Mentalni koncepti, popularno znani kao mitovi, oblikuju našu stvarnost i imaju ključnu ulogu u manipulaciji javne percepcije birača. U okviru otpora političkoj korektnosti europskog i američkog establišmenta koji je po mišljenju jednog dijela puka izgubio dodir sa stvarnošću, američki i ruski predsjednici Vladimir Putin i Donald Trump trenutno provode najuspješniju sveobuhvatnu propagandnu strategiju u svrhu legitimizacije vlastitih autoriteta.

Mobilizacijom ljudskih uvjerenja koriste se povijesnim narativima i nacionalnim te ideološkim idealima u korist polarizacije biračkog tijela i poticanja euroskeptičnih narativa, time istovremeno osnažujući radikalni desni nacionalizam i radikalne lijeve ideologije. Digitalnom, teritorijalnom i političkom kontrolom drugih zemalja Putinove kolonijalne aspiracije su opravdavane kao žrtva za bolji i svjetonazorski čišći svijet, dok u borbi protiv lijevih woke ideologija i političkih elita Trump želi očuvati kult američke izvornosti novog normalnog.

Pseudo-okolina

Koncepte nastale unutar ljudskog uma komuniciramo različitim jezičnim sustavima gdje su značenja arbitrarna. U želi da izrazimo određeno mišljenje, često ističemo upravo ono suprotno njemu ili što ono što bi nas moglo zadesiti ukoliko ne prihvatimo sustav vrijednosti kojeg zagovaramo. Tako stvaramo veću napetost i prijetnju onome komu se obraćamo. Tvorac semiotike Ferdinand Sassure je mentalne koncepte nazivao interpretacijama kojima se uspostavlja odnos između isporučene misli i njihove materijalne reprezentacije, odnosno vanjskog oblika kojeg vidimo, čujemo, osjetimo. Interpretacije uključuju beskonačne alternativne reprezentacije, a koje su u doba digitalnih medija više nego ikad do sad podložne manipulacijama.

Cjelokupne paradigme značenjskog sustava mitova ruskog imperijalizma i američke izvrsnosti, dva temeljna koncepta unutar zapadnog svijeta danas, održavaju se upravo na njihovim novim medijskim poetikama. Kroz oblike hibridnog ratovanja, ujedno vojnog i onog digitalnog, modernim se mitologijama svakodnevno koriste Trump i Putin kako bi polarizirali biračko tijelo, lomili mu slobodnu volju i u konačnici ga pokorili. Upravo nas je semiotičar Roland Barthes u 1980-ima uveo u svijet popularnih mitologija gdje svojim tumačenjima dekonstruira mitove pomoću kojih razumijemo svijet oko sebe.

Opaža da nam popularne denotacije u koje smo svakodnevno uronjeni kao čitatelji različitih sadržaja otkrivaju ipak drugačije konotacije. Kako bi razumjeli puni obujam tih konotacija potrebno ih je znati prepoznati. Barthes uzima za primjer sliku naslovnice Paris Match časopisa iz 1981. godine na kojoj crni dječak u francuskoj uniformi salutira. Kaže da taj prikaz ne prikazuje samo »francuskog vojnika« već interpretira konotacije o »francuskom imperijalizmu«, značenje unutar kojeg crni podređeni afrički narod odobrava kolonizaciju od strane bijelih nadmoćnih Francuza. Mitološki koncepti kojima je prožeta digitalna medijska sfera i nadalje prenose različite imperijalističke, patriotske i kolonijalne aluzije, ipak pojednostavljene i izvrnute kako bi olakšale čitanje novim medijskim publikama.

»Medijski tekstovi uokviruju našu stvarnost« misao je pisaca i novinara iz prve polovice 20. stoljeća Waltera Lippmanna, poznatog po tome što je uveo koncept »hladnog rata« i skovao pojam »stereotip«. Njegova misao o medijskim društvenim narativima se nadalje razmatrala unutar popularnih teorija medijskih utjecaja na javno mnijenje. Lippmann je tvrdio da mediji oblikuju javnu percepciju predstavljajući »pseudo-okolinu« kao pojednostavljenu verziju složenih stvarnosti gdje ljudi ne reagiraju na stvarne događaje u svijetu, već na prikaze koje stvaraju mediji.

