Točno prije dva tjedna pokrenuta je nova krvava spirala nasilja na Bliskom istoku. Militanti Hamasa iz Pojasa Gaze upali su u južna naselja Izraela i izvršili stravični pokolj nad izraelskim stanovništvom. Ubijeno je najmanje 1.400 civila, a među žrtvama bili su i nedužni posjetitelji festivala elektroničke glazbe, većinom mladi ljudi iz inozemstva koje su likvidirali islamistički krvnici.

Dvjestotinjak žrtava Hamas je oteo i zatočio u Gazi. Izraelski odgovor bio je zastrašujući. Krenula je jeziva odmazda bombardiranja Gaze iz zraka, najgušće naseljenog područja na Zemlji s 2,4 milijuna stanovnika na području reda veličine hrvatskog otoka Hvara, siromašnu palestinsku enklavu koju su i prije ovog užasa nazivali »logorom na otvorenom« u šaci Hamasovog islamističkog režima.

Na užas stanovnika i međunarodnih humanitarnih organizacija Tel Aviv je Gazi prekinuo dovod struje, vode i energenata. Bolnice su kolabirale, a jedna od najvećih pogođena je u raketnom napadu s bilancom od 500 mrtvih za što se optužuje obje strane.

Iako je Izrael uvjeravao svijet da želi uništiti položaje militanata pozivajući stanovništvo da se iseli na jug Pojasa dosad je poginulo oko 4.000 palestinskih civila. Odmazdi se ne vidi kraj.

O uzrocima i posljedicama obračuna Hamasa i Izraela, pogreškama u zanemarivanju palestinskog pitanja i opasnostima od širenja sukoba i radikalizma razgovarali smo s geopolitičkim stručnjakom prof. dr. sc. Vlatkom Cvrtilom, rektorom Sveučilišta Vern i redovitim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Jaka reakcija

Možemo li proniknuti u stvarni povod za masakr koji su izvršili militanti Hamasa 7. listopada nad izraelskim civilima? Ciljevi nisu jasni, ali ni ciljevi izraelske odmazde s dvostruko više ubijenih civila i neusporedivo manje likvidiranih Hamasovih militanata i njihovih vođa.

– Ovakav tip napada u kojem je došlo do stradavanja velikog broja civila s jasnom spoznajom da će to izazvati jaku reakciju Izraela nije lokalnog karaktera, nego to treba staviti u kontekst šire međunarodne situacije. To je tzv. »zamrznuti sukob« i znamo otkada je Hamas preuzeo političku i vojnu kontrolu Gaze da je bilo nekoliko oružanih obračuna s Izraelom, a zadnji je bio 2021. godine.

No, sve su te situacije bile lokalnog karaktera i trajale su kratko vrijeme. Posljednji napad Hamasa s brojnim raketama na Izrael i kopnenim upadom njihovih boraca na teritorij Izraela s jadnom namjerom počinjenja zločina nad civilima, moramo interpretirati šire od lokalne razine.

Ta šira interpretacija pokazuje da događaj nije i ne može biti lokalnog karaktera. Zašto? Prvo, u ovome trenutku imamo fragmentirani međunarodni poredak gdje više ne postoji jasni svjetski autoritet ili autoriteti koji bi mogli takav tip sukoba zaustaviti.

Drugo, unazad nekoliko godina su uloženi veliki napori SAD-a u normalizaciju odnosa Izraela i arapskih država s obzirom na to da je arapski blok zemalja uvijek bio na strani Palestinaca. Bili su u tijeku razgovori o normalizaciji odnosa između Saudijske Arabije i Izraela, a taj je proces sada prekinut.

Postao je, da tako kažem, meta sabotaže. Postavlja se pitanje tko ima koristi od te sabotaže? Imaju koristi ekstremne radikalne skupine u arapskom svijetu, naravno i u okviru palestinskog korpusa. Hamas nisu svi Palestinci, oni su radikalna politička i vojna skupina koja je »zarobila« Gazu i sve njezine stanovnike.

