U Rijeci se od 24. rujna do 15. listopada održava šesnaesto izdanje interdisciplinarnog festivala »Moje, tvoje, naše« u čijem je fokusu tema Pokreta nesvrstanih, koji ove godine obilježava 60 godina postojanja. Kako navode organizatori festivala, udruga »Drugo more« i Institut za povijest umjetnosti, s obzirom na ekonomske i političke elemente kolonizacije koji su i dalje prisutni u svijetu, a protiv kojih se Pokret nesvrstanih uspješno borio u prošlosti, ova je tema i danas više nego aktualna.

Podsjetimo, nesvrstanost je naziv za državnu vanjsku politiku protivnu svrstavanju u vojno-političke saveze velikih sila i njihovoj blokovskoj politici. Javlja se nakon Drugog svjetskog rata s dekolonijalizacijom i težnjama uglavnom azijskih i afričkih država za uspostavom miroljubive međudržavne koegzistencije. Prva konferencija nesvrstanih država održana je u Beogradu u rujnu 1961. (jedan od pripremnih sastanaka održan je 1956. na Brijunima). Na Beogradskoj konferenciji predstavnici 25 država istaknuli su potrebu za prihvaćanjem političkih i drugih različitosti, za uspostavom međudržavne suradnje i koegzistencije, za očuvanjem svjetskog mira i drugo. Podupirali su borbu za nacionalno oslobođenje, odbijali svrstavanje uz velike sile te ustupanje državnog prostora za strane vojne baze.

Pokret nesvrstanih postupno se širio te su na šestoj konferenciji u Havani 1979. sudjelovale 93 države članice. Pojedine od njih načela nesvrstanosti nisu dosljedno provodile, jer su bile angažirane u međudržavnim ili regionalnim sukobima, pa su pristajale na savezništvo s velikim silama (SAD-om ili SSSR-om). Kako je navedeno u natuknici Hrvatske enciklopedije, međunarodni ugled pokreta slabila je i činjenica da su mnoge države članice na vlasti imale represivne i nedemokratske režime. Postupno su nesvrstane države više isticale gospodarske aspekte borbe za ravnopravnost, protivile se neokolonijalizmu i zahtijevale uspostavu novih međunarodnih gospodarskih odnosa koji isključuju podčinjenost nerazvijenih država (tzv. Jug), bogatijim i razvijenijim državama (tzv. Sjever). Raspadom bipolarnog poretka uloga nesvrstanosti slabi, iako pokret i dalje djeluje (početkom 2000-ih obuhvaća oko 120 država članica).

Pokret je predstavljao prvi velik poremećaj na mapi Hladnog rata, potragu za alternativnim političkim savezima i za »alternativnom mondijalizacijom«. Vezano za ovu temu zanimljivo je spomenuti tekst novinarke Jovane Georgievski iz 2020. koji je objavio BBC, a koja podsjeća da je sve počelo u Beogradu i pita se što je danas s Pokretom nesvrstanih. Kako je ovim povodom kazao povjesničar Dragan Bogetić, Jugoslavija je bila to vezivno tkivo koje je omogućavalo da se nesuglasice među raznim državama izglade, jer je dobro surađivala s mnogima. Pokret je imao određenu ulogu u oslobađanju pojedinih zemalja od kolonijalnih sila, ali je od osnivanja pokazivao slabosti. Nesvrstani su riješili da se, u blokovski podijeljenom svijetu gdje su, prema Bogetićevim riječima, »tenzije između SAD-a i SSSR-a rasle« nametnu kao »mirnodopska struja, koja poziva sve zemlje da na miran način rješavaju svoje sporove«.

Priča je zapravo počela pet godina prije prve konferencije, kad su se u Titovoj vili na Brijunima sreli Tito, Nehru i Naser. Tada su oni dogovorili osnivanje Pokreta nesvrstanih i dogovor zapečatili Brijunskom deklaracijom, u kojoj se, između ostalog, navodilo da se »mir ne može postići podjelom, već težnjom ka kolektivnoj sigurnosti u svjetskim razmjerima i proširivanjem područja slobode, kao i okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom«. Bogetić ističe da su se zemlje tada okupile kao grupa koja nije željela prići nijednom bloku, ali je bilo potrebno gotovo 10 godina da se Nesvrstani formiraju kao pravi politički pokret.

Premda u Pokretu nije bilo formalnog vodstva, na neformalnom čelu su se, kao inicijatori osnivanja, našli predvodnici triju država – Jugoslavije, Indije i Egipta. »Jugoslavija je preuzela vodeću ulogu u Pokretu, jer bez jednog takvog pokreta teško da bi mogla opstati. Tito je ubrzo izbio na prvo mjesto kao neformalni vođa. Razlog je što je Jugoslavija prethodno došla u nezgodnu poziciju otrgnuvši se od Sovjetskog Saveza, dok je vezivanje za Zapad vodilo prema demontiranju komunističkog sistema, čega se Tito plašio. Jedini način da sačuva nezavisnost bio je da pronađe moćnog saveznika koji ne predstavlja ni Istok ni Zapad, a to su mogle biti samo zemlje Trećeg svijeta«, objašnjava Bogetić.
Dragan Bogetić je izjavio za BBC da su se Nesvrstani okupili prije svega politički, ali na okupu su ih održali privredni interesi, iako ekonomska suradnja tijekom prvih desetljeća nije bila u prvom planu. Bogetić podsjeća da je Jugoslavija jačanjem nezavisnosti bivših kolonija jačala i svoju, prije svega kroz ekonomsku suradnju. Međutim, kako objašnjava, kad su unutrašnje nesuglasice počele nadvladavati blokovsku podjelu, dok se blokovi polako raspadaju, dolazi do krize i oštre polarizacije među državama. Povjesničari se slažu da Pokret, unatoč širenju na 120 država, danas više nema utjecaj po kojem je bio prepoznatljiv u drugoj polovini 20. stoljeća.
Bogetić ocjenjuje da, s gomilanjem unutrašnjih trvenja gdje je Zapadna Sahara samo jedan od i dalje aktualnih primjera, Nesvrstani dolaze u poziciju da zauzimaju stavove o gorućim pitanjima. To dovodi do paralize Pokreta nesvrstanih, članice su se polarizirale i to je ozbiljno otežavalo rad. Bogetić ističe da, dok se Pokret za vrijeme Jugoslavije aktivno zalagao za rješavanje političkih pitanja, nakon samita u Beogradu 1989. pretvara se prije svega u ekonomsku skupinu. On ocjenjuje da je »paradoksalno i donekle apsurdno« što je Jugoslavija 1989. još jednom – i ujedno posljednji put – odigrala ključnu ulogu na beogradskom samitu time što je »ubrizgala posljednju životnu transfuziju kroz ekonomski zaokret«. »Tako je Jugoslavija, koja se i sama već raspadala, uspjela sačuvati Nesvrstane na neki način, a pod tom transfuzijom Pokret i danas životari«, zaključio je Bogetić.