Umjesto ne previše interesantnog međunarodnog projekta u srcu Azije, jedan je susret na iransko-azerbajdžanskoj granici pred oči svjetske javnosti donio prvoklasni politički potres.

Inauguracija zajedničke brane na slavnoj rijeci Araks bila je zamišljena kao događaj niskog intenziteta u kojem će iranski predsjednik Ebrahim Raisi i azerski mu kolega Ilham Alijev, oboje s pripadajućim svitama, naglas govoriti o benefitima vodoopskrbe za pogranične regije, ignorirati kompleksne odnose između dviju vrlo različitih muslimanskih zemalja, a ukoliko se nađe prilika, mimo kamera pokušati razmijeniti koju riječ o suprotnim stavovima o najomraženijoj državi na svijetu. Raisi i njegov ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian do povratnog su slijetanja u Tabriz, najveći grad sjeverozapadnog Irana, trebali imati dovoljno vremena da interpretiraju je li Alijeva moguće natjerati da svoje široke naftne i plinske cijevi prema Izraelu bar malo suzi, no njihovim je zaključcima bilo suđeno da iz visokih planina nedaleko brane nikada ne izađu.

Vijest o pogibiji osmorice koja je putovala u drugom od tri helikoptera u vladinom konvoju obišla je svijet, izazivajući najrazličitije emocionalne reakcije koje su se stvarale ovisno o političkim preferencijama recipijenata. Niti rezultati preliminarne istrage, koji govore da u letu helikoptera i komunikaciji pilota nad iranskom pokrajinom Istočni Azerbajdžan nije pronađeno »ništa sumnjivo«, nisu obeshrabrili nemali broj internet teoretičara sa svojim krnjim pretpostavkama. Međutim, politika je morala otići dalje. Magla koja će se iz smrtonosnog okruga Varzakan spustiti na daljnji tijek istrage zauvijek će čuvati dignitet poginulih, kao i one odgovorne za neuobičajene propuste poput alociranja najviših državnih dužnosnika u isto vozilo. Izvjesno je da bi bacanje svjetla na manjkavosti, u inače vrlo striktnim sigurnosnim protokolima, režimu moglo stvoriti veće probleme nego sam gubitak političke vrhuške.

Ispunjavanje vakuuma

Tijekom pet dana nacionalne žalosti koliko je iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamenei, proglasio po smrti predsjednika i njegovih bliskih suradnika, milijuni su ljudi izašli na ulice najvećih iranskih gradova kako bi sudjelovali u njihovim pogrebnim procesijama. Najviše je njih, prema različitim procjenama od dva do čak četiri milijuna, pohodilo Raisijev rodni grad Mašhad u kojem je 63-ogodišnjak i pokopan, a javno i veliko žalovanje ujedno je poslužilo i kao prilika da se nacija u teškim trenucima ujedini u sjećanju na šehide ili mučenike kojima je ovaj status pridan iako nisu, kako to nalaže islam, poginuli u borbi za svoja vjerovanja. Premda nije dužnosnik o čijem će se političkom umu i inputu pisati u povijesnim knjigama o velikim liderima, niti je riječ o političaru koji je pomicao granice toga što je u jednoj »islamskoj demokraciji« prihvatljivo, pitanje o tome što bliska budućnost nosi Iranu bez Raisija nametnulo se kao ključno.

Trenutak gubitka predsjednika vrlo je nezgodan za najmoćniju zemlju zapadne Azije. U okolnostima u kojima se odjeci prvog direktnog vojnog napada na Izrael još nisu stišali do kraja, Teheran će zbog velike unutarnje turbulencije morati skrenuti dio pozornosti s genocida u Gazi i ostatka bliskoistočnih bojišta koji neprestano prijete pretvaranju u sukob mnogo veći od serije proporcionalnih uzvraćanja. Operacijom Istinito obećanje Iran je pokazao da ima moć preopterećenja izraelske zračne obrane i da se Izrael bez direktne pomoći NATO-ovih i regionalnih vojski ne može obraniti, a pravi odgovor na uspješno izvedenu misiju odvraćanja od Tel Aviva nije dobio. Nepredvidljiva i (auto)destruktivna vlada premijera Benjamina Netanyahua odlučna je u namjeri da cijelu regiju, pa i šire, uvuče u rat samo da bi od kaznenog progona spasila svoje ratne zločince, zbog čega obezglavljeni Iran mora brzo popuniti svoj vakuum moći i razriješiti kadrovsko pitanje prije nego se pred političkim vrhom pojave novi izazovi. Ipak, ako netko u okruženju ovakav problem može razriješiti uz relativno malo muke, onda je to iranska teokracija.

