U (pre)dugom vremenskom periodu između američkih izbora i predsjedničke inauguracije, medijski prostor puni se najavama, obećanjima i prognozama, svom silom provjerenih i neprovjerenih informacija koje bi trebale nagovijestiti u kom će točno smjeru Donald Trump povesti najmoćniju svjetsku silu. Bez obzira cure li takve informacije iz krugova bliskih izabranom predsjedniku ili su predmet nečijih želja i strahova, većina njih služe kao probni baloni, odnosno testeri kojima se oko različitih tema ispituje reakcija domaće i strane javnosti, saveznika i neprijatelja, stvarajući opći hajp prije nego Trump 20. siječnja ponovno dobije ključeve Bijele kuće. Među bombastičnim i šokantnim izjavama Republikanca koje ovog tjedna zabavljaju i šokiraju globalnu publiku, šansu za probitak do naslovnica nije imala vijest o potencijalnom američkom priznanju Somalilanda, de facto samostalnog političkog entiteta na Afričkom rogu, kao suverene i nezavisne države.

Najava čina koji bi izmijenio status pokrajine međunarodno priznate kao sjevernog dijela Somalije, pa i odnose u cijeloj istočnoafričkoj regiji, prvi se put javila par tjedana nakon Trumpove izborne pobjede kada je bivši britanski ministar obrane Gavin Williamson »The Independentu« kazao kako je kod Amerikanca uspješno lobirao u korist bivšeg britanskog »protektorata«. Glasine su pojačane početkom prosinca nakon što su američki veleposlanik i vojni general održali sastanke s odlazećim i nadolazećim predsjednikom Somalilanda u tamošnjoj prijestolnici Hargeisa, a da su planovi Republikanaca ozbiljni potvrdio je i njihov prosinački prijedlog Kongresu o priznavanju i uspostavi službenih odnosa SAD-a i Somalilanda. S obzirom da su odnosi Washingtona i Mogadišua – grada u kom stoluje somalijska vlast priznata od strane UN-a – i više nego bliski, te da Somalija i dalje polaže prava na upravljanje ovom odmetnutom regijom, ovaj bi potez izazvao kontroverze i trvljenja među nezadovoljnim i oštećenim akterima. Ipak, Trumpov diplomatski stil, koji kritičari sve češće opisuju epitetom »transakcijski«, ne haje za mir u kući zvanoj međunarodna zajednica. Posljedice ovog ustupka od kojeg će profitirati malobrojni, a zbog kojeg bi štetu mogli pretrpiti mnogi, već se naziru, a najdublja od njih mogla bi Afriku i cijeli Globalni jug ponovo postaviti na geopolitički stol na kojem se kolonijalne torte režu i dijele.

Vojne ambicije

Iako se ideja priznavanja Somalilanda kao nezavisne države u američkim diplomatskim institutima, think-tankovima i lobističkim grupama spominje već barem 15 godina, niti jedna od vladajućih garnitura u tom se periodu nije odlučila na ovakav oblik izravnog prčkanja u političku kartu ove užarene i nestabilne svjetske regije. Dotične analize kao primarne razloge koji priječe da se autonomaški vapaji Somalilanda usliše spominju narušavanje odnosa sa susjedima te prkošenje međunarodnim institucijama poput Afričke unije i Ujedinjenih naroda koje stoje iza teritorijalne cjelovitosti Somalije, kao i manjak očiglednih te kratkoročnih koristi za SAD. Usprkos tome što zagovornici Somalilanda, među kojima prednjače duboko umiješani Britanci, priznavanje prizivaju s argumentom »samo na papir treba staviti ono što već u praksi postoji«, glavni motivi Trumpove klike u brzo razvijajućoj geopolitičkoj klimi mnogo su drugačiji. Geografska pozicija Somalilanda, smještenog u neposrednoj blizini Arapskog poluotoka, na jugu politički i gospodarski iznimno važnog Adenskog zaljeva, najvažniji je razlog zašto istok Afrike sada zapinje za američke oči.

