Fotografije i videosnimci iz arapskih prijestolnica Abu Dabija i Rijada, gdje su u čast brojne ruske delegacije predvođene predsjednikom Vladimirom Putinom održane grandiozne ceremonije dočeka, obišle su uobičajene svjetske medijske kanale uspješno zasjenivši činjenicu da se o radnim sastancima na najvišoj političkoj razini saznalo vrlo malo.

Svita visokopozicioniranih političara, ministara, diplomata i direktora Putina pratila je na njegovom sastanku s predsjednikom Ujedinjenih Arapskih Emirata Mohamedom bin Zajedom, da bi ovaj istog dana skočio i do nasmiješenog saudijskog princa prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana i, kažu šturi izvještaji s mjesta događaja, s njime raspravljao o novom ograničavanju dnevne proizvodnje nafte koja se na razini Organizacije država izvoznica nafte (OPEC+) dogovorila na »dobrovoljnoj bazi«.

U kontekstu emiratskog i saudijskog pridruživanja savezu BRICS prvog dana nove godine, koje će se zbiti paralelno s ruskim preuzimanjem predsjedavanja ovom organizacijom, kontrast nekadašnje implementacije naftnih proizvodnih (samo)ograničenja s današnjom upotrebom ovog manipulativnog alata ubada u oči čak i one koji saudijskom vanjskopolitičkom repozicioniranju dosad nisu htjeli dati preveliku važnost. Metaforička zavrtanja i odvrtanja ventila, koje je Saudijska Arabija nekoć vršila na zahtjeve SAD-a, a nauštrb sovjetskih i ruskih interesa, sada se odvijaju s obrnuto postavljenom koristi.

Međutim, u pozadini cjenovnog inženjeringa dviju najvećih izvoznica crnog zlata na svijetu zbiva se tiši, dugoročno mnogo dalekosežniji proces. Korozivna azijska suradnja polako je počela zahvaćati trgovinski sistem petrodolara, jedan od glavnih stupova globalne ekonomije u proteklih 50 godina na kojem je podignuta cijela kula zvana američka »dominacija punog spektra«. Trgovina naftom u dolaru kao temeljno pokriće njegovog statusa svjetske rezervne valute sve intenzivnije počinje gubiti svoju osnovnu političku logiku čijim bi napuknućem u pitanje opstanka došao kompletni američki, a time i zapadni financijski sustav.

Recikliranje moći

Kada je 1971. godine američki predsjednik Richard Nixon pod pritiskom domaće financijske krize prekršio ugovor iz Bretton Woodsa, odvojio dolar od zlata i svojim partnerima odjednom oduzeo mogućnost da nacrtane glave mrtvih mu prethodnika promijene za fiksnu količinu ovog dragocjenog metala, dolar je ostao bez pokrića koje mu je garantiralo međunarodnu sigurnost korištenja.

Prilikom traženja novog razloga zbog kojeg bi države svijeta željele nastaviti posjedovati i trgovati »zelembaćima«, Nixonova administracija je osmislila, a pokojni državni tajnik Henry Kissinger 1974. godine dogovorio plan kojim će se saudijski kralj Faisal obvezati na prodaju nafte u američkoj valuti uz garanciju da se vladajućoj dinastiji neće dogoditi scenarij poput onog u Iranu dvadesetak godina ranije. Washington je, uz kupovinu saudijske nafte, Rijad podržao prodajom oružja i jačanjem vlastite vojne prisutnosti na arapskom poluotoku, no zauzvrat dobio mnogo više. Budući da su države, da bi mogle kupovati naftu na svjetskom tržištu, prvo morale kupovati dolare, njegov legitimacijski problem riješen je praktičnošću koja se nastavila širiti i na trgovinu ostalim važnim resursima, dobrima i proizvodima, čime je SAD dobio ekskluzivan uvid i kontrolu globalnih razmjenskih tokova, cijena i potrošnje.

