Američkom političaru i biznismenu Phineasu T. Barnumu, kojeg povijest pamti i kao jednog od najuspješnijih profesionalnih cirkusanata, devetnaesto je stoljeće pripisalo izreku koja nas je u svom grubom prijevodu podučila kako »loš publicitet ne postoji«.

Nakon što smo stotinjak godina kasnije uvidjeli da nesmiljene količine publiciteta američke političare, biznismene i cirkusante mogu elevirati do pozicije predsjednika države, broj kandidata koji su shvatili da se u čaroliji medijskih reflektora krije jedina izvediva taktika za ovakav poduhvat eksponencijalno je povećan.

Robert F. Kennedy Junior, nećak možda i najslavnijeg među američkim predsjednicima Johna F. Kennedyja, jedan je u nizu onih koji su voljni platiti gotovo svaku cijenu da bi njihova predsjednička kampanja dobila pozornost medija bez obzira na njihovu reputaciju, no ujedno i jedan od rijetkih kojima to polazi za rukom.

Odlukom da se kandidira na unutarstranačkim izborima Demokratske stranke te izazove aktualnog predsjednika Joea Bidena, 70-godišnjak grubog glasa, smirenog stasa i izražene sposobnosti da sluša, a ne samo govori, u središte je javne rasprave stigao ne samo kao najnoviji izdanak svoje obiteljske loze koji gaji najviše političke aspiracije, nego i kao čovjek koji se u srednjostrujaškim medijima ne može pojaviti bez unisonog neodobravanja.

U podužem prošlomjesečnom intervjuu s Tuckerom Carlsonom, najutjecajnijom medijskom ličnosti današnjice, Kennedy je kazao kako želi premostiti ograničavajuću stranačku podjelu biračkog tijela i Amerikance ujediniti oko zajedničkih nacionalnih vrijednosti.

Ironija gostovanja kod desničarske TV zvijezde koja utjelovljuje polariziranost američkog društva pri tom mu nastojanju nije nimalo odmogla, dapače. Ploveći na jakom valu anti-establišmentskog sentimenta, Robert mlađi prigrlio je Carlsonov opis »predsjedničkog kandidata kojeg mediji mrze više nego ikog drugog«, te šarmantnim miksom raznovrsnih kritika američkog sustava krenuo na osvajanje srca i umova najbrojnije glasačke skupine – one koja svoje listiće ne ispunjava prema boji stranačkog dresa.

Kennedyjev tip demokrata

Američka fascinacija imenom Kennedyjevih te mitologija stvorena oko Johna i Bobbyja i danas počivaju na opsesiji za nikad realiziranom budućnošću koju su spriječila njihova šokantna i do danas misteriozna ubojstva. Duh neke bolje i iskrenije Amerike koja se osmjehivala na kraju nikad završenog posla braće Kennedy kao da je opsjeo i samog Bobbyjevog sina koji je u svoju biografiju na prazno mjesto političkog iskustva umetnuo svu snagu neodoljivog obiteljskog renomea, pa naoružan ni sa čim nego integritetom krenuo u borbu protiv korumpirane pošasti koja je zarobila američku demokraciju.

Prije nego što se odlučio za ozbiljan ulazak u političku arenu, treći od jedanaestero djece Roberta F. Kennedyja starijeg izgradio je svoju odvjetničku karijeru dugogodišnjim angažmanom za zaštitu okoliša i voda, a protiv zagađenja i energetskih projekata čija šteta po biljna i životinjska staništa te životne sredine siromašnih teško dobiva širu javnu pažnju. Kao aktivist kontra samovolje najvećih američkih naftnih korporacija, Robert Kennedy godinama je stjecao simpatije pravdoljubivog stanovništva, pogotovo onog dijela koji je u Kennedyjevima vidio oličenje najsvjetlijih ideala američkog nacionalizma i slobodarstva.