Preko puta obale Somalilanda duge 700 kilometara nalazi se Jemen koji već 14 mjeseci sprečava da izraelski i svi brodovi upućeni prema izraelskim lukama prođu kroz tjesnac Bab al-Mandab i uđu u Crveno more, a što je u tom razdoblju rezultiralo financijskim gubicima koje Tel Aviv broji u milijardama dolara. Znajući da američki nosači aviona u tamošnjem moru nisu u stanju disciplinirati neposlušnu revolucionarnu vlast u Sana’ai, zbog čega vojska u tom sukobu trpi ozbiljne gubitke u vidu finog broja srušenih Reaper dronova (po proizvodnoj cijeni od 30 milijuna dolara komad) te oborenih F-18 borbenih aviona, jasno postaje da Amerikanci traže čvršće uporište s kojeg bi mogli pokretati napade na jemenske gradove. Iako SAD u sjevernom susjedstvu, točnije u Džibutiju, upravlja pomorskom vojnom bazom Camp Lemonnier, ograničenja te lokacije po pitanju kapaciteta, kao i blizina jedine kineske strane baze pokazali su se nedostojnim zalozima za nošenje sa sramotom koju Amerikancima i Izraelcima i dalje nanosi jemenska vojska. Stoga ne treba biti insajder iz odaja Mar-a-Laga da bi se zaključilo kako bi Washington priznavanjem Somalilanda napravio velik korak prema instaliranju svojih baza i uspostavljanju kontrole nad zbivanjima na jednoj od najvažnijih svjetskih trgovinskih ruta. Prema pisanju spomenutog »The Independenta«, za tu se namjenu razmatra lučki grad Berbera, 260 kilometara udaljen od važne jemenske luke Aden, a dogovor oko ovakvog aranžmana sa Somalilandom zbit će se pod uvjetom da vlada novog predsjednika Abdullahija pristane sudjelovati u prekomorskim ratnim igrama od kojih bi najviše koristi imao Izrael.

U tom je scenariju za očekivati i uspostavljanje američkog veleposlanstva u Hargeisi koje bi na političke i gospodarske prilike u regiji utjecalo na način na koji vojska ne može, a na umu treba imati i činjenicu da je Adenski zaljev prepun plinskih i naftnih rezervi koje bi američke korporacije rado voljele vidjeti u svom portfelju. Ne treba sumnjati da pozadinski razgovori na ovu temu između Amerikanaca, vlasti Somalilanda, te američkih zapadnoazijskih saveznika kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati već traju.

Smokvin list antiterorizma

Kako bi osujetila ovaj veliki diplomatski udarac i pokušala otežati realizaciju priznavanja suparničke političke tvorevine, somalijska vlada i sama povlači odlučne poteze. U prvim danima nove godine održan je rijedak sastanak između visokih predstavnika somalijske i vlasti susjedne Etiopije, jedine svjetske države koja priznaje nezavisni Somaliland, a na kom se raspravljalo o odnosima triju entiteta. Također, prema pisanju pariškog »Africa Reporta« somalijsko veleposlanstvo u Washingtonu je angažiralo moćne lobističke tvrtke i dalo im zadatak da Trumpovim suradnicima ilustriraju nezadovoljstvo vlade u Mogadišuu i važnost odnosa SAD-a i Somalije, no izgledi za uspjeh na tom polju ne čine se sjajnima. Premda je povijest američke prisutnosti u Somaliji duga, konstantna i kontradiktorna, uz česta mijenjanja ciljeva i etiketiranja raznih snaga koje treba uništiti, slaba vlada somalijskog predsjednika Mohamuda nije u poziciji da američkog kolegu odvrati od napuštanja politike koju je vodio Joe Biden. Naime, Demokrat je s najistočnijom zemljom afričkog kontinenta njegovao bliske odnose te na tamošnje, 12 tisuća kilometara udaljeno tlo ponovno poslao američke trupe navodeći kako je njihova ekspertiza potrebna u ratu protiv salafističke terorističke grupe Al-Šabab. Iako bitka protiv Al-Šababa službeno traje od drugog mandata Busha mlađeg kada je i formirano Afričko zapovjedništvo Oružanih snaga SAD-a (AFRICOM), ta se skupina trenutno nalazi na vrhuncu svoje moći te upravlja ogromnim dijelovima južnog somalijskog teritorija, ukupno većim od područja kojim upravlja somalijska federalna vlast.

Budući da je Washington u rat tijekom proteklih 18 godina uložio više od 2,5 milijardi dolara i to bez štete po neprijatelja, od Trumpa se očekuje da ponovi svoj potez iz 2020. godine i opet doma pošalje nekoliko stotina američkih vojnika koji su trenutno stacionirani u Somaliji. Međutim, prepreku potpunom povlačenju američke vojske, osim negodovanja ne previše utjecajnih domaćina, predstavljat će i relativno novi sporazum po kom se SAD obvezao izgraditi pet novih vojnih bazi za namjene Somalijske nacionalne vojske. Teško je procijeniti kakve bi posljedice Trump izazvao raskidom ugovora potpisanog u veljači lanjske godine, no ovaj bi čin oslobodio financijske, logističke i ostale resurse potrebne za rabote u obližnjem Somalilandu. Osim prkosnog kontriranja Bidenu, drastična promjena američke taktike u regiji potvrdila bi kako je faza anti-terorističkih paravana gotova te kako Washington sada zanima samo čista igra geografske, političke i gospodarske dominacije.