Drugi koji bi mogli imati koristi od takvog razvoja događaja je svakako Iran, koji slijedi istu ili sličnu politiku koji ima Hamas, i ekstremne skupine koje Teheran podržava s politikom brisanja Izraela s lica Zemlje ili na svaki način otežati egzistenciju Izraela.

Treći subjekt koji se može okoristiti, iako nije ni na koji način izravno sudjelovao, je Rusija i ruski predsjednik Vladimir Putin. Bilo je očekivano, ako se dogodi oružani sukob na Bliskom istoku, da će se pažnja svijeta, Zapada i zapadnih medija usmjeriti na prostor novog rata.

Zapadna javnost i mediji već su na neki način »umorni« od ruske agresije na Ukrajinu jer se ne događa ništa novo u odnosu na ranije. Sukob na Bliskom istoku medijski je eksplodirao, pa Rusija više nije u fokusu međunarodne osude i zapadnih medija.

Hamasov upad, dakle, nije bio lokalnog karaktera i nije bio usmjeren da se »stane na nogu« Izraelu nego, slikovito rečeno, to su bila dva prsta u dva izraelska oka s namjerom da se izazove reakcija – izraelska invazija na Gazu i masovne civilne žrtve na palestinskoj strani.

Krajnji cilj je bila promjena raspoloženja kod političkih elita u islamskim državama, a posebno kod javnosti u nekim državama čije elite su dosada pregovarale o normalizaciji odnosa s Izraelom.

Dakle, došli smo sada do jedne vrlo kompleksne situacije koja može vrlo lako eruptirati nesagledivim posljedicama na području Bliskog istoka i tu bi se onda mogli zbrajati potencijalni gubitnici ako bi došlo do objedinjavanja javnosti i političkih elita arapskih država na strani Palestinaca, ne samo nasuprot Izraela nego i najvećih prijatelja Tel Aviva, prije svega SAD-a, EU-a.

To bi dovelo do produbljivanja rascjepa između kultura što bi ekstremisti svih boja i strana jako dobro iskoristili, napominjem, s nesagledivim posljedicama.

Održavanje imidža

Koji je onda bio razlog takve snažne odmazde koju je provela izraelska vojska također s velikim civilnim žrtvama, uzvratno na palestinskoj strani?

– Izrael je tu žestinu pokazao zbog svoje javnosti, ali i zbog održavanja imidža jake vojne sile. To bi možda bilo točno da je u pitanju sukob dviju jakih vojski ili više vojnih sila protiv Izraela. No, u ovom sukobu u pitanju je sasvim drugi tip ratnog djelovanja koji uvijek, kad su civilne žrtve u pitanju, ima za posljedicu jaki emocionalni naboj i bijes u očima pogođenih javnosti.

Izrael je pokazao i slabost sigurnosno-obavještajnog sustava koji nije imao informacije da se nešto sprema, ali i izraelske obrane koja nije uspjela zaštititi svoje građane u blizini Gaze. Cjelokupni sigurnosni sustav oko Gaze nije funkcionirao. Prva reakcija izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i dobrog dijela javnosti bio je poziv na osvetu.

Gorčina i bijes na izraelskoj strani zbog poginulih civila i terorističkog napada pozivala je na osvetu bez obzira na žrtve, pa čak i po cijenu neizvjesne sudbine onih koji su oteti od strane Hamasa.

To je bila početna pozicija Izraela. Međutim, SAD je bio svjestan da to može biti zamka za Izrael i da nakon toga slijedi i porast otpora onih umjerenih političkih elita arapskih država iz okruženja čija je javnost puno radikalnija i lako podložna dodatnoj radikalizaciji.

To je ono što Washington pokušava izbjeći. Početne izjave da Izrael ima pravo na odgovor i obranu može vrijediti u situaciji napada neke druge vojne sile, ali ovdje se radi o terorističkoj skupini koju ne možete uništiti vojnom invazijom jer je ona istodobno i organizacija, ali i ideologija.

Izrael kaže da uništava infrastrukturu Hamasa, no u tako gustom urbano naseljenom području kao što je Gaza bilo kakva vojna kopnena operacija ne može proći bez civilnih žrtava koje su velike i sad kad se provodi samo raketiranje ciljeva u Gazi. Izraelsko isključivanje vode i struje Gazi protivno je međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu i također može izazvati strašne posljedice za tamošnje stanovništvo.