RFK pri kreiranju svog političkog imidža nije ništa prepustio slučaju. Cijela atmosfera oko ovog predsjedničkog kandidata prožeta je nostalgijom za nekim drukčijim vremenima u kojima su demokratske vrijednosti (barem one prema poimanju nekadašnjih liberala) bile cijenjene, u kojima američki san nije prokazan kao bajka na čiju se iluziju gleda s podsmijehom, te u kojima postanak američke nacije nije pretrpio profanizaciju.

Dok je vizualni materijal njegove kampanje načičkan crno-bijelim fotografijama velikih predaka, a digitalna propaganda trešti od njihovih govora i upečatljivih citata, Kennedy svojim suvremenicima poručuje kako će nastaviti ponosnu obiteljsku povijest služenja javnom interesu, obogatiti sve slojeve i Amerikancima »reći pravu istinu«.

S obzirom na to da, suprotno konvencionalnom narativu, smatra da je Centralna obavještajna agencija (CIA) bila uključena u likvidacije dvojice Kennedyja – prvo predsjednika 1963., a potom i predsjedničkog kandidata 1968. godine – ne treba čuditi da njihov potomak odašiljanjem otrovnih strelica u tom smjeru pokušava pridobiti publiku koju je u kamp Donalda Trumpa privukla poruka o »isušivanju močvare« i »sukobu s dubokom državom«.

Njegove prozivke za CIA-ino anti-demokratsko djelovanje koje je suprotno američkom poslanju promocije demokracije prati i optužba za korporativno i koruptivno zaposjedanje državnih institucija zbog kojih su tajnovitost, cenzura i nadzor prevladali američkom politikom.

Glasna kritika američkih ratova i napuhanog budžeta Pentagona još je jedna poveznica između retorike Johna Kennedyja, Trumpa i Roberta Kennedyja mlađeg, iako su prva dvojica po osvajanju Bijele kuće iznevjerila svoja obećanja biračima. Izjava kako nepotrebna američka učešća u svjetskim ratovima SAD čine manje, a ne više sigurnim, te ocjena da je guranje Rusije u zagrljaj Kini »najgora moguća pogreška američke vanjske politike«, već odavno nisu argumenti političkih marginalaca, već stavovi koji svakim novim vanjskopolitičkim neuspjehom Washingtona postaju sve zastupljeniji.

Ipak, Kennedy je svojim antiratnim aktivnostima, protivljenju ekspanziji NATO-a, američkom financiranju ukrajinske ratne tehnike, ali i opozicijom političkoj i medijskoj reprezentaciji ovog rata u SAD-u postao najoštriji Demokratski kritičar Bidena.

– Stotine tisuća ukrajinskih mladića već je poginulo zbog toga što je američki establišment izmanipulirao njihovu zemlju u rat da bi ispunilo svoju oholu i promašenu geopolitičku fantaziju. Umjesto da sada prepozna neuspjeh, Bidenova administracija priprema se i za žrtvovanje američkih života, tvitao je RFK, prozvavši i medije koji o ratu izvještavaju utjecajem proizvođača oružja.

Uz to, neočekivano direktnim izjavama »Rusija ne bi izvršila invaziju na Ukrajinu da sam ja sjedio u Ovalnom uredu« te »Sporazum iz Minska danas izgleda jako dobar dil«, Kennedy je dao do znanja da je u ovoj fazi svog života spreman za ulazak u politički ring i otvoreni obračun s predsjednikom i njegovim neokonzervativnim savjetništvom.

Iscjeljivanje socijalnog razreza

Prepoznavanje iznimno raširenog nepovjerenja u institucije i ustaljeni odnos političkih i ekonomskih snaga Kennedyju je poslužilo kao ulazna karta u politiku kojoj je suočavanje sa stanjem Demokratske stranke tek prva stanica. U njegovoj analizi partija više ne zastupa siromašne i radne ljude poput organizacije kojoj su služili njegov ujak i otac, već bogate elite koje ne rade u interesu većine Amerikanaca, kao što to ne radi niti cijeli federalni sustav kojeg se ljudi danas boje.