Ruski kolonijalizam

Ukrajinski novinar Maksym Eristavi u nedavno objavljenoj knjizi »Russian Colonialism 101« (»Ruski kolonijalizam 101«) opisuje različite interpretacije ruske kolonijalne dominacije, odnosno mitologije ruskog imperijalizma utkane u kulturu modernog europskog svijeta. Autor iznosi osnove konstrukcije ruske manipulacije, agresije i istrebljenja drugih naroda kojima jednako pripada pravo na vlastitu kulturološku opstojnost. Unutar koncepta umanjivanja drugih kultura kao sporednih i primitivnih, Rusija se kako tvrdi autor, nameće kao spasitelj i modernizator. Ističući povijesnu i kulturološku važnost vlastite kulture u kontekstu osvajanja drugih, autor razotkriva Rusiju kao »kolonijalno fašističko carstvo s poviješću organiziranog terorizma«.

Taj teror koji ispoljava a mnogi odobravaju, Rusija opravdava idejom pravde, a one koji se ne slažu s njezinom dominacijom nad drugim narodima ocrtava rusofobima. Kako se konotacije kolonijalizma često odnose samo na ono što su bijeli zapadnjaci učinili obojenim ljudima, postoji mentalni problem bijelih zapadnjaka da uvidi da je ruska priča zapravo klasična kolonijalizatorska i imperijalistička. U toj priči Rusi se nameću kao oni koji donose civilizaciju i štite nas od zala zapada. Bilo da se radi o genocidu u Ukrajini, invaziji na Gruziju 2008. godine ili ilegalnoj aneksiji Krima 2014. godine, Rusija uvijek koristi samoviktimizirajuću retoriku kako bi opravdala napad. Za razliku od imperijalizama koji nameće određene ekonomske postulate i otima zemlju slabijima, kolonijalizam se odnosi na zatiranje tuđeg identiteta pa autor upozorava da je upravo zato važno razumjeti da je Rusija i kolonijalno carstvo. Rusko društvo zbog krvave povijesti nasilja, prevrata, zatvaranja i pogubljenja ima stari i neriješeni problem s priznavanjem vlastitog imperijalizma, fašizma i kolonijalizma.

U tom kontekstu, autor uočava da moderni anti-ratni Rusi svu krivnju za genocid koji njihova zemlja čini ili je počinila često svale samo na jednog pojedinačnog diktatora, vladara ili jedan režim pod parolom: »Oprostite, ljudi, imamo novi režim i sve što se dogodilo u prošlosti ostaje u prošlosti.« Tako svaka rasprava o priznavanju kulture ruskog kolonijalnog nasilja izaziva iste povike rusofobije. Ideje ruske kolonijalizacije osporavaju ruski pogled na sovjetsku povijest i bivaju proglašene činom političke nelojalnosti. Autor tu mitsku pojavu naziva »Carska nevinost« i zaključuje: »Mit o imperijalnoj nevinosti ideološka je okosnica koja povezuje različite ruske režime kroz povijest u njihovom kontinuiranom i zajedničkom nastojanju da očuvaju rusku kolonijalnu dominaciju.«

Istočni ili zapadni grijeh

Popularni koncept o ruskom imperiju koji Europu štiti od američkog zapada, daleko je od istine i demokracije. Navedeni totalitarno autokratski režim ove godine obilježava 25 godina Putinove vlasti, a u zadnje dvije godine pokušava zauzeti dio Ukrajine i ne uspijeva. Putin napada Ukrajinu 2022. godine s ciljem zauzimanja Kijeva u nekoliko dana, slušajući ruske obavještajne službe koje mu tvrde da će blitzkrieg vojna akcija biti dovoljna za slom. Ni on sam tada nije svjestan u što će se taj sukob pretvoriti i kakve će globalne posljedice imati na cijeli svijet.

