odigrala ključnu ulogu u susprezanju nemira, a Tokajevu otvorila ploču na kojoj je mogao ostvariti sve svoje ciljeve. Iskoristivši nezavidnu situaciju kod kuće koja je prouzročila smrt oko 230 ljudi, a još tisuće zatvorila, Tokajev je u potpunosti konsolidirao svoju moć, odigravši potez velemajstora koji podsjeća na Erdoganovo čišćenje Gülenista i ostalih nelojalnih snaga nakon neuspjelog pokušaja vojnog puča 2016. u Turskoj. Pravovremena, ne i ideološki motivirana kadrovska rekonstrukcija, ponajprije unutar nacionalnog obavještajnog aparata, kao i socijalne energetske koncesije narodu, Tokajevu su u očima javnosti dali potreban kredibilitet da mjesecima nakon traumatične nacionalne tragedije zavlada kao popularni vođa bez nepotrebnih smetnji. Da je Nazarbajevljev period u kazahstanskoj povijesti nepovratno završen, pokazalo je i simbolično vraćanje imena metropole, koja se od ovog rujna ponovno zove svojim kazaškim imenom – Astana.

Nacionalistički
socijal-liberalizam

Nakon uspješno okončanog perioda nacionalnog raskola, ali na sada protresenoj svjetskoj sceni, kazahstanski je politički vrh procijenio kako zemlja treba novu projekciju prosperiteta koja će na najpraktičniji način označiti početak iduće, Tokajevljeve ere. U ožujku ove godine pokrenut je sveobuhvatni nacionalni plan ekonomskog i društvenog razvoja pod nazivom »Novi Kazahstan«, koji objedinjuje obećanja demokratizacije i povećanja socijalne osjetljivosti, te ono najvažnije, stremi gradnji diversificirane ekonomije koja ne ovisi samo o izvozu nafte i ostalih neprerađenih sirovina.

Prije svega riječ je o nacionalističkoj ekonomskoj viziji koja će ciljeve domaćeg kapitala podrediti nacionalnim interesima, prvenstveno onom euroazijske ekonomske integracije. Državna koordinacija investiranja u proizvodne sektore ima dvostruki zadatak – smanjiti tržišne rizike neproduktivne kompeticije te otežati ili spriječiti da se kapital akumuliran u Kazahstanu izlije izvan zemlje. Ojačavanjem državne uloge i kontrole u sve više privatiziranom gospodarstvu, bez alijenacije kapitala potezima kao što je nacionalizacija, Kazahstan bi stekao višu razinu nacionalnog suvereniteta u odnosu na ciljeve neproduktivnog globalnog financijskog kapitala kojem niti jedna nacionalna država već desetljećima ne može stati na kraj. Industrija, proizvodnja i izvoz, a ne spekulativne kasino igre dečki s Wall Streeta, najvećih svjetskih komercijalnih banaka, investicijskih fondova ili imperijalističkih institucija kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, vodile bi glavnu riječ, čime bi se politička kontrola nad gospodarstvom zadržala u rukama biznis elita koji prate regionalne trendove.

Drugim riječima, razvoj pojedinih gospodarskih sektora pratit će njihova alokacija režimu bliskim kapitalistima, ljudima koji će uživati političke i ekonomske protekcije kao što su niski porezi, sve dok uz sadašnju vlast budu ne isključivo ganjale čim veću kratkoročnu dobit, već djelovale prema strateškom cilju dublje ekonomske premreženosti s Rusijom, Kinom, Uzbekistanom, Kirgistanom. Takvom bi se integracijom nacionalna elita dugoročno zaštitila od potencijalnih kriza koje u teoriji mogu izazvati eventualne sankcije sa Zapada ili poremećaji međunarodne trgovine u dolarima. S druge strane, »Novi Kazahstan« ostavlja prostor za ruske, kineske, pa i europske investicije, posebice u tehnološki sektor, što bi svjetskim silama izbilo sve razloge za stavljanje kazahstanskih elita na listu za odstrel te kuhanja operacija za promjenu režima. Pojednostavljeno, Tokajev osnaživanjem lojalnosti želi izbjeći sudbinu bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, kojeg nemušti pokušaj geopolitičkog balansiranja nije spasio od dviju »obojenih« revolucija 2004. i 2014. godine.