Rat umjesto razvoja

Dok se nišanjenjem Jemena definiraju američki ciljevi na kraći i srednji rok, dugoročni i najvažniji strateški takmac Amerike na istočnoafričkom tlu ponovno je Kina. Novija povijest američke politike u Africi pokazuje kako ni demokratski ni republikanski predsjednici nisu slijedili nikakvu koherentnu strategiju kada su u pitanju diplomatski i drugi kontakti s ovim dijelom svijeta, a u vanjskoj politici prvog Trumpovog mandata Afrika je kotirala kao zadnja rupa na svirali koja ne zaslužuje posvećeno vrijeme. Konkretnije, imena afričkih zemalja u njegovim su se ustima pojavljivala samo kada ih je trebalo vrijeđati (»shithole countries«) ili njihovim stanovnicima zabranjivati prekooceanska putovanja, no s obzirom na sve bliže veze Pekinga i država poput Južnoafričke Republike, Etiopije, Nigerije i Angole te činjenicu da Kina s Afrikom trguje pet puta više od SAD-a, njegovi bi se prioriteti mogli promijeniti. Blokada širenja saveza BRICS+, kao i razvojne inicijative Pojas i put kojom Kina u afričkim gradovima gradi proizvodnu, transportnu i urbanu infrastrukturu u zamjenu za resurse i sirovine, nameće se kao nužnost buduće američke vlade koja ni svojim partnerima Somaliji, Egiptu, Keniji i Maroku, a još manje raznolikom ostatku pedesetak afričkih država nema što ponuditi.

Ovakvo se rezoniranje iščitava i iz tzv. »Projecta 2025«, političkog nacrta modernizirane američke desnice za iduće četiri godine koji kao središnji motiv, kada je o Africi riječ, navodi imperativ »protivljenja štetnom kineskom utjecaju na kontinentu«. U tom iscrpnom dokumentu upravo su Somaliland i njegovo priznavanje podcrtani kao ključna mjera kojom se treba »boriti protiv slabljenja američke pozicije u Džibutiju«, odnosno boriti protiv gubitka kontrole nad pomorskim putem na kojem raste udio prevezene kineske robe. Premda se Trump javno ogradio od kontroverznog projekta koji je u fokus američke javnosti stigao zbog zagovaranja radikalnih promjena na razini upravljanja američkom federacijom, think-tank Heritage Foundation koji je »Project 2025« izradio usko je povezan s bivšim i sadašnjim Trumpovim suradnicima koji svoje programe rado oblikuju prema njihovim smjernicama. Bonus za Washington predstavlja i nepostojanje odnosa između Kine i Somalilanda, koji u međuvremenu u društvu nepriznatih razvija bliske odnose s Tajvanom, no otegotnu okolnost mogao bi predstavljati sve prisniji odnos Pekinga i Mogadišua, koji je lani unaprijeđen u status »strateškog partnerstva«.

U cijeloj priči ne treba zaboraviti ni Ruse koji posljednjih nekoliko godina po Africi šire tržište za njihove »sigurnosne usluge«, tj. šalju svoje vojnike u borbu protiv terorista koje Amerikanci, Francuzi i Englezi nisu uspjeli obuzdati. Somalija je takvih boraca kojima su civili glavna meta prepuna, a prijetnja cijeloj regiji još je veća kada se zna da se ruski i kineski BRICS partner Etiopija, pored tegoba s vlastitim građanskim sukobom, nalazi opkoljena brutalnim građanskim ratom u Sudanu s jedne, te Al-Kaidinim prijateljima s druge strane. Najcrnji od scenarija, nažalost, ne može se nimalo otpisati. Moral i skrupule američkog predsjednika neće spriječiti da, u slučaju da prepozna kako protiv kineskog utjecaja ne može konvencionalnim metodama, instrumentalizira upravo one borce protiv kojih se do jučer borio, pa gospodarsko povezivanje istoka Afrike spriječi na način na koji je to učinjeno u zapadnoj Aziji, točnije Siriji i Iraku.