Kada okupacija Kijeva ne uspijeva, Putin zauzima veći dio Dombasa i ilegalno ga priključuje Rusiji. Putin zatim propušta priliku da prema Minsk-2 sporazumu dobije zaštitu ruske manjine u Ukrajini kao najveću zaštitu neke manjine u Europskoj uniji. Odbacuje i Macronovo obećanje da Ukrajina neće biti članica NATO saveza sljedećih 25 godina. Kako nimalo ne doliči imperijalnoj sili poput Rusije u popuštanju drugim zemljama, nakon odbijanja takve ponude uslijedila je agresija na Ukrajinu odnoseći velike ljudske i gospodarske žrtve na obje strane te brojne ratne zločine za koje je i sam Putin optužen od Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine. Iako gospodarstvo Rusije zbog sankcija trpi velike štete, a mnogi se Rusi mahom iseljavaju zbog političke klime koja zatire ljudske i medijske slobode, Putin se kroz različite oblike vojno-političkih saveza povezuje s nekoliko zemalja diktatorskih režima, od Irana do Sjeverne Koreje.

Kako bi nadoknadili nedostatak ljudstva, Sjeverna Koreja šalje vlastite vojnike na front i isporučuje Rusiji oružje. Uslijed prekrajanja svjetskih geopolitičkih suradnji, Putin pojačava i gospodarsku suradnju s Kinom koja to odlično koristi u vremenu kada se više ne nalazi u podređenom gospodarskom položaju u odnosu na ostale svjetske sile. Dapače, jasno je da su Putinovi kolonijalni ciljevi zauzimanje Moldavije i Gruzije, ali i Bugarske i Rumunjske. Odlične odnose održava s mađarskim premijerom Viktor Orbánom, slovačkim premijerom Robertom Ficom, češkim kontroverznim šefom oporbe Andrejom Babišom i austrijskim potencijalnim premijerom, radikalnim desničarom Herbert Kicklom. Putin je uspostavio odlične odnose s Alternativom za Njemačku (AfD), profašističkom i radikalno desnom strankom u Njemačkoj te s radikalno desnim opcijama Marine Le Pen u Francuskoj i Mattea Salvinija u Italiji. Njeguje dobre odnose s Aleksandrom Vučićem u Srbiji i Miloradom Dodikom u BiH te je zajedno sa Vučićem te Bezbednosno-informativnom agencijom (BIA) i Srpskom pravoslavnom crkvom potpomogao promjenu vlasti u Crnoj Gori.

Iz navedenog je vidljivo da Putin brani temeljne interpretacije ruskog kolonijalizma uspostavljanjem odličnih odnosa s političarima krajnje desnog spektra koji koriste trenutnu situaciju ekonomsko-gospodarske krize, nesigurnosti nastale zbog možebitnog 3. svjetskog rata, probleme velikog priljeva migranata na Zapad, kontroverze oko lijevih woke kultura čiji je diskurs u zapadnom svijetu intenzivno potenciran zadnjih 15 godina i sve učestalije proteste na zapadu koji često eskaliraju u nasilje.

Kako se gasi ovaj TikTok?

»Zna li netko kako se gasi ovaj TikTok?« povikao je dotad nepoznati poduzetnik Niko Tokić Kartelo jutro nakon predsjedničkih izbora 2024. u Hrvatskoj, našavši se zadnji na listi kandidata s 0,88 posto podrške. Osviješten da je preko TikToka izgradio popularnost, obećava biračima da će ukoliko ne pobijedi na izborima ugasiti vlastiti profil, time apostrofirajući da je TikTok svojevrstan rudnik preko kojeg populisti dolaze do glasova novih publika. Ruski utjecaj u politike zemalja nedavnih članica Europske unije ili onih zemalja koje se žele priključiti Europskoj uniji ili NATO savezu je vidljiv i dokazan, a o tom se utjecaju naveliko piše u stranim medijima. Razvidno je rusko uplitanje u izborne procese i referendume, a nerijetko se koristi navedena kineska društvena mreža kao odlična alatka za manipuliranje javnim mnijenjem. Hrvatski političari radikalno lijevog i radikalno desnog spektra bježe od navedenih činjenica, jer im određene paradigme ne odgovaraju u ovoj superizbornoj godini.

