Prije sto godina raspala se Austro-Ugarska i nastala je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a prije 50 godina studentski bunt u Francuskoj označio je društvenu prekretnicu u Europi, dok je ubojstvo Martina Luthera Kinga bio ključni događaj u dugotrajnoj borbi za građanska prava crnačkog stanovništva u SAD-u
Godina u kojoj je obilježeno pola milenija od Martina Luthera i njegovog (nehotičnog) započinjanja reformacije i nastanka protestantizma, godina u kojoj je obilježeno stoljeće i pol otkako je Karl Marx objavio prvi svezak »Kapitala« i godina u kojoj je obilježeno sto godina od Oktobarske revolucije, revolucije koja je promijenila svijet, tek je minula, a zagazili smo u godinu u kojoj će se obilježiti, uz ostalo, i pola stoljeća od 1968. godine, godine koja je promijenila svijet. Kako će se u Hrvatskoj obilježiti niz obljetnica važnih događaja za sada (uglavnom) nije znano, a ako je suditi po tome kako su prošle godine obilježavane važne obljetnice vjerojatno nikako.
Godina 1968. važna je zbog niza razloga i ona se ne iscrpljuje samo u studentskim nemirima. Dapače, ti su studentski nemiri bili veoma različiti od države do države, i u uzroku, i u manifestaciji, a na koncu i u posljedicama. Godina 1968. započela je sjevernovijetnamskom Tet ofenzivom, a ta je ofenziva organizirana u vrijeme kada je američki vojni angažman u toj zemlji bio na vrhuncu, nagnao Waltera Cronkitea da zaključi kako je riječ o ratu u kojemu Amerika ne može pobijediti i kako je jedini racionalni izlaz iz toga rata »pregovarati, ali ne ako pobjednici«. Televizijski komentari Waltera Cronkitea imali su golem utjecaj na javno mnijenje u Sjedinjenim Državama i snaženje antiratnog pokreta.
Ubijen je i Robert Kennedy
Godina 1968. u Sjedinjenim Državama bila je, kao i cijele šezdesete, obilježena borbom za građanska prava crnačkog stanovništva (tada je to bio politički korektan pojam, danas bi to bilo afroameričko stanovništvo). Prvak borbe za prava crnačkog stanovništva Martin Luther King ubijen je u travnju 1968., Robert Kennedy (brat ubijenog predsjednika Johna Fitzgeralda), kao ministar pravosuđa u bratovoj vladi veliki zagovornik građanskih prava, pokušavao se izboriti za demokratsku nominaciju za predsjednika SAD-a. I on je ubijen, u lipnju u Los Angelesu.
29. listopada 1918. hrvatski sabor je raskinuo državnopravne odnose s Austro-Ugarskom, a istodobno je samostalna Hrvatska pristupila kraljevini SHS
Sportsko borilište postalo je jedno od najvažnijih mjesta za iskazivanje političkog stava dijela američkih crnaca. Atletičari Tommy Smith i John Carlos na pobjedičkom su postolju, za vrijeme intoniranja američke himne na OI u Meksiku, desnicu digli u zrak, s čvrsto skupljenom šakom na koju su navukli crne rukavice, nosili su crne čarape, bez tenisica. Njihov je potez bio žestoko kritiziran, a Smith i Carlos simbolički su ukazali na »black power«, snagu crnačkog stanovništva u SAD-u. Smith je kasnije tumačio položaj američkih crnaca kroz vizuru sporta kojime se bavio.
Studentski bunt u Francuskoj 1968. natjerao je predsjednika Charlesa de Gaullea da se privremeno skloni izvan Francuske
– Ako pobijedim ja sam Amerikanac, ne crni Amerikanac. Ali ako učinim nešto loše oni će reči »crnčuga«. Mi smo crni i mi smo ponosni biti crnci, govorio je Smith. Da se stanje ipak polako mijenja demonstrirala je i tada popularna serija »Zvjezdane staze«. U epizodi emitiranoj u studenom 1968. prikazan je prvi međurasni poljubac, do tada u SAD-u nešto nezamislivo. Četiri desetljeća kasnije nekadašnji crnac, a tadašnji Afroamerikanac Barack Obama izabran je za predsjednika SAD-a.
Burno i heterogeno u Europi
Godina 1968. bila je iznimno burna i heterogena po zbivanjima i u Europi. Najglasovitije je zbivanje studentski bunt u Francuskoj 1968. godine koji je predsjednika Charlesa de Gaullea nagnao da se privremeno skloni izvan Francuske. Svibanjska zbivanja započela su okupacijom sveučilišta i studentskim prosvjedom protiv kapitalizma, konzumerizma, tradicionalnih institucija i poretka. Bilo je to prevrednovanje svih vrijednosti na djelu, a proširilo se na radnike koji su okupirali tvornice i rezultiralo generalnim štrajkom koji je paralizirao francusku ekonomiju. Svibanj 1968. imao je golem utjecaj na francusko društvo (ali i Europu) i danas ga se smatra kulturnom i društvenom prekretnicom. Iako su to teme koje nisu bile bitne za ’68-aše, izravna posljedica tih zbivanja je snaženje ekološkog pokreta i novi zamah feminizma koji se očitovao i u postepenoj stvarnoj ravnopravnosti spolova.