Istovremeno, nagli skok cijena nafte koje su od sredine 70-ih godina nastavile rasti kreirao je basnoslovne prihode naftnih proizvođača i prodavača koji isprva nisu znali što će s tim svim silnim dolarima. Naravno, umjesto da astronomske količine novca u džepovima arapskih šeika i mutnih fondova netransparentnog vlasništva budu investirane u nacionalne ekonomije, one su svoje mjesto našle u obrtajima američkog i britanskog financijskog sistema, prvenstveno kupovinom obveznica američke Državne riznice čiji je povrat osiguravao najveće profite.

Ovim ulaganjima, poznatima kao »recikliranje petrodolara«, Saudijska Arabija i ostale članice OPEC-a koje se nisu odupirale prodaji nafte u dolarima (poput Katara, UAE-a, Kuvajta, nekoć Iraka i Irana) i danas izravno kreditiraju Washington koji zadržava konstantan priljev novca i pouzdane financijere. Prema izračunima američkog ekonomista Michaela Hudsona takav model omogućava da Amerikanci usporedivu količinu sredstava koriste za napuhivanje svog vojno-industrijskog kompleksa i financiranje 800-tinjak vojnih baza po cijelom svijetu, napomenuvši kako nabrojene države efektivno financiraju vlastitu vojnu okupaciju. S druge strane, upravo su snaga i sveprisutnost američke vojske osiguravale da se arapske monarhije i druge države svijeta ne suprotstave ovakvom aranžmanu, čak i u slučaju da on izgubi svoju privlačnost.

U kombinaciji s jedinstvenom moći koju posjeduje Sustav federalne rezerve, američki pandan nacionalnih centralnih banaka s ovlastima famoznog »printanja« odnosno kontrole količine dolara u optjecaju, petrodolar je vlasti u Bijeloj kući omogućio da za razliku od ostatka država ne mora proizvoditi i prodavati stvarna materijalna dobra da bi imao čime trgovati.

Brojni ekonomisti tvrde da ova »pretjerana privilegija«, kako je status dolara nazvao bivši francuski ministar financija i predsjednik Valery Giscard d’Estaing, omogućava SAD-u da zapada u deficite i da se zadužuje u mjerama koje drugima nisu dozvoljene. Razina američkog duga već četrdesetak godina daleko nadmašuje sve svjetske zemlje, no to baš zbog petrodolara i globalnog statusa dolara ostaje bez negativnih posljedica koje uobičajeno trpe »fiskalno neodgovorne« zemlje sićušnog utjecaja na svjetska ekonomska i politička zbivanja.

Prema stvaranju petrojuana

Ipak, s promjenom energetskog tržišta koji su oblikovale američka energetska samostojnost, tj. smanjena potreba za naftnim uvozom, te industrijalizacija regionalnih sila koje su usporedno s vlastitim razvojem počele trošiti mnogo više energije, međunarodni odnos snaga nije mogao ostati isti. Takva evolucija, koja traje barem od početka milenija, u samo posljednjih nekoliko godina ubrzana je naglim promjenama geopolitičkih uvjeta u kojima se trgovina, kompetitivna nadmetanja, ratovi, sankcije i ostale vrste pokazivanja mišića odvijaju.

Premještanje svjetskog proizvodnog težišta u Aziju Kini je još 2000-tih omogućilo da na mjestu najvećeg kupca saudijske nafte zamijeni SAD i automatski stekne bliže političke i sigurnosne veze sa svojim neophodnim opskrbljivačem, zbog čega svjetski mediji danas intenzivno pišu o mogućnosti da Rijad naftu Pekingu počne prodavati u kineskom juanu. Budući da je saudijski ministar financija početkom godine javno pozvao na trgovinske dogovore kazavši kako oni nisu ograničeni valutom plaćanja, vrlo je realno zaključiti da između rastućih azijskih sila, posebice država članica BRICS+, već traje razvoj alternativnog modela plaćanja koji će povećati ekonomsku korist i sigurnost za uključene partnere.