Međutim, Robert Kennedy procijenio je kako unutarstranačko reformiranje nije ostvariva niti svrsishodna misija, zbog čega je njegovo nastojanje izvanstranačkog spajanja ljudi preuzelo centralnu ulogu cijele kampanje. Sloganom »Iscijelimo podjelu« (»Heal the Divide«) i ponosnim isticanjem kako je njegova politika populistička, Kennedy kao osnovni američki problem ističe manjak socijalne kohezije koja Americi stvara sve njene probleme, od prirodnih katastrofa izazvanih klimatskim promjenama do uličnog nasilja.

Premda se njegova politička poruka na trenutke čini gotovo naivna, nezgrapno otrgnuta iz optimističnog vremena američkog postratnog buma, teško je poreći privlačnost koja kruži oko romantikom i nadom posute vizije nacionalnog preporoda. Kennedyjeva rješenja za duboku američku krizu pozivaju na ojačavanje ekonomskog statusa srednje klase koja će se okoristiti državnim poticanjem nacionalne ekonomije i industrije, kao i obnovom raspadajuće javne infrastrukture, prometne mreže (cesta, pruga i mostova), vodovoda i zapuštenih urbanih prostora.

Također, Kennedy obećava pokretanje programa državne stanogradnje koji će obiteljima omogućiti kupnju nekretnina po povoljnim cijenama te donošenje socijalnog programa koji će prioritizirati siromašne obitelji, samohrane roditelje i žrtve obiteljskog nasilja.

Neizbježan antikorupcijski program kod vodećeg Bidenovog izazivača upotpunjen je i kritikom krupnog kapitala, investicijskih fondova i ostalih dijelova neproduktivnog financijskog sektora koji je toliko moćan, a toliko stran prosječnom građaninu. Iako je ultramoćni i premreženi skup investicijskih korporacija Blackrock – Vanguard – State Street redovita meta Kennedyjevih vapaja o transferu bogatstva iz džepova siromašnih u trezore bogatih, spomen imena ovog zloglasnog trojca u njegovoj, ali i kampanjama republikanskih predsjedničkih kandidata više se pojavljuje kao asocijativni marker oko kojeg se nastoje okupiti razjarene mase nego prijetnja koja ima političku težinu.

Zbog činjenice da svi pretendenti na Bijelu kuću (osim trenutno vladajućeg predsjednika) ganjaju isto biračko tijelo koje karakterizira razočaranje sistemom i njegovim vjernim čuvarom, Robert Kennedy nalazi se u čudnoj poziciji koja mu veću popularnost donosi izvan nego unutar Demokratske stranke, ali čija trenutačna komocija skriva pitanje na koje će kad-tad morati odgovoriti – ako je federalna vlast toliko zaglibila u grijehu i korupciji, kako će jedan čovjek bez političkih referenci i stranačke podrške postrojiti Kongres i zaokrenuti glomaznu institucionalnu strukturu koju revolveraš Trumpovog kalibra nije ni okrznuo?

Interesni upitnik

Tematika koja se nikako ne može izbjeći pri analizi profila Roberta Kennedyja ona je kontinuirane i uporne »skepse o cjepivima« zbog koje gotovo niti jedan medijski uradak o njemu ne može proći bez prilijepljene etikete teoretičara zavjera. Usprkos tome što ovaj odvjetnik ostavlja dojam čovjeka koji istinski vjeruje u korisnost dijaloga i argumentirane rasprave, samopouzdanje s kojim ulazi u razgovor u najširi dijapazon tema uporno nadjačava njegovo znanje zbog kojeg autentična zabrinutost za prava i slobode Amerikanaca lako prelazi u opasno širenje manipulativnih ili potpuno pogrešnih interpretacija.

Kennedyja još od sredine nultih godina prati glas antivaksera koji pod izlikom »medicinskih sloboda« promovira neprobrane informacije o poveznici cjepiva i autizma, što je s pandemijom COVID-a prešlo na novu razinu. Premda nema nikakvo obrazovanje iz područja medicine ili prirodnih znanosti, a s javnim se zdravstvom susretao samo kroz angažman protiv zagađenja okoliša, RFK mlađi usudio se nametati u znanstvenoj raspravi kao glas koji će ustvrditi kako cjepiva protiv COVID-19 čine veću štetu nego sama bolest.