Važna regionalna dinamika

U poduhvatu legitimizacije Somalilanda nešto će se pitati i igrače iz nešto bližeg susjedstva, ponajprije Etiopiju, Tursku i Ujedinjene Arapske Emirate. Emiratski šeici najveći su investitori u Somaliland koji su u posljednjih 10 godina razvili luku Berbera upumpavši više od pola milijarde američkih dolara, dok su na istu lokaciju postavili i pomorsku i zračnu luku iz koje se već sad ratuje protiv jemenskog Ansarallaha. Ne treba dvojiti kako bi svaki američki pokušaj sličnog naišao na odobravanje UAE-a koji osim financijskih razvija i svoje diplomatske mišiće potrebne za nastavak bratskog nadmetanja sa Saudijcima i Kataranima. Za razliku od njihove, etiopska podrška Somalilandu mogla bi okopniti ukoliko se Adis Ababi ponudi nešto novo i bolje. Ovaj je odnos prije svega definiran koristi koju država bez izlaza na more ima od luke Berbera, a tu je i faktor diplomatskih čarki sa Somalijom koja je potpisala vojni pakt s Egiptom te se Kairu pridružila u protivljenju etiopskoj Velikoj renesansnoj brani na rijeci Nil. Osim Kine, u medijaciji između Somalije i Etiopije i ponovnom zatopljenju odnosa sudjeluje i Turska koja bi se mogla dovesti u poziciju za novo suprotstavljanje NATO partnerima SAD-u. Svoju najveću stranu vojnu bazu Turska je napravila baš u Mogadišuu, a prema tvrdnjama predsjednika Erdogana, u posljednjih je 15 godina u Somaliju uloženo više od milijarde dolara. Kako je već navedeno, Somaliland ne može računati na podršku Afričke unije i Ujedinjenih naroda, a u slučaju da SAD-ovo priznanje dodatno napukne ionako fragmentiranu scenu, posebno će zanimljiva biti reakcija europskih zemalja.

Bit će to još jedan test suverenosti europske vanjske politike koja pogubljeno tapka u mjestu dok se njen najveći saveznik okreće brzinom koja kod toliko ogromnih sila dosad nije viđana. London će vjerojatno slijediti američke stope te sam tražiti širenje svog utjecaja po starim kolonijalnim poljima, no u novu nezavidnu situaciju bit će gurnuti Njemačka, Francuska i Španjolska koje je SAD već prisiljavao na slanje ratne opreme u jemenska mora. Njihova bi odluka mogla ovisiti o štetama koje vrlo praktične jemenske sankcije izazivaju nacionalnim brodarima, a izlet u Somaliland bit će ponuđen i Skandinavcima koji bi uz liječenje transportnih deficita na istom mjestu mogli liječiti i boljke svojih nespremnih mornarica za slučaj prave eskalacije s Rusijom. Naravno, ovakav rasplet počiva na pretpostavci da će Donald Trump svoj potez potegnuti brzo i agresivno, dok je pažnja Rusije i Kine okupirana nečim drugim. Kao i na američkoj računici prema kojoj će naivni Afrikanci opet upasti u reket-shemu i progutati priču »dajte da vam napravimo vojnu bazu, pa ćemo vas braniti od prijetnji koje će doći jer smo vam napravili bazu«.

Burna povijest i siromaštvo

Somaliland, regija koja se međunarodnopravno vodi kao dio Somalije, samoproglašena je republika na Adenskom zaljevu koja se prije 34 godine odvojila od Federalne Somalijske Republike. Kao teritorijalna cjelina koja je do 1960. godine bila kolonizirana od strane Britanaca, Somaliland je samostalnost i nacionalnu legitimaciju gradio i izgradio na povijesnom, kulturnom, političkom i ekonomskom naslijeđu koje se razlikovalo od ostatka Somalije, do iste godine okupiranog pod talijanskom vlasti. Dvije su se oslobođene kolonije tada ujedinile, no sukobi među somalijskim etničkim klanovima prožeti vladavinom generala Barrea obilježili su epohu okončanu odcjepljenjem Somalilanda tek 1991. godine. Formalno, građanski rat u Somaliji čiji se središnji sukob vodi oko prava na upravljanje ovom sjevernom regijom još nije završen, no glavnina se borbi na tamošnjem teritoriju ne vodi oko demarkacijskih linija koje kontroliraju vlade u Mogadišuu i Hargeisi, već na jugu zemlje kojim upravlja salafistička skupina Al-Šabab. U borbi protiv raznih islamističkih grupa koje su od 90-ih na ovamo postojale u Somaliji sudjelovale su brojne nacionalne vojske i međunarodne mirovne skupine, no bez pretjeranih uspjeha, a osim terorističkih prijetnji, nestabilnost zemlje posljednjih godina stvara i politička kriza na federalnoj razini koja sprečava fokusiranje na razvoj jedne od najsiromašnijih zemalja Afrike i svijeta. Protekle godine ta je kriza dodatno eskalirala pa je regija Puntland koja se nalazi na samom Afričkom rogu proglasila nezavisnost od federalne vlasti, što je pružilo novi udarac sve slabijoj vlasti somalijskog predsjednika Hasana Šeika Mohamuda koji se na vlast vratio 2022. godine. Procjenjuje se kako Somalija danas ima oko 19 milijuna stanovnika (od čega njih šest živi u Somalilandu), a od kojih dvije trećine živi u siromaštvu.