Važni događaji zbili su se i prije 80 godina, ali tih se zbivanja uglavnom nitko ne želi sjećati. U ožujku te godine nacistička Njemačka pripojila je Austriju. Taj Anschluss prošao je međunarodno gledano prilično mirno, a bila je to još jedna Hitlerova pobjeda u nizu. On je ostvarivao svoje vanjskopolitičke ciljeve i zbog politike popuštanja koju su prema njemu provodile zapadne demokracije, Francuska i Velika Britanija.
Vrhunac te politike popuštanja zapadnih demokracija zbio se u rujnu iste godine kada je Sudetska kriza, još jedna međunarodna kriza koju je zbog svojih teritorijalnih aspiracija proizveo Hitler, riješena tako što su Velika Britanija i Francuska pristale na Hitlerove uvjete i raskomadale Čehoslovačku, potencijalno snažan i ekonomski razvijen stup u borbi protiv nacista. Sve je to učinjeno javno, čak i slavodobitno, a britanski premijer Neville Chambarlaine pobjedonosno je mahao tekstom sporazuma. Zbog tog se »prekršaja«, komadanja suverene zemlje u suradnji s Hitlerom, zapadne demokracije danas u javnosti pretjerano ne proziva.
Zbog istog »prekršaja«, podjele Poljske godinu dana kasnije, što su učinili Sovjetski Savez i nacistička Njemačka, sovjete i ljevicu (barem njen radikalniji dio) se proziva, a datum sovjetsko-njemačkog sporazuma čak je proglašen i Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima iako taj sporazum nije imanentan totalitarnim režimima nego je riječ o tipičnom imperijalnom sporazumu na račun trećega.
Studentski bunt u Zapadnoj Njemačkoj poprimio je uvelike lokalno uvjetovan povijesni karakter i manifestirao se u pitanju »što si radio u ratu, tata?«. Zapadni Nijemci rođeni pred kraj ili neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata to pitanje postavili su svojim očevima, a time su započeli i temeljitije propitivanje nacističke dionice njemačke prošlosti. Jugoslavenska je studentska ’68, lipanjska gibanja, bila intenzivnija u Beogradu nego li u Zagrebu. Komunistički režim je doživio neugodan i neočekivan udarac, a po prvi put je suočen s kritikom koja je došla s lijeva. Kritizirana je »crvena buržoazija«, a jedini koji je ostao izvan dosega studentske kritike bio je Tito koji je svojim istupom i smirio studentsko gibanje. U Čehoslovačkoj je ’68. imala drugačije značenje i obilježena je liberalizirajućim reformama u toj zemlji sovjetskog lagera. Slom Praškog proljeća dogodio se koncem kolovoza kada su sve zemlje Varšavskog pakta (osim Rumunjske) vojno intervenirale, smjenile čehoslovačko vodstvo i u praksi provele Brežnjevljevu doktrinu ograničenog suvereniteta.
Stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
Osim polustoljetne, obilježit će se i stoljetna obljetnica i to završetka Prvog svjetskog rata, a za Hrvatsku ta je obljetnica važna jer s time u paketu ide i propast Austro-Ugarske, te stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Prije četiri godine širom Europe itekako glasno je obilježavana stota obljetnica izbijanja Prvog svjetskog rata, a završetak tog ciklusa obljetnica vezanih uz taj rat završit će u studenom kada će se navršiti obljetnica potpisivanja primirja s Njemačkom. Prvi svjetski rat izazvao je goleme geopolitičke promjene (propala su četiri carstva: rusko, njemačko, austro-ugarsko i tursko), nastao je niz novih država (Austrija, Mađarska, Kraljevina SHS, Čehoslovačka, Poljska), a kao posljedica Oktobarske revolucije još i Estonija, Latvija, Litva i Finska. Prvi svjetski rat dramatično je promijenio društva i politički krajolik europskih zemalja, a posljedica besmislenih stradanja milijuna ljudi bilo je i zaoštravanje s lijeva uobličeno u boljševizmu, i zaoštravanje s desna uobličeno u fašizmu.
Kraj Prvog svjetskog rata i raspad Austro-Ugarske važni su i za Hrvatsku, a što je zabilježeno i u izvorišnim osnovama Ustava. Prva obljetnica tiče se odluke »Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije«. Austro-Ugarska je od prošlih država na teritoriju današnje Hrvatske jedina koja u današnjoj javnosti nema velikih protivnika i kritičara.