Budući da iranski politički sustav ne ovisi o moći i načinu vladanja pojedinaca, ma kako oni visokopozicionirani bili, te s obzirom na to da se odluke među političkom elitom ne vrše pobjedom u frakcionaškim sukobima, već na konsenzusu i svijesti da su svi dužnosnici u svakom trenutku zamjenjivi, Iran neće skretati s odabranog unutarnjeg i geopolitičkog kursa. Udarac usporediv s Raisijevom smrti država je pretrpjela nedavno, točnije početkom 2020. godine kada je američka vojska ubila najvažnijeg iranskog generala i zapovjednika elitnih Kuds snaga pri Korpusu islamske revolucionarne garde Kasema Sulejmanija, no po pitanju vojnog i političkog funkcioniranja zemlje od onda se nije ništa promijenilo. Za očekivati je kako Iran ni za vrijeme privremenog predsjednika, dosadašnje Raisijeve desne ruke Mohameda Mohbera, ali ni nakon provedbe izvanrednih predsjedničkih izbora neće doživjeti dramatične, ako ikakve promjene. Kao društvo koje se ponosi svojom civilizacijom utemeljenoj u tisućljećima drevne povijesti, Iran će u periodu iskušenja željeti pokazati da je politički stabilan i vjeran putu kojeg je zacrtala islamska revolucija.

Nakon reformista

Relativno kratku Raisijevu vladavinu u protekle je tri godine obilježila velika politička transformacija Irana. Premda se u anglofonim medijima pripadnici iranske vladajuće struje često prozivaju rigidnim »tvrdolinijašima«, politički razvoj nakon predsjedničkih izbora 2021. pokazao je da je iranski sustav itekako sposoban prilagoditi se uvjetima na domaćem i vanjsko-političkom planu. Sam Raisi nije uzrokovao, ali je stigao na valu vanjskopolitičkog obrata od politike približavanja Zapadu koja je intenzivnije krenula u godini američke invazije na susjedni Irak, a kulminirala 2015. godine sklapanjem tzv. iranskog nuklearnog sporazuma (Zajednički sveobuhvatni akcijski plan – JCPOA). Izjalovljivanjem ovog plana (odnosno američkim jednostranim napuštanjem sporazumskih obveza prije šest godina) čija je primarna motivacija bila uklanjanje unilateralno nametnutih ekonomskih sankcija, Iran je bio prisiljen tražiti savezništva na istoku, napustivši propali pristup kojeg je za svoje vladavine gurao reformistički predsjednik Hasan Ruhani. U samo par godina Iran je postao ne samo punopravni član Šangajske organizacije za suradnju (SCO) koja koordinira sigurnosne aktivnosti velikog dijela azijskog kontinenta, već je zajedno sa Saudijskom Arabijom i nekolicinom drugih arapskih zemalja ušao u sve važniji politički i ekonomski orijentirani savez BRICS+, a među vanjskopolitičkim uspjesima posebno se ističe onaj lanjskog uspostavljanja suradnje s dugogodišnjim takmacem Rijadom.

Formalnim pristupanjem organizacijama u kojima vodeću riječ drže Kina i Rusija, Iran se svrstao u društvo koje na međunarodnom polju nastoji razbiti dominaciju SAD-a, a paralelno ostvariti niz čvrstih partnerstava kojima će se nacija izbaviti od na Zapadu konstruirane ekonomske izolacije. Stoga prije svega treba spomenuti 25-godišnje strateško partnerstvo kojeg je Teheran uspostavio s Pekingom, glavnim kupcem iranskog plina i nafte, trgovinsku suradnju s Moskvom koja oduševljeno dobavlja iranske ratne dronove Šahid, ali i finalizaciju transportnog koridora Sjever-Jug (INSTC) koji ove dvije zemlje spaja željeznicom i autocestom. Sve su čvršće ekonomske veze Irana s Indijom, još jednom članicom saveza BRICS+. Iranska luka Čabahar na krajnjem jugoistoku zemlje ovog je mjeseca potpisala desetljetni razvojni ugovor s indijskom vladom koji će ovaj strateški grad spojiti s lukom u Mumbaiju, zbog čega su bijesne američke vlasti već najavile svoju odmazdu.