Još jedan potpuno nepoznat kandidat s neočekivanim uspjehom na rumunjskim predsjedničkim izborima jest Călin Georgescu. Uoči plana izgradnje jedne od najvećih zračnih baza u Europi NATO saveza, Rusi izazivaju velike kontroverze ulogom TikToka u promicanju njegove kandidature. Prepoznat po svojim desničarskim, euroskeptičnim i proruskim stavovima, neočekivano je nadmašio prvi krug glasovanja u studenom 2024. godine, nakon čega su rumunjske vlasti ukazale da je njegov uspjeh rezultat manipulirane kampanje TikTokovim algoritmima. Istraga koja je uslijedila zapravo je bila dio šire istrage o tome radi li kineski TikTok u skladu sa Zakonom o digitalnim uslugama (DSA) koji je Europski parlament usvojio u listopadu 2022. godine, s ciljem sprečavanja nezakonitih aktivnosti i širenja dezinformacija na internetu.

Nakon provedene istrage donesena je sudska odluka o poništenju rezultata, a Georgescuova kampanja je okarakterizirana kao sponzorirano miješanje Rusije u ishod rezultata u Rumunjskoj kao prioritetnoj meti zbog njezinog članstva u NATO savezu. Nadalje, u Moldaviji, maloj zemlji od 3 milijuna stanovnika s nezahvalnim položajem između Ukrajine i Rumunjske, Rusija se također uplitala u moguće ishode rezultata predsjedničkih izbora i referenduma o pristupanju Moldavije Europskoj uniji 2024. godine. Dokazano je da je da su proruski oligarsi uložili oko 55 milijuna dolara u napore da potkopaju rezultate referenduma i pobjedu prozapadne predsjednice Maiae Sandu, unutar već uhodanih hibridnih strategija kupnje glasova, financiranja kampanja dezinformiranja te poticanja građanskih prosvjeda i nemira.

Trenutna dramatična situacija u Gruziji nam također interpretira rusko kolonijalizatorsko ponašanje unutar sve više zabrinjavajućeg trenda njihovog uplitanja u politike bivših sovjetskih država. Proruska stranka Gruzijski san uhodanim metodama destabilizira regiju dok se oporbene snage i veći dio građanstva neumornim prosvjedima, koji traju već tri mjeseca, bore protiv ruskog miješanja u demokratske procese i napore gruzijskog naroda priključivanju Europskoj uniji do 2028. godine.

REUTERS/Fayaz Aziz

Američka izvrsnost

Britanski pisac i novinar Godfrey Hodgson u knjizi iz 2009. godine »The Myth of American Exceptionalism« (»Mit o američkoj izuzetnosti«) razotkriva interpretacije ideje jedinstvene moralne superiornosti koje posjeduju Sjedinjene Države u širenju demokracije, kapitalizma i liberalnih ideala diljem svijeta. Kritizirajući uvjerenje o američkoj iznimnosti zbog kojeg uživaju izniman globalni položaj, Hodgson naglašava da su navedeni fenomeni već odavno ukorijenjeni u europskoj filozofiji i prosvjetiteljstvu te da su europski politički vođe učinili mnogo više za promicanje demokratskih ideala nego američki, posebice u vidu ukidanja ropstva, poboljšanja statusa žena i prava homoseksualaca te u vidu razvoja pravosuđa, ekonomske solidarnosti i zdravstvene zaštite stanovništva.

Ovaj paradoks se lako može promatrati nedavnim događanjima na društvenim mrežama koje su preplavile interpretacije mita o bogatom anti-heroju Luigi Mangioneu koji staje u obranu bespomoćnih žrtava korumpiranog američkog zdravstvenog sustava. Dok slike Amerike danas obiluju sve većim siromaštvom i socijalnim raslojavanjem, u Europi takvi problemi postoje u manjem obujmu. Ipak, američke interpretacije izvrsnosti utjelovljene u Trumpovoj izbornoj retorici itekako će u budućnosti utjecati na polarizirano biračko tijelo svjetonazorski i ekonomski poljuljane Europe. Kroz izjave američkih političara, novinara i pisaca, američki kolumnist i profesor Stephen M. Walt, također razlaže mit o američkoj izuzetnosti.

