Prošlonedjeljni izbori za Europski parlament izazvali su pravu malu uzbunu. Naime, u Francuskoj i Njemačkoj, dvije najvažnije članice EU-a, izvanredne rezultate polučile su dvije krajnje desne stranke – Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen i Alternativa za Njemačku (AfD).

RN je dobio čak 32 posto i pobijedio je na izborima, a u Njemačkoj je AfD dobio više glasova od vladajućeg SPD-a. Kada se tome doda da je u Austriji krajnje desni FPD dobio najviše glasova, da se u Nizozemskoj formira krajnje desna vlada, a da je u Španjolskoj VOX također ostvario dobar rezultat, u europskom mainstreamu počela su se oglašavati zvona za uzbunu.

– To se događa zato što mnoge takozvane etablirane stranke ne pokazuju dovoljno razumijevanja i brige za očekivanja i strahove jednog dobrog dijela građanstva. Čak da ta očekivanja i strahove smatrate pretjeranim, morate ih shvatiti ozbiljno.

Olako prelaženje preko osjećaja ljudi često u njima stvara gnjev, a što rezultira protestnim glasovanjem. Strahovi proizlaze iz brige za vlastiti opstanak, za osobnu kupovnu moć, za socijalne privilegije.

Stvarno useljavanje, ili potencijalni dojam o tome, mahom siromašnijih ljudi, u velikom broju podrijetlom izvan Europe, stvara kod mnogih »domorodaca« osjećaj nesigurnosti i dovodi do toga da otvoreno postavljaju pitanje tko će dugoročno financirati boravak novopridošlih.

Ako na ove izazove povezane s migracijama i demografijom takozvane etablirane stranke nemaju prikladne odgovore, onda se političkim formacijama lijeve ili desne takozvane suverenističke provenijencije otvara prostor da na tome poentiraju.

To se baš događa na području »stare« zapadne Europe, smatra nekadašnji ministar vanjskih poslova Miro Kovač koji je u svojoj diplomatskoj karijeri bio i veleposlanik u Njemačkoj.

Prazan prostor

Očito je da etablirane stranke slabo odgovaraju na nove izazove, te da u prazan prostor uskaču takozvani populisti koji nude jednostavna rješenja za složene probleme.

Profesor Žarko Puhovski smatra da će se ovi procesi manje osjetiti u samom Europskom parlamentu gdje pučani, socijalisti i liberali još uvijek imaju većinu.

– Problema bi moglo biti u Europskom vijeću. I to jer će se možda promijeniti i dio njegovog sastava, a ovi koji ostanu bit će pod većim pritiskom kod kuće. Što se uzroka tiče, njih su tri. Prvi je to da je desna, pogotovo radikalna desna politika posebno podobna za korištenje populizma.

Ljevica tu ne može biti pravi konkurent jer desnici populizam prije svega odgovara zato što izbacuje argumentaciju i racionalnost iz javnog diskursa i svodi je na teoriju zavjere.

Dakle, prvi element je populizam, drugi po mojem sudu je ratno stanje u Ukrajini i Palestini u kojem je desnica koja zastupa heroizam i junaštvo našla svoje nove junake u Putinu i Netanyahuu kao ljudima koji su uzor pravih državnika, suverenista. Koji se kao pravi suverenisti ne libe ako treba baciti pedeset raketa na susjedstvo.

To je pobrkalo neke dosadašnje elemente jer desnica je bila sklona antisemitizmu, što kod nje i dalje postoji kada je riječ o lokalnom židovskom stanovništvu. Ali država Izrael je njihov idol, smatra Puhovski. Kao treći razlog uspona desnice on navodi »neuspjeh ljevice da se pozicionira lijevo od centra«.

– Ona se zadnjih desetljeća, od obrata koji je nastao s britanskim laburistima, toliko sljubila s centrom da su razlike između socijaldemokracije i kršćanske demokracije sve manje i manje. I opet od toga radikalna desnica dobro živi tvrdeći da su oni jedina prava alternativna pozicija. A da je tradicionalni mainstream, to je sada postala psovka, ostao u službi krupnog kapitala i globalističkih sila, naglašava Puhovski.

Međutim, neki u Europi smatraju da se diže lažna uzbuna ukazujući na činjenicu da se nominalno krajnje desna talijanska premijerka Giorgia Meloni uklopila u europski mainstream, a u sličnom smjeru, čini se, ide i Le Pen koja je snažno ublažila neka svoja dosadašnja stajališta.