Ovaj sofisticiran, kompleksan i vrlo zanimljiv plan posjeduje određene sličnosti s ruskim ekonomskim modelom nakon njena raskidanja trgovinskih tokova s Europom i SAD-om. Vladimir Putin u istom je razdoblju sredinom ožujka u jednom od svojih govora kritizirao »nacionalne izdajnike« koji »zarađuju novac u Rusiji, ali u svojim glavama žive ondje«, odnosno one »čije misli nisu s ruskim ljudima i Rusijom« jer misle da su članovi superiorne kaste, što je bio njegov način mobilizacije kapitala iza svoje politike. Ipak, premda je ruskoj političkoj eliti pri stvaranju stabilnih sektorskih monopola najvažniji element onemogućiti proliferaciju konkurentske interesne mreže koja bi omastila brk svrgnućem sadašnjih vlasti, Kazahstan i Tokajev ne susreću se s ekonomskim teretom i geografskim ograničenjima koje si je na vrat indirektno nakalemila klika iz Kremlja. Značajna inflacija i povećanje cijena, visoka stopa korupcije, povećanje nejednakosti i uvjeta života za većinu stanovništva interni su problemi tipični za sve neoliberalne zemlje od kojih ne može pobjeći niti ova, još uvijek relativno misteriozna država, i dalje podložna razornim globalnim trendovima.

Na svilenom
azijskom putu

Premda se čak i u hrvatskim medijima spominju potpuno deplasirane tvrdnje kako udio od 15 posto Rusa u kazahstanskom stanovništvu i kazahstansko nepriznavanje novih ruskih aneksija prijete sukobu između ovih dviju zemalja, ovakve je zajapurene čežnje potrebno u potpunosti odbaciti. Iako je kroz modernu povijest svijeta etnička raznolikost pokazala kako u rukama zloćudnih aktera može biti izokrenuta u temelj konflikta, moskovski masterplan okretanja Aziji u tom bi se slučaju izjalovio prije nego što se zahuktao. Rusija nema apsolutno nikakve koristi od agresije na jednog od svoja tri najbliža partnera, ogromne susjedne zemlje s kojom dijeli drugu najveću kopnenu granicu na svijetu dugu gotovo 7700 kilometara, a premda se do prije nepunog desetljeća isto moglo tvrditi i za odnos s Ukrajinom, uske kulturalne, političke i ekonomske veze nisu jedini razlog zašto će se dvije vladajuće strukture držati zajedno. Ne treba zaboraviti da je upravo Putin vojnom intervencijom pomogao Tokajevu da u siječnju smiri situaciju u Kazahstanu, a treba ponoviti i istaknuti potencijal Kazahstana da uz Tursku služi kao tihi ili čak otvoreni posrednik Rusije i Zapada.