Gotovo nonšalantno ulijetanje u ovu vrlo delikatnu temu, kao i hrabrost da napiše knjigu u kojoj vrhovnog američkog imunologa proziva za ugrožavanje američke zdravstvene slike, Kennedy je popratio i degutantnim usporedbama ljudi koji se ne žele cijepiti sa Židovima stradalim u holokaustu, zbog čega se bio prisiljen javno ispričavati.

Da je riječ o političaru koji ima iznimno problematičan odnos s usvajanjem i reprodukcijom znanja, demokrat je potvrdio svojom rasističkom tiradom protiv okupiranih Palestinaca za koje je ustvrdio da su »predani uništavanju židovskog naroda«.

Nazvavši palestinske izbjegličke kampove terorističkim leglima, palestinske škole mjesta gdje se uči ubijati Židove te opravdavajući izraelske ratne zločine nad civilima kroz narativ nacionalne sigurnosti, Kennedy je ponosno iznio niz povijesnih neistina kojima je pokazao do koje je granice voljan ići u svom očiglednom pohodu da se među predsjedničkim kandidatima predstavi kao najveći podržavatelj Izraela.

Ostavljajući vrlo malo prostora za mogućnost da svoju politiku ne prilagođava zahtjevima donatora, Kennedy je šačicu demokratskih parlamentarnih zastupnica zbog njihovog zagovaranja palestinskih prava prozvao za mržnju prema Židovima, dok je istovremeno još veći dio javnosti razbjesnio nevjerojatnom tvrdnjom da su Aškenazi, Židovi i Kinezi najviše imuni, a bijelci i crnci najpodložniji COVID-19 uz opasku da »nije poznato je li to namjerno tako ispalo«.

Dok zbog ovakve forme u nastupu kod već osvojenih simpatizera biva hvaljen kao neustrašiv kandidat koji se ne boji reći ono što zbilja misli, sumanutost, nezadrživost i manjak samokritike u proizvodnji kontroverzi Kennedyju onemogućavaju da skine sumnje s motivacijskog aspekta njegove kampanje, ali i da zagolica maštu nemale glasačke skupine liberala čiji politički horizont ne seže dalje sljedbe partijskog vodstva.

Nedemokratičnost Demokrata

Stoga će biti potrebno uložiti mnogo truda da bi njegova kampanja u tom dijelu javnosti kotirala više kao hobi površne i pogubljene ličnosti, a manje kao agenda beskrupuloznog širitelja laži koji traži plodno tlo za sijanje sumnje u sustav. Budući da lista moćnih i poznatih Amerikanaca koji otvoreno podržavaju Roberta Kennedyja i nije značajna, pri čemu ona krupnih donatora sadrži bogataše od kojih mnogi nemaju povijest financiranja demokratskih predsjedničkih kandidata, propitivanje stranačke lojalnosti prvi je od grijeha koje zamjera nesuđena mu demokratska baza.

Poput kandidata sa suprotne strane stranačkog duopola, republikanaca Viveka Ramaswamyja i Rona DeSantisa, Kennedy je za sad uspio privući podršku onih investitora koji nisu zainteresirani za političke vrijednosti, ali su za potencijalno veliku dobit spremni ući u veliki rizik. Jedan od njih je bivši vlasnik Twittera, venture kapitalist Jack Dorsey koji je javno podržao njegovu kampanju, dok javno dostupni podaci govore kako mu novac stiže i s drugih računa iz Silicijske doline, posebno onog dijela koji voli preprodavati kriptovalute.

O tome čije će interese kao predsjednik zastupati ne može se mnogo saznati niti iz savjetničkog kabineta. Predsjednički kandidati svoje ministarske odabire po običaju odgađaju učiniti što je god više moguće, pa će činjenica da mu kampanju vodi Dennis Kucinich, bivši kongresmen hrvatskih korijena koji se kroz karijeru isticao kao izraziti antiratni političar, ostati jedina čvrsta polazišna točka iz koje se može zaključivati narav njegovog kadrovskog raspona.