– Postoji staro pravilo još iz 19. stoljeća koje glasi – moć pripitomljuje sve moguće ekstreme. Naprosto netko kao privatna osoba može govoriti puno slobodnije. I to su radikali uvijek iskusili. To je ono što je negativno iskustvo pokreta iz 1968. – to su bili lijevi radikali – koji je koristio formulu »dugi marš kroz institucije«, a koji se pretvorio u dugi marš kroz institucije koje se nisu promijenile, koliko god dug taj marš bio.

Gospođa Meloni se pokazala osobom koja ima uzorno vladanje u Bruxellesu, a preko vikenda kad se vrati kući malo zaoštrava. A gospođa Le Pen je odlučila očistiti desnicu tako da se i ogradi od AfD-a.

To je jedno i drugo zapravo znak da se oni u Europskom parlamentu kandidiraju za suradnju s Europskom pučkom strankom, s Ursulom von der Leyen, a na nacionalnoj za natpolovične većine koje se s radikalizmom nikada ne mogu dobiti, smatra Puhovski.

Kovač smatra da ni Meloni ni Le Pen i nemaju neki preveliki manevarski prostor.

– Njihove stranke su na putu da postanu sistemske u svojim zemljama. Zašto? Zato što su njihove zemlje, Italija i Francuska, »zarobljene« procesom europske integracije, a iz kojega je praktički nemoguće istupiti.

Velikoj Britaniji koja nije bila ni u Schengenu ni u eurozoni, trebalo je šest godina da napusti EU. Bi li se Giorgia Meloni usudila suprotstaviti »kapetanima« talijanskog gospodarstva zahtjevom da Italija izađe iz eurozone.

To mi se čini nemogućim. Mogu se neki u Italiji žaliti zbog pripadnosti eurozoni, ali ona iz nje izaći neće. To vrijedi i za stranku Marine Le Pen. Takav jedan potez doveo bi do transformacije EU-a koja predstavlja, kako je to prije četvrt stoljeća rekao tada već bivši predsjednik Europske komisije Jacques Delors, konstrukciju tehnokratskog izgleda koja napreduje pod okriljem neke vrste blagog i prosvijećenog despotizma, naglašava Kovač.

Lijevi suverenizam

Na europskim izborima dogodilo se i nešto što se dugo godina nije vidjelo. Naime, u Njemačkoj je jedna lijeva stranka uspjela vratiti dio birača koji su na više zadnjih izbora svoj glasi dali AfD-u. Riječ je o Savezu Sahre Wagenknecht.

Riječ je o političarki koja zastupa tezu da se ljevica treba vratiti zaštiti onih koji žive od svog rada, a u drugi plan staviti svjetonazorska pitanja vezana za LGBTQ populaciju i identitetske politike.

– Stranka Sahre Wagenknecht polazi s pozicija lijevog suverenizma i time pogađa osjećaje i interese jednog broja razočaranih njemačkih glasača. To su pokazali europski izbori. Vidjet ćemo krajem ljeta kako će proći u trima istočnim saveznim zemljama Tiringiji, Saskoj i Brandenburgu. I sljedeće godine na saveznim izborima, smatra Kovač.

Puhovski smatra da Wagenknecht uči iz pogrešaka koje je napravila tradicionalna ljevica.

– Ono što je po mom sudu doista dalekosežno razumno u tom konceptu jest povratak socijaldemokracije, pa valjda i ostalih aspekata ljevice, na ono što je bila njihova osnova. A to je pod A radništvo, pod B podprivilegirani slojevi.

A nasuprot takozvanoj salonskoj i šminkerskoj ljevici koja se, vjerojatno neosviješteno, igra s obrascima koje je davno, prije gotovo stotinu godina, uveo u javnu raspravu Wilhelm Reich kada je rekao da se klasna borba odvija u krevetu.

Oni su taj koncept ključnog sukoba koji se u ono doba zvao klasna borba, sada se tako nešto ne smije govoriti, sveli na pitanja etiketiranja u javnom prostoru. Na pitanja koja su sigurno važna – prava marginalnih i marginaliziranih skupina – a da su istovremeno, to je ono što je problem, ključne svoje saveznike, a to je radništvo, ostavili po strani od svog interesa.

I to u vrijeme kada radništvu loše ide jer loše ide i industriji, naglašava Puhovski. Međutim, on ima i neke zamjerke na račun Wagenknecht zbog toga jer se ona, među ostalim, zauzima i za ograničavanje useljavanja u Njemačku.

– Ona je usput pokupila i neke potpuno desničarske obrasce. Njena je formulacija da nacionalno polje treba štititi za domaću obradu. Ona se tu priklonila desnici u ovom elementu takozvanog pograničnog suverenizma. Onog koji se bavi time da nam ne dođe previše stranaca u domovinu. To je u najmanju ruku nekonfliktno s radikalnom desnicom, zaključuje Puhovski.