Tako su Sjedinjene Države za predsjednika Billa Clintona neophodne za »stvaranje stabilnih političkih odnosa«, a za politologa Samuela P. Huntingtona »ključne za budućnost slobode, demokracije, otvorenih gospodarstava i međunarodnog poretka u svijetu.« Upravo promatramo kako temeljna ideja o Sjedinjenim Državama kao vođi slobodnog svijeta i nezamjenjivoj naciji koja uvijek preuzima božanski teret na sebe da bi razriješila svjetske krize, nije poljuljana. Nastavlja se u trumpovskom izdanju i postiže se njegovim svakodnevnim medijskim istupima. Najnovije Trumpove teritorijalne pretenzije na Grenland, Panamski kanal i Kanadu svode njegovu argumentaciju na vrlo jednostavne nazivnike.

Panamski kanal i danski Grenland Trump vidi kao ciljeve od vojne važnosti i prijeti da ih je pametnije priključiti Americi zbog teritorijalne obrane od Rusije i Kine. S druge strane, kako bi pripremio Amerikance na poskupljenje cijena kanadskih proizvoda zbog uvođenja carina, Trump medijskom inverzijom cijelu priču prezentira iz drugog ugla i najavljuje da bi zapravo Kanada priključenjem Sjedinjenim Državama imala veće ekonomske koristi time što bi se ukinuli svi porezi.

Predsjednički san

Medijske priče opetovano daju legitimitet genezi davno ustoličenim društvenim konstruktima. Industrije filma, politike i medija dugi niz godina gledatelje hrane američkom domoljubnom mitologijom. Dva najpopularnija moderna mita, ona o »američkom predsjedniku« i »američkom snu« (»American Dream«), rehabilitirani su i rekonstruirani kroz američke predsjedničke izbore 2024. godine. Trump je opravdao mit o američkom predsjedniku i utažio želju većeg dijela birača za njegovim zauzimanjem uloge koja izaziva strahopoštovanje, moć i autoritet.

Od njega se očekuje buduća izravna kontrola nad geopolitikom te obrana Amerike od stranog kapitala, lijevih woke kultura i migranata. Na mit o američkom predsjedniku se paralelno nadovezuje mit o američkom snu koji idealizira osobni uspjeh američkog pojedinca, posebice onaj materijalni. Njega je uokvirio Elon Musk, potencirajući ideju ostvarenja uspjeha koji je jednako dostupan svim pojedincima kroz naporan rad, u zemlji koja je izrasla na tekovinama imigrantskog stanovništva i otvorenosti vlastitog političkog poretka.

Ipak, prepreke poput rasne diskriminacije, ekonomske nejednakosti i nedostatka pristupa obrazovanju koje danas ometaju mnoge u ostvarenju tog sna, u vidu redefinicije ovog mita, potpuno su otklonjene. Naime, trenutna situacija u Americi se promijenila pa mladi preko osobnih priča na društvenim mrežama svjedoče da je materijalni uspjeh potpuno nedostižan ukoliko nisi rođen u višoj ekonomskoj klasi. Musk koji dolazi iz obiteljskog konteksta afričkog apartheida svejedno i dalje brendira vlastiti uspjeh kao uspjeh osobe koja je krenula iz nulte točke. Postavši najuspješniji poduzetnik ovog doba uz rame Trumpu, trenutno nastupa kao spasitelj Svijeta od ugroza slobode govora i zloupotrebe političke korektnosti.