Što se političkih i diplomatskih kontakata tiče, već je Raisijev sprovod kojeg su pohodile delegacije iz 70-ak država svijeta pokazao trenutni status zemlje u međunarodnoj areni. Svojim se dolaskom tada istaknuo saudijski ministar vanjskih poslova Faisal bin Farhan, a nakon posljednjeg ispraćaja stradalih saudijski princ Mohamed bin Salman prihvatio je pozivnicu privremenog predsjednika Mohbera za posjet iranskoj metropoli. Nadalje, u proteklom se razdoblju bilježe i značajni pomaci u odnosima sa sve bližim Irakom, ali i Pakistanom te Izraelu naklonjenim Bahreinom, a ovakav bi razvoj teško bio zamisliv bez zasluga ministra vanjskih poslova Hosseina Amir-Abdollahiana čija je smrt zemlju jednako pogodila kao gubitak predsjednika. Amir-Abdollahian u kratko je vrijeme na ministarskoj poziciji stekao povjerenje i kredibilitet kod brojnih sila u iranskom okruženju, ali i zemljama Latinske Amerike kao što su Venezuela i Nikaragva, a iako ga je privremeno zamijenio njegov asistent i iskusni diplomat Ali Bagheri Kani, ekspertizu poginulog ministra Iran će teško nadoknaditi. Bagheri Kani, čovjek koji je vodio protunuklearne razgovore sa zapadnim zemljama i koji će poziciju ministra vjerojatno zadržati i nakon izbora novog predsjednika, već je potvrdio kako potpuna podrška Palestini ostaje jedan od najvažnijih principa iranske vanjske politike. Od Irana, najjače članice tzv. Osovine otpora izraelskim i američkim planovima u regiji, očekuje se da nastavi političku, diplomatsku i vojnu pomoć palestinskim borcima te pruži protutežu ukoliko njegovim saveznicima zaprijeti poraz na bojnim poljima u Gazi i Libanonu.

Principalizam i apatija

Unutrašnju politiku u Raisijevom je mandatu bez sumnje obilježilo gušenje domaćih prosvjeda prije dvije godine čiji je povod bila nerazjašnjena smrt 22-ogodišnje Mahse Amini nakon policijskog privođenja u Teheranu. Široko nezadovoljstvo odgovornom »Patrolom za navođenje«, vjerskim ogrankom iranske policije zaduženim za žandarenje odjevnim navikama koje navodno nisu u skladu s islamom, tada je ugušeno je u krvi nekoliko stotina prosvjednika na ulicama iranskih gradova. Zahtjevi za ukidanjem »moralne policije«, kako se spomenuta patrola često naziva, nisu zadovoljeni, no režim je u strahu od dugotrajnijih prosvjeda bio prisiljen ublažiti strogoću po pitanju kažnjavanja »neispravnog« nošenja hidžaba kod žena, imperativa koji kao i brojni aspekti iranske kulture počiva na fuziji vjerskih običaja, pripadajućih moralnih učenja i iz njih proizašlih pravnih tumačenja. Zaoštrenoj internoj situaciji doprinijela je i velika međunarodna kontroverza te osude sa Zapada koje su u vladajućim krugovima tumačene kao pokušaji da se ocrni cijeli projekt islamske revolucije, ali i stvori teren za njezino nasilno svrgavanje. Istovremeno, unutrašnji revolt rastao je s naglim poskupljenjima osnovnih životnih potrepština koje uključuju udvostručivanje cijena hrane, a bijes naroda dodatno je eskalirao kada je nominalno socijalno osjetljiva vlada smanjila subvencije na cijene mesa, mliječnih proizvoda i riže. Iako su američke i europske sankcije na uvoznike u Iran djelomično utjecale na nemogućnost prehrambene opskrbe, vlada Ebrahima Raisija svu je odgovornost za ekonomske poteškoće i pad društvenog standarda prebacila na vanjsko ekonomsko nasilje kako bi pažnju skrenula sa svojih nepopularnih poteza. Čak je i Javad Zarif, »umjereni« ministar vanjskih poslova u Ruhanijevoj vladi, optužio američke sankcije za stradanje vladinog helikoptera, navodeći kako Iran zbog njih već 45 godina ne može nabavljati nove putničke letjelice i potrebne rezervne dijelove. Ne treba ići daleko u prošlost kako bi se pronašla prethodna avijacijska nesreća u Iranu. U prošlogodišnjem padu vladinog helikoptera u kojem je putovao iranski ministar sporta poginula je jedna osoba, a 12 je njih ozlijeđeno.