Svi diplomatski napori trebali bi se usmjeravati prema osiguravanju humanitarne pomoći za Gazu i zaustavljanju sukoba, odnosno izbjegavanju težih posljedica po mir na Bliskom istoku.

Zašto se onda forsirao narativ »pravo na obranu«, »pravo na odgovor« Izraela ako je postalo jasno da u odmazdi masovno stradavaju palestinski civili?

– To je bilo neposredno nakon Hamasovih zločina i time je iskazivana podrška Izraelu. Kasnije je uslijedilo upozorenje o važnosti poštovanja međunarodnog prava jer je svima jasno što bi donijela ishitrena reakcija Izraela. U takvim tipovima sukoba, sada i ranije, ni jedna ni druga strana nisu poštovale odredbe međunarodnog humanitarnog i ratnog prava. Ni izraelska ni palestinska strana.

To se najmanje moglo očekivati od Hamasa koji je od zapadnih država proglašen terorističkom organizacijom i ništa ga ne obavezuje na poštovanje međunarodnih pravila. Pravo na obranu država nije apsolutno i mora biti ograničeno međunarodnim pravilima. Ratove obilježava upotreba organiziranog nasilja za postizanje političkih ciljeva. Obuzdavanje ovog nasilja pravilima glavni je cilj međunarodnog prava.

Nažalost, svjedoci smo da strane u bilo kojem sukobu ne vode računa o tome. Slično iskustvo koje bi imao Izrael u kopnenoj operaciji na gusto naseljeno područje Gaze, imale su i snage SAD-a u iračkom Mosulu protiv ISIL-a 2016. godine. Civili su prije napada pozvani na napuštanje grada, iako im je ISIL nasilno sprečavao odlazak računajući na njihove žrtve jer ih nije bilo briga koliko će civila stradati dok se skrivaju u njihovim objektima.

U samoj operaciji oko 80 posto Mosula je srušeno uz velike civilne žrtve samo da bi se ISIL porazio i istjerao iz grada. Isto se ponovilo i u Raki u Siriji. To su primjeri koji dokazuju da ne možete odraditi uspješnu vojnu operaciju u gusto naseljenom području.

U slučaju izraelske kopnene invazije imali bismo veliki broj žrtava na obje strane s vrlo neizvjesnim ishodom. Izrael među političkim elitama i mainstream medijima na Zapadu sada ima podršku, no ako bi se povećavale civilne žrtve na palestinskoj strani, ta bi podrška zasigurno padala.

Ovo jest prijelomni trenutak kad Izrael mora reagirati, ali je pitanje kakvi će rezultati biti jer potpuno uništenje Hamasa kao politički i vojni cilj nemoguće je provesti. Ukoliko vojna operacija ne bi uspjela, uz velike vojne žrtve na strani Izraela, počet će padati podrška izraelskog društva vojnom i političkom vrhu zemlje.

Uza sve to moglo bi doći do radikalizacije u zapadnim državama, pojačavanje motivacije za terorističke aktivnosti, nasilje, ali i uspona radikalnih desničarskih platformi po zemljama EU-a koje bi optuživale matične vlade za pogrešne politike. Kada pokušamo dokučiti kakve bi mogle biti sve posljedice, ne možemo isključiti i dodatno pojačavanje vala migracija.

Dakle, poštovanje međunarodnog humanitarnog i ratnog prava nema alternativu. Povijest izraelsko-palestinskog sukoba nije od jučer. Sada je na djelu svojevrsna mobilizacija javnosti kojoj se obraćaju Palestinci, a to najviše koristi Hamas.

Svaka eskalacija nasilja smanjuje bilo kakve šanse za budućnost i priliku koja bi vodila stabilizaciji i smirivanju. Nije bez razloga Joe Biden govorio o konceptu »dvije države«. To je i sadržaj međunarodnih sporazuma koje su potpisale izraelska i palestinska strana. No, taj koncept nikad nije realiziran.