Svejedno i uzastopno, svakim svojim istupom pokazuje nam svoje dvoličje. Kako je i sam došao u Sjedinjene Države kao strani student koji je radio na H-1B vizi, trenutno u svojstvu vodstva američkog Odjela za vladinu učinkovitost brani program viza koji omogućuje visokokvalificiranim stranim radnicima da imigriraju u Sjedinjene Države. Time je izazvao oštre kritike Trumpovih MAGA lojalista koji se nadaju ograničiti imigraciju i tvrde da se Muskovo i Trumpovo zagovaranje radnih viza zapravo svodi na jeftin uvoz visokokvalificirane radne snage koju će u svakom trenutku po njima već poznatoj devizi »otpušteni ste« moći otpustiti, a što će u konačnici sniziti cijenu rada domicilnom stanovništvu na američkom tržištu rada.

Polariziraj pa vladaj

Čarobna formula polariziraj pa vladaj nastupa na snagu. Svijet ulazi u doba Trumpovog novog normalnog upogonjenog pro-putinovskim kolonijalnim aspiracijama uz nametanje društvenih nemira i anti-migrantskih narativa. Posljedice dolaska Trumpa na vlast već su vidljive i prema najavama imenovanja da će poslovni ljudi na čelu s Muskom uz Trumpove lojaliste imati glavni utjecaj na vođenje državnih funkcija bez obzira na njihovo političko ili diplomatsko iskustvo. Takva administracija neće imati niti svjesnost o globalnoj povezanosti Amerike s ostatkom svijeta kroz članstva u nekoliko važnih svjetskih udruženja poput onoga u NATO savez.

Trumpova politička vizija isključivo sagledava dimenziju ekonomskog profita što dovodi NATO savez kao važnu branu od ruskih imperijalnih aspiracija u slijepu ulicu. Trump je do sada tražio 2 posto, a od sada će zahtijevati 5 posto BDP-a zemalja saveznica za ulaganje u obranu, uz najavljeno povećanje carina za europske proizvode. Trump u želji da zaustavi rat u Ukrajini ne spominje međunarodno pravo i pravdu već samo ekonomske štete i posljedice rata. Rješenje trenutnog prekida vatre bez poštovanja međunarodnog prava ne rješava dugoročno zaustavljanje rata pa Trumpovo izborno obećanje o početku pregovora nikome nije dovoljno jasno.

Svakako, jasno je da se svi europski čelnici približavaju Trumpu kako bi dohvatili njegove buduće poteze, s njim izgradili diplomatske odnose i ušli u pojedinačne pregovore. Svim političkim opcijama Europi Trump postaje bitan jer su svjesni da su stisnuti u kut između Putinovih kolonijalnih aspiracija i tereta migrantske krize. Putinova i Trumpova medijska propaganda zajednički su izgrađene u interpretativnom okviru svjetonazorskih borbi koji odgovara onom dijelu Europljana koji kažnjavaju vlastite lidere za liberalno-lijeve zelene i migrantske politike. Fenomen generiranja radikalne političke korektnosti je također doveo do utišavanja jednog dijela populacije pa borbu za obnovu morala u europskim zemljama ti isti građani prepoznaju u »trumputinovskom« diskursu.

Vlada Njemačke se nije znala nositi s gospodarskom i migrantskom krizom, niti je imala jasno liderstvo unutar Europske unije nakon dugogodišnje vladavine Angele Merkel. Zeleni aktivizam nije zaživio na gospodarskom nivou jer su dolaskom na vlast pokazali nesposobnost i pomaknuli fokus s klimatskih promjena na prava žena i rodnih ideologija kao novu paradigmu kojom polariziraju i upravljaju masama. Njemačka vlada umjerenog ljevičara Olafa Sholtza je naposlijetku pala i predviđa se da će na nadolazećim izborima pobjedu odnijeti vođa njemačke opozicije umjerenih demokršćana, političar populističkog habitusa Friedrich Merz. Alternativa za Njemačku (AfD) kao stranka bliska Putinu koju Musk proklamira na vlastitoj platformi X kao jedinu stranku koja može spasiti Njemačku, bitno je ojačala te je druga je po snazi.