Na međunarodnoj sceni, Kazahstan je u UN-u ostao suzdržan kod glasovanja o osudi ruske invazije na Ukrajinu, te suzdržan kod glasovanja o osudi ruskih aneksija regija Donjeck, Lugansk, Herson i Zaporožije. Ipak, Astana se priklonila većini koja je odbila donijeti i provesti antiruske sankcije, što je igra koju treba gledati u ključu održavanja dobrih diplomatskih odnosa sa svim svjetskim silama. Ponovno, kazahstanski politički vrh ovdje u dobroj mjeri slijedi kinesku vanjsku politiku, nastavljajući inzistirati na poštovanju teritorijalnog integriteta Ukrajine i donošenju mirnog, diplomatskog razrješenja ovog ustajalog rata kao rijedak glas razuma u naelektriziranoj Dvorani opće skupštine UN-a. Nimalo slučajno, upravo je Kazahstan najvažnije kopneno čvorište u kineskom međunarodnom razvojno-transportnom planu Pojas i Put, kao zemlja u kojoj je 2013. godine kineski predsjednik Xi Jinping objavio i započeo projekt tada znan kao Ekonomski pojas Svilenog puta. Različiti izvori tvrde kako je Kina od 2015. godine do danas u ovu zemlju uložila od 21 do 27 milijardi dolara u uglavnom industrijske projekte, kao i iznimno važnu željezničku infrastrukturu na tzv. Transkaspijskoj međunarodnoj transportnoj ruti. Također, prema podacima Harvardovog Atlasa za 2020. godinu, Kazahstan kao najveći izvoznik uranija na svijetu čak 54 posto svog izvoza ovog energenta izvozi u Kinu, pri čemu se njihova dugogodišnja suradnja već niz godina održava unutar političko-ekonomskog saveza zvanog Šangajska organizacija za kooperaciju (SCO). Spomenimo i kako Kazahstan sa susjednim zemljama komunicira kroz Euroazijsku ekonomsku uniju (EAEU), dok je već niz domaćin foruma CICA koji okuplja desetke azijskih država.

Kriza je nekome
prilika

U jeku europskih i američkih sankcija na Rusiju, za Europsku bi uniju značaj kazahstanske nafte i plina, pogotovo sa zapada te zemlje, mogao porasti. Najvećoj zemlji srednje Azije pruža se prilika da kao pouzdan energetski partner omasti svoj brk na novoposloženom energetskom tržištu te prilika da neovisno o ruskoj transportnoj infrastrukturi uspješno nadomjesti dio europskih energetskih potreba. Kaspijsko more Kazahstanu ovdje predstavlja najveći adut, kao i geografska blizina novog europskog najboljeg prijatelja Azerbajdžana, države koja izvrsno koristi diletantizam Bruxellesa te mimo svojih ratnih zločina u Armeniji fino zarađuje na skupoj preprodaji ruskog plina europskim zemljama.

Na novom tržištu u kojem Njemačka i ostatak Europske unije ispod stola, mimo treštavih naslovnica europskih medija mole Kinu da im poveća izvoz svega, od igle do lokomotive, od robe široke potrošnje do visokotehnoloških aparata i komponenti kao što su razne vrste motora i alternatora, industrijski roboti te solarni sistemi, Kazahstan na duži rok može postati regionalna transportna Meka. Time bi se najveća kočnica kazahstanskog ekonomskog razvoja djelomično otpustila. Naime, bez obzira na količinu prirodnih resursa kojima mogu trgovati i proizvoditi, brojka od tek 19 milijuna stanovnika ograničava potencijal gospodarskog buma ispod razine na koju se mogu dignuti veličinom usporedive, no populacijom mnogo veće zemlje poput Indonezije, Indije i Pakistana. Uspostavljanje azijskih transportnih koridora tamošnje bi pustinje pretvorilo u sjecišta ekonomske aktivnosti koje će stanovništvo koncentrirano na sjeveru, jugu i jugoistoku zemlje popratiti migracijama.

U kontekstu aktualnog globalnog repozicioniranja s unipolarnog prema multipolarnom poretku, Kazahstan može dobiti mnogo. U idućim će godinama biti zanimljivo pratiti političke kapacitete kazahstanskog političkog vrha u ostvarenju nacionalne vizije. Ono što treba iščekivati je da Kazahstan primjerom pokaže kako izgleda, koje benefite i ograničenja ima nesvrstana politika u zažarenim dekadama 21. stoljeća, u čemu startna pozicija Kasima-Žomarta Tokajeva izgleda mnogo privlačnija nego ona njegovog nesretnog brata blizanca Aleksandra Vučića.