Premda velik dio stanovništva u zemlji od 90 milijuna ljudi tuguje za poginulim iranskim političarima, ostatak populacije zahvaćaju rezignacija i apatija uzrokovane neizglednim šansama da se u zemlji nešto promijeni. U proljeće održani parlamentarni izbori potvrdili su negativan trend što se tiče izlaznosti koja je, kao i na predsjedničkim izborima 2021. godine, iznosila za Iran vrlo niskih 40 posto. Na njima je 80 posto parlamentarnih mjesta osvojila vladajuća skupina »principalista«, pa je podrška čuvarima revolucije politički konsolidirana, čak i ako su brojke otvorenih podržavatelja i glasača pale. Iz tih je rezultata vidljivo kako reformisti iz parlamentarne opozicije više ne slove kao legitimna opcija koja bi državu mogla usmjeriti u bolju budućnost i to prvenstveno zbog međunarodnog poniženja u koje je naciju gurnula Ruhanijeva vlada. Ovdje je potrebno istaknuti kako središnja politička podjela u Iranu ne prati one koje poznajemo u europskim političkim sustavima. Iranski sljedbenici principalizma, doktrine koja propisuje vrijednosti iranske islamske revolucije, na Zapadu se često opisuju kao (ultra)konzervativci iako tradicionalno zastupaju politike koje bi se ovdje nekoć nazivale socijaldemokratskima, dok iranski reformisti ili »umjerenjaci« zagovaraju desnije ekonomske mjere, privatizaciju, otvaranje tržištu i nikad nepopularnije anti-socijalne politike. U prilog principalistima ide i činjenica da je iranska vojska dobila gotovo unisonu podršku muslimanskog svijeta nakon što je Teheran primjerom pokazao da neće trpjeti izraelska kršenja međunarodnog prava. Mobilizacija oko koncepta ummah, ideje da svi muslimani na svijetu pripadaju jedinstvenoj zajednici bez obzira na sve ostale razlike, tako je postala jedini oblik kolektivne afirmacije u vremenima kada naciju i regiju muče konstantna nesigurnost i ratovi.

Nuklearni ključ

Dok Iranci iščekuju 28. lipnja, datum kada će na izvanrednim izborima birati Raisijevog nasljednika, iransko Vijeće čuvara već priprema listu odabranih kandidata kojima će biti dozvoljeno naći se na biračkim listićima. U ovom se procesu eliminiraju stotine prijavljenih kako bi popis pao na desetak imena za koje se procijeni da su dostojni funkcije i da će ostati lojalni vrhovnom vođi i revolucionarnim vrijednostima, a pretpostavlja se da će upravo vršitelj predsjedničkih dužnosti Mohamed Mohber dobiti potrebno odobrenje. Međutim, iranski i arapski mediji kao favorita izbora ističu dugogodišnjeg diplomata Saida Džalilija, političara koji je obavljao dužnost vodećeg iranskog pregovarača u razgovorima o nuklearnom ograničavanju u mandatima Mahmuda Ahmadinedžada. Džalili uživa podršku vrhovnog vođe Hameneija i reputaciju tvrdog političara koji podržava razvoj iranskog nuklearnog programa, a na proteklim je izborima svoju kandidaturu povukao kako bi podržao kasnijeg pobjednika Ebrahima Raisija.

Nakon što narod, barem formalno, odluči o idućem predsjedniku, vjersko tijelo naziva Vijeće eksperata morat će se baciti na rješavanje pitanja o nasljedniku bolesnog i starog vođe Alija Hameneija. Kako pozicija vrhovnog vođe u Iranu ne zahtijeva profil tvrdoglavog operativca, nego nekog tko će služiti kao vjerski, ideološki i moralni autoritet, kao vodič koji će u doba društvenih tenzija nastojati da politički projekt ostaje na tragu revolucije, baš je poginuli Raisi, balanser koji ne bi alijenirao različite ideološke frakcije, dobro kotirao na popisu klerika koji bi bili spremni zamijeniti drugog po redu poglavara Islamske republike. Sve glasniji iranski monarhisti, koji djeluju isključivo iz iranske dijaspore u zapadnim zemljama, nadaju se kako će upravo Hameneijev odlazak ili njegova potencijalna smrt prelomiti trenutak u kom će Iranci prepoznati da je pod diktaturom šaha Reze Pahlavija bilo bolje. Ipak, vijesti koje stižu iz SAD-a, jedne od tradicionalnih baza anti-iranskih aktivnosti, ovim nostalgičarima ne pružaju razlog za veselje. Prema pisanju New York Timesa, Washington je s Teheranom uspostavio pozadinsku komunikaciju kako bi spriječio da se rat i politička nestabilnost prošire sa žarišta na istočnom Mediteranu, navodeći kako ni jednima ni drugima nije u interesu da u zapadnoj Aziji bukne sukob koji će evoluirati u Treći svjetski. Usmjeren na preživljavanje Izraela kao ispostave američkih i europskih interesa na Bliskom istoku, američki predsjednik Joe Biden strpit će se do vlastite šanse za reizbor kako bi povukao poteze koji bi nepovratno utjecali na budućnost regije, a nezaštićen propalim garancijama da će Iran ostati ne-nuklearna sila, Izrael se sprema da svog primarnog neprijatelja ponovno pokuša isprovocirati u obračun u kojem neće biti pobjednika. Ostatak svijeta može se jedino nadati da u kolijevki civilizacije neće biti iskopan njen grob.