Sporazum iz Osla

Referirate se na 1947. godinu, plan UN-a o podjeli povijesne Palestine na dvije države, Izrael i modernu Palestinu, koju Palestinci još uvijek nisu dobili kao cjelovitu državu?

– Da, dakle vraćamo se na 1947. i Rezoluciju 181 Skupštine UN-a. Povlačenje iz Gaze izraelskih vojnika i doseljenika bio je put koji je trebao voditi prema rješenju nakon sporazuma iz Osla. Međutim, na Zapadnoj obali i dalje se doseljavaju Izraelci i ulaze u palestinski teritorij.

U aktualnom trenutku još uvijek nema prostora za bilo kakav prijedlog, pritisak ili slično što bi vodilo prema smirivanju napetosti, razgovoru, pogotovo ne u izraelskoj političkoj i vojnoj strukturi, bez obzira na to što su u novu izraelsku vladu nacionalnog jedinstva ušle i osobe koje zagovaraju projekt dviju država. Primjerice, Benny Gantz.

Dakle, postoji neka osnova, ali u ovom trenutku ne treba očekivati pozitivan signal s izraelske strane. Svi koji su ušli u izraelsku vladu ušli su prije svega da Izrael pokažu kao jedinstvenu državu, sposobnu boriti se protiv Hamasa, ali istodobno su preuzeli odgovornost i za posljedice.

Ovdje nije samo Gaza u pitanju. Jasno je da postoji još jedan faktor koji bi značajno ugrozio sposobnost Izraela da može voditi dva fronta, jedan u Gazi, a drugi na sjeveru s islamističkim Hezbollahom koji je puno jači od Hamasa. Ne treba zaboraviti Zapadnu obalu koja isto vrije.

Ona nema vojne kapacitete, ali ako se radikalizira, onda neće biti osnove za bilo kakvo mirovno rješenje. Ostat će samo radikalne skupine koje će preuzeti Hamasovu ideologiju, Džihad, brisanje Izraela i borba do kraja.

Koje faktore treba uzeti u obzir da se ne dogodi takav crni scenarij?

– Što god Izrael napravio Hamasu, bilo to raketiranje ili bitke dugog trajanja, ne bi smio prijeći granicu koja bi značila veliki broj smrti civila.

No, granica je već prijeđena ako govorimo o broju žrtava?

– Govorim o tome što bi moglo biti ako se sukob nastavi. Svaki izgubljeni život je previše za bilo kakav politički cilj, a u ovome trenutku već imamo više od 1.300 žrtava i 200 otetih na izraelskoj strani, te preko 3.000 s palestinske strane. Daljnja eskalacija značajno bi umnožila ova brojke.

Zato je važno uključivanje u diplomatske napore onih aktera koji mogu pridonijeti deeskalaciji, primjerice kroz oslobađanja taoca koje je u zatočeništvo odveo Hamas.

Koji bi se to akteri mogli uključiti?

– Katar, primjerice. Oni su dali gostoprimstvo određenom broju političkih predstavnika Hamasa i financiraju njihovo političko djelovanje. Također ja tu vidim i Tursku koja može biti jedan od pregovaračkih subjekata. Uvjetno rečeno mogla bi i Rusija da joj nije u posrednom interesu da taj sukob eruptira, međutim oni imaju dobre odnose i s Izraelom i komunikaciju s Hamasom.

Osim toga, to bi mogao biti i Egipat kojemu je pak jako stalo da deeskalira sukob. Na tu zemlju jaki je pritisak da pusti izbjeglice na svoj teritorij i Sinajski poluotok, ali ona to želi jer ima svojih unutarnjih problema. Što se tiče izraelske javnosti, bezuvjetni povratak ljudi koje je oteo Hamas sigurno bi bio faktor deeskalacije.

No, pitanje je želi li to Hamas u trenutku kad još uvijek imaju veliki potencijal za eskalaciju koja bi mijenjala atmosferu među arapskim državama i njihove javnosti. To je bio jedan od ciljeva pokolja nad civilima koji su napravili u Izraelu. Njihov cilj nije bio da se oživotvori koncept dviju država jer oni u svojoj deklaraciji ističu da izraelska država ne može postojati.

Dakle, njihov cilj je bio upravo ovo što se događa – uvlