Prema globalnom agenciji IPSOS i istraživanju na 20 tisuća ljudi u 28 zemalja širom svijeta objavljenom danas,  troje od četvoro ispitanih je za to da se jednokratna plastika zabrani.

Kako navodi Reuters, podrška za ovakvo rješenje raste, odnosno raste svijest o tome koliko plastični otpad koji se ne može razgraditi desetinama ili čak stotinama godina, opterećuje eko sustave, posebno one u morima. 2019. godine 71 posto ispitanih bilo je za zabranu, sad se podrška poela na 75 posto.

Ovo istraživanje poklapa se sa konferencijom država članica Ujedinjenih naroda u Nairobiju koji je u tijeku kako bi se izradio nacrt globalnog sporazuma o plastici. O ovom sporazumu govori se kao najvažnijem takvom aktu od Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama 2015. godine.

Kao što je poznato, odbačena plastika zagađuje mora, ugrožava faunu, kontaminira hranu koju jedemo ali i povećava emisiju CO2 u atmosferu, s obzirom da se radi iz nafte.

I ovaj put priču predvodi EU, sve njene članice su za smanjenje proizvodnje plastike i određene restrikcije i s još 20-ak zemalja čine jezgro koje će pokušati uvjeriti ostale države da je reduciranje proizvodnje plastike nužnost. Poseban naglasak je na jednokratnu plastiku poput najlona za zamatanje hrane i paketa te vrećica što čini čak 40 posto sveukupne proizvodnje plastike.

No, nasuprot njima stoje snažne lobističke grupacije industrije nafte i ugljena koja bi ovakvim sporazumom dugoročno izgubila velik novac i čiji su ciljevi suprotni od napora UN-a, odnosno država koje su svjesne da nas plastični otpad ubija. Naime, planovi velikih igrača industrije nafte govore o udvostručenju proizvodnje plastike u naredna dva desetljeća.

Javno će naftni giganti poput ExxonMobiela i Shella podržavati globalni dogovor oko rješavanja problema plastičnog otpada, no daleko od očiju javnosti lobističke grupe koje podržavaju interese naftne industrije pritišću članice UN-a da odbace bilo kakav sporazum koji bi ograničio proizvodnju plastike. Kako piše Reuters, to je evidentno iz e-mailova i izjava sudionika konferencije u Nairobiju koji kažu da su im pristupali razni lobisti kako bi utjecali na njih.

Logika djelovanja takvih grupa je jasna i moguće zavaravajuća. Njihovi napori idu u smjeru da vlade i njihove predstavnike uvjere kako je restrikcija proizvodnje plastike krivi put rješavanja problema, iz njihovog kuta gledanja fokus bi trebalo staviti na prevenciju, odnosno napore kako proizvedena plastika ne bi postala ekološki problem i završavala u okolišu. No, svjedoci smo da unatoč naporima, nijedna politička odluka ni tehnologija desetljećima nije dala efikasnog odgovora kako nagomilanu plastiku držati dalje od prirode. Činjenica jest da samo u oceanima godišnje završava gotovo nevjerojatnih 13 milijuna tona plastike svake godine.