Doživljena je kao uredna, dobroorganizirana, pravna, pristojna država, a to što su narodi (posebno slavenski) iz nje u jesen 1918. izlazili u punom sprintu se zanemaruje. Prema izvorišnim osnovama Ustava povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost se očitovalo i »u činjenici da odluku Narodnog vijeća SHS o ujedinjuju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), poslije (3. listopada 1929.) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao«. Bit će interesantno promatrati hoće li se ta obljetnica primarno interpretirati kroz potpunu negaciju jugoslavenske dionice hrvatske prošlosti i prikazivanje te dionice kao najtamnije i najnepoželjnije (što se očituje i na nedavnoj, banalnoj i zapravo nepostojećoj temi o boji putovnice) ili će se i sam taj događaj i kasnija zbivanja nastojati realnije valorizirati. Što se tiče 1918., ona će sigurno biti javno obilježena jer Hrvatski povijesni muzej priprema izložbu posvećenu toj godini.
Račić ubio braću Radić
Za današnju interpretaciju Jugoslavije, posebno monarhističke, važan događaj zbio se prije 90 godina. Puniša Račić u Narodnoj skupštini izvršio je atentat na hrvatske zastupnike i ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Ranio je Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića, predsjednika HSS-a i sa Svetozarom Pribićevićem čelnika Seljačko-demokratske koalicije, koji je od posljedica ranjavanja preminuo. Kad smo već kod jugoslavenske dionice prošlosti, u isto doba godine, navršit će se i 75. obljetnica drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, a iz odluka tog zasjedanja socijalistička Jugoslavija je crpila svoju državnost. Na tom je zasjedanju afirmirano pravo svakog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na otcjepljenje. To je pravo kasnije ušlo u sve jugoslavenske ustave, uvijek u prvom članku, a Republika Hrvatska je u procesu svog osamostaljivanja inzistirala upravo na tom pravu.
Požarevački mir važan Hrvatskoj
Za Hrvatsku i njene granice važan je i Požarevački mir sklopljen u srpnju 1718. Tim mirom završena su dva rata – Drugi morejski kojega je Venecija vodila protiv Osmanskoga carstva od 1714. i austro-turski kojega su Habsburzi protiv Osmanskoga carstva vodili od 1716. Osmanlije su doživjele niz poraza, a mirovnim ugovorom uvelike je definirana današnja granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Uvelike je definirana granica prema zapadnoj Bosni, a određena je i granica Dalmacije i tadašnje Dubrovačke republike tada prema Osmanskom carstvu, odnosno prema današnjoj Bosni i Hercegovini. Požarevačkim mirom Osmanskom carstvu prepušten je koridor kod Neuma kojim su razdvojene Dubrovačka i Mletačka republika i to je današnji izlaz Bosne i Hercegovine na more. Tristota obljetnica Požarevačkog mira vjerojatno neće biti snažno obilježena u javnosti (valjda hoće u znanstvenim krugovima), iako su pojedina zbivanja iz tog rata konstitutivna za nečiju regionalnu svijest i identitet.
Započeo Tridesetogodišnji rat
Konkretno je riječ o svijesti i identitetu stanovnika Sinja i Cetinske krajine jer je u sklopu tog rata vođena bitka kod Sinja 1715. godine, a koja se svake prve nedjelje u kolovozu komemorira Sinjskom alkom.
Ove godine obilježit će se i 400. godišnjica jednog od najvažnijih događaja u europskoj povijesti, druge praške defenestracije, događaja kojim je započeo Tridesetogodišnji rat. Isprva je to bio vjerski rat katolika i protestanata, a na koncu je postao rodno mjesto modernih država zasnovanih na teritorijalnom suverenitetu. Rat se vodio uglavnom na njemačkom teritoriju i za njemačke zemlje imao katastrofalne posljedice, stradalo je između 20 i 30 posto stanovništva. Vjerska pripadnost vremenom je postala drugorazredna, a ostvarenje političkog cilja postalo je prvorazredno za sklapanje vojnih savezništava.
Dominantna postaje doktrina »državnog razloga« koja interese države stavlja iznad bilo kojih drugih interesa, pa tako i borbe na strani istovjeraca protiv drugih, odnosno krivovjeraca. Doktrinu državnog razloga formulirao je francuski državnik i kardinal Katoličke crkve Richelieu. To mu je omogućilo da, iako katolički kardinal, Francusku uvuče u rat na protestantskoj strani, a protiv katoličkih Habsburga. Richelieu je slabljenje Habsburga i onemogućavanje stvaranja jake njemačke države na istočnoj obali Rajne bilo važnije od pobjede katoličke strane u ratu, bez obzira na njegovu vjersku pripadnost i »čin« koji je u svojoj crkvi imao.
Tridesetogodišnji rat završio je 1648. Vestfalskim mirom, a njime je istaknuta važnost teritorijalnog suvereniteta i time je postao temelj novonastajućeg poretka u Europi koji je dijelom na snazi i danas, a koji je upravo kroz teritorijalni suverenitet država i načelnu ravnopravnost država od početka posebno važan za male države. Vestfalski mir stvorio je temelje međunarodnog sustava čija je okosnica suverenost nacionalnih država. Svaka se potpisnica mira obvezala da će poštivati teritorij ostalih strana i da se neće miješati u njihove unutarnje poslove. Važan iskorak bilo je i priznanje jednakopravnosti katoličanstva, luteranstva i kalivinizma, svakoga na svome teritoriju.