Naravno, na putu da RFK dobije priliku za testiranje popularnosti na federalnoj razini stoji po svemu sudeći nepremostiva prepreka zvana primary, tj. unutarstranački izbori koji bi trebali započeti u veljači iduće godine. S obzirom na to da ankete pokazuju kako se razina podrške Kennedyju kod Demokrata kreće od 15 do 20 posto (Joe Biden uživa glasove oko dvije trećine članstva) mnogi američki analitičari zaključuju kako nema potrebe za uzbuđivanjem oko ovog formalnog procesa koji vladajući predsjednici u pravilu rješavaju s lakoćom.

Osim ove dvojice, svoju kampanju za mjesto Demokratskog kandidata istaknula je još samo Marianne Williamson, socijal-demokratska aktivistica i autorica duhovnih knjiga koja izbore koristi za promociju ekonomskih i socijalnih pitanja najsiromašnijih Amerikanaca, a čiji se politički rad vrti oko demokratizacije internog stranačkog funkcioniranja. Williamson i Kennedy uporno pozivaju Bidena na televizijsko debatiranje kojim bi dobili jednak teren za artikulaciju svojih politika i stavova, no šanse za to gotovo su ništavne, budući da Demokratski nacionalni odbor uporno ponavlja kako ne planira organizirati nešto slično.

Bidenovo izbjegavanje partijskih kolega, ali i zainteresirane javnosti, razotkrilo je gotovo maćehinski odnos Demokratske stranke prema svojim članovima i biračima, dok se ljutnja elitističke frakcije političara umjesto na vodstvo stranke, usmjerila na tobože bahati dvojac koji se usuđuje suprotstavljati aktualnom predsjedniku.

S druge strane, nedavna republikanska predsjednička debata i bez Trumpovog sudjelovanja postrojila je osmero sudionika te 14 mjeseci prije izbora američkoj javnosti poslala osjetno drukčiju poruku. Padom popularnosti Rona DeSantisa mediji posljednjih tjedana sve veću pozornost daju 38-ogodišnjem libertarijancu Viveku Ramaswamyju u nadi da će ovaj biznismen indijskog porijekla Republikanske izbore učiniti zanimljivijima, no teško je očekivati da će treća uzastopna kandidatura izmaknuti iz ruku sudski gonjenog bivšeg predsjednika.

Donald Trump još uvijek slovi kao političar koji ima najozbiljnije šanse da spriječi drugi mandat Joea Bidena kojeg prema istraživanju Associated Pressa iz sredine kolovoza podržava 42 posto birača. Nepopularnost Bidenovih ekonomskih politika, koje podržava tek 36 posto ispitanih, u kombinaciji sa svakodnevnim medijskim pojavljivanjima koja njegovo zdravstveno stanje redovito dovode u pitanje prve su asocijacije većine Amerikanaca koje sve više muče ozbiljni problemi s beskućništvom, doslovnom gladi i povijesnom razinom ovisnosti o drogama.

Premda Demokratima naklonjeni korporativni mediji pokušavaju uvjeriti javnost o uspjesima »Bidenomike«, efekti skromne državne potrošnje ne osjećaju se na ulicama Baltimorea, Clevelanda i Philadelphije koji bilježe rekordne smrti izazvane predoziranjima ili gradova poput New Yorka i Los Angelesa koji zajedno imaju više od 120 tisuća beskućnika. Nevjerojatnom se čini i statistika YouGova prema kojoj 25 posto odraslih Amerikanaca raspolaže s manje od sto dolara ušteđevine, dok 40 posto populacije ima manje od tisuću, što akutnu socio-ekonomsku krizu najbogatije zemlje na svijetu postavlja u potpuno novi kontekst.

Svima koji se s osnovnom egzistencijom muče na svakodnevnoj bazi, sukob aristokratskih elita Trumpove, Bidenove i Kennedyjeve sorte značit će vrlo malo ukoliko niti jedan od njih pokojnog JFK-a ne okrene na glavu i dozvoli da narod zapita: »Što naša država može učiniti za nas?«.