U svijesti da se radi o desno-radikalno-euroskeptičnom pristupu politici, pitanje je hoće li AfD uspjeti koalirati s vodećim njemačkim strankama i biti u sastavu nove vlade. U Francuskoj je također pala vlada i ojačala radikalna desnica i radikalna ljevica. U iščekivanju prijevremenih izbora u Njemačkoj i Francuskoj zaključujemo da se u dvjema vodećim silama u Europskoj uniji ponavlja sličan scenarij. Donedavno nestabilna Italija postaje stabilnija od očekivanog i izgrađuje jedinstvenu politiku zbližavanja. Naime, talijanska premijerka Giorgia Meloni, koju mediji nazivaju miljenicom predsjednika Trumpa i koja ne zazire od inovativnih mjera protiv zaustavljanja migracija, mjera koje će potencijalno imati i negativne posljedice za hrvatske granice, s druge strane daje podršku Ukrajini i otvoreno izražava strah od ruske propagande.

Intifada, intifada

Himna slobodi dubrovačkog pjesnika Ivana Gundulića – »O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je dô. Uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave. Sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi, ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!« – dobar je podsjetnik da se »ona«, »najljepša od svih«, sloboda, rađa u krvi, a brani mudrošću.

Nedaleko od ruske propagande čije metode zatiru različite oblike ljudskih sloboda, borbe za temeljna politička prava na državu i druge oblike ljudskih prava preselile su se s dalekih ratišta na trgove europskih metropola. Propalestinski prosvjedi diljem Europe izvlače na ulice muslimane i Europljane, aktiviste i studente, ekstremiste i običan puk. Već neko vrijeme medijskim prostorom odjekuje osuda Netanyahuovog prelaženja moralnih granica u okvirima očuvanja opstojnosti države Izrael obranom od ekstremnog muslimanskog terorizma pa je genocid nad palestinskim stanovništvom zadnjih godinu dana izrodio vrlo snažan prosvjedni trend. »Intifada, Intifada«, što na arapskom znači protresti, odjekuje ulicama, a palestinske zastave i marame postaju glavni vizualni simbol bunta.

U prosvjedima ne sudjeluju samo umjerene struje, studenti i građani, već i muslimanski radikalisti koji zagovaraju uvođenje Islamskog kalifata i šerijatskog zakona pozivajući se na Kuran. Paradoksalnost, podijeljenost i neravnoteža vremena u kojem živimo očitava se u tragičnom slučaju terorističkog napada »muslimanskog islamofoba« na Božićnom sajamu u Magdeburgu čime je ubijeno 5 ljudi i 200 ozlijeđeno.

Na sajam se automobilom zaletio Taleb al Abdulmohsen, liječnik i anti-migracijski aktivist podrijetlom iz Saudijske Arabije koji živi i radi u Njemačkoj. Počinitelj trenutno podržava anti-islamske stavove i daje podršku krajnje desnoj stranci Alternativa za Njemačku (AfD). Zanimljivo je da se deklarira kao bivši musliman koji se odrekao Islamske vjere nezadovoljan tretmanom saudijskih izbjeglica u Njemačkoj.

Ponašanje radikalnih islamista i anti-islamista, građane trajno polarizira, a izlaz vide u desnim političkim opcijama koje zagovaraju strože zakone vezane uz snošenje odgovornosti za nasilje počinjeno od strane migranata. Paralelno pro-palestinskim i anti-migrantskim prosvjedima razvila se i prosvjedna kultura na stranicama društvenih mreža s algoritmima na steroidima.

Platforme radikalne desnice i radikalne ljevice pružaju cijeli raspon vijesti i objava vezanih uz tematiku društvenih nemira u Europi i svijetu. »Deport Button« (hr. gumb za deportaciju) je neizostavan komentar ispod objava koje prikazuju promjene u kulturološkom izričaju gradova pogođenih migrantskim neredima. Na mrežama se također često uspoređuje izgled europskih metropola prije i poslije priljeva migranata, a također su u optjecaju i lažne vijesti s montažama nepovezanih sadržaja u korist zastrašivanja i zbunjivanja biračkog tijela te poticanja bunta u narodu.