Po svemu sudeći, početak trgovine nafte u zamjenu za juan ili možda zlato pitanje je vremena, no ono što nije pitanje jest udarac koji će po tom dilu pretrpiti petrodolar. Preduvjeti za kreiranje petrojuana već su postavljeni. Nakon što su se riješili jednog djelića svojih dolara, Saudijci su prošlog mjeseca objavili kako su s kineskom centralnom bankom isposlovali trogodišnji sporazum kojim će kupiti 50 milijardi juana, a potonji za njih dobiti 26 milijardi rijala (oboje vrijedno oko sedam milijardi dolara), što je pokazalo da između dvije države vlada čvrsto povjerenje.

Također, vlada Ujedinjenih Arapskih Emirata nedavno je objavila kako s BRICS+ članicama želi trgovati u njihovim nacionalnim valutama, a vrijedi zabilježiti kako su s Kinom i Indijom ove godine već sklopili povijesne trampe kojima su ukapljeni plin, odnosno nafta, razmijenjeni za juan i rupije. U cijelu bi se priču trebao uključiti i Irak koji će, nakon što je SAD skupini od 14 iračkih banaka zabranio poslovanje u dolarima, od 1. siječnja zabraniti korištenje ove valute u gotovinskim transakcijama u pokušaju da poveća trenutno vrlo nisku razinu monetarne suverenosti.

Kako se pouzdanost SAD-a kao ekonomskog partnera smanjuje, a političko nasilje sve češće preuzima primat nad biznisom, tako se pale i alarmi kod svih onih koji su prepoznali koliko malo kontrole nad vlastitom ekonomskom budućnosti posjeduju. Lakoća uvođenja međunarodnim zakonom ilegalnih sankcija kao oružja ultimatuma te efektivno otuđivanje prvo 7 milijardi afganskih, pa onda i 300-tinjak milijardi dolara ruskih monetarnih rezervi šokirale su barem dvije trećine svijeta u nezaštićenim zemljama koje se protiv agresivnih američkih poteza ne bi imale čime boriti, niti bi za razliku od Rusije imale načina za uzvraćanje i spašavanje čak i djelića otete imovine.

Znajući da ih tek politička milost štiti od neželjenog scenarija u kojem će izgubiti raspolaganje nad vlastitim dolarima, jedino što državama preostaje je da smanje rizike i eventualne gubitke, diversificiraju svoju imovinu i svoja jaja raspodijele u više od jedne košare. Ovaj će trend u godinama koje slijede nedvojbeno donijeti niz posljedica koje će u svojoj najdramatičnijoj kombinaciji imati potencijal za izazivanje radikalnih promjena unutar globalnog financijskog sistema.

Demokratizacija BRICS-om

Premda to nije ni izbliza njihov (službeni) cilj, OPEC+ u svom sve samostalnijem određivanju pravila naftne igre djeluje kao ključna poluga protiv petrodolara. Rusko-saudijska suradnja u posljednjih je pet godina te tijekom turbulencija stvorenih zbog posljedica pandemije COVID-19 dostigla visoku razinu koja će članstvom Saudijske Arabije u BRICS+, ali i u sigurnosno orijentiranoj Šangajskoj organizaciji za suradnju (SCO) nedvojbeno ojačati.

Ovaj dvojac već sada ima glavnu riječ pri određivanju svjetske proizvodnje nafte i posredno njene cijene tamo gdje ona nije određena bilateralnim dugoročnim ugovorima, što je Rusiji pružilo izlaz iz zamke euro-američkih sankcija. Ovaj nepromišljeni čin, koji je umjesto ruskih prihoda osakatio europsku ekonomiju, imao je još niz efekata od kojih je najočekivaniji bio povećanje ruskog i saudijskog izvoza na istok, ponajprije Kini i Indiji koje samo čekaju trenutak da kod ovakvih transakcija šutnu dolar i internacionaliziraju svoje valute.

Da će Rijad u svojoj novoj eri prioritizirati svoje, a ne američke interese, Joe Biden je saznao nakon što je bin Salman u srpnju prošle godine glatko odbio njegove zahtjeve za povećanjem naftne proizvodnje, i to s dobrim razlogom. Saudijska Arabija postala je premoćna i prebogata, a njene ambicije prevelike da bi se ponašala kao da se omjer snaga na međunarodnoj pozornici u zadnjih pola stoljeća nije promijenio u njenu korist i da petrodolarski konsenzus još uvijek predstavlja maksimum kojeg pregovaranjem može izvući. Budući da izvoz SAD-u nije usporediv s nekadašnjim te kontinuirano pada, a uzevši u obzir činjenicu da joj američke vojno-sigurnosne garancije nisu toliko važne kao prije desetak godina, ne bi trebalo čuditi da kraljevska obitelj svoje uže suradnike traži među prirodnijim i geografski bližim saveznicima.

Njihov ulazak u multilateralne organizacije u kojima se mogu koordinirati s Kinom, Rusijom, Indijom, Egiptom i Iranom ima dodatno opravdanje sa stajališta energetike. Kako tvrdi američka Administracija za energetske informacije (EIA), na 11 BRICS+ članica u 2021. godini otpadalo je 43 posto svjetske proizvodnje nafte, a šest od njih nalaze se među devet najvećih svjetskih proizvođača crnog zlata.

Nadalje, iste su zemlje kontrolirale 37 posto globalne proizvodnje prirodnog plina, energenta koji će biti ključan za bilo kakav oblik globalne tranzicije prema korištenju obnovljivih izvora, a nikako ne treba sumnjati da će veliki proizvođači i veliki kupci unutar iste asocijacije redefinirati i učvrstiti svoje ekonomske veze.

Iako je multilateralni format trgovine saveza BRICS+ koji bi trebao uključivati način za podmirenje platnih neravnoteža (ako ne već i potpuno novu valutu) još daleko od konceptualizacije, a kamoli njegove realizacije, problemu zaobilaženja dolara doskočit će se bilateralno tj. trgovinom u nacionalnim valutama stranaka. Najveći izazov saveza, za čije je članstvo formalni i neformalni interes iskazalo četrdesetak država, dolazi upravo zbog kompleksnosti širenja. Velik broj aktera s različitom ekonomskom i političkom moći te s različitim interesima i ciljevima, a koji su prepoznali primamljivu ponudu alternativnog ekonomskog grupiranja, ne može biti namiren privremenim mjerama, već jedino jasnom agendom koja će demokratizirati sustav međunarodne trgovine u punom smislu tog koncepta.

To znači da se neizbježno napuštanje dolara kao jedinstvene ulaznice koja otvara sva vrata neće dogoditi zato što će dominaciju preuzeti juan, rubalj ili rupija. Argument jednostavnosti korištenja dolara ne može zauvijek sloviti kao važniji od povećanja ekonomske i političke koristi koja stiže na valu balansiranijih odnosa među državama s manjim međusobnim nesrazmjerima.

Premda nitko, pa čak ni Kina, BRICS-om ne garantira utopiju jednakosti gdje se ekonomska moć neće odražavati na onu političku, stvar će se svesti na jednostavnu računicu.

Kako su materijalni resursi, a ne brojke na kompjutorima banaka još uvijek pravi pokretači ekonomskog i društvenog razvoja, a kontrola nad bliskoistočnim energetskim tokovima još uvijek ključna stavka svjetske bitke za iste, pred one koji osim verificiranih papira i patronizirajućih lekcija ne budu imali što ponuditi neće se još dugo prostirati crveni tepih. Dok SAD pod cijenu opstanka vlastite dominacije traži da cijeli svijet sjedi u kasinu kreiranom prema njihovim pravilima, druge kuće nude ulaz koji ne uključuje skidanje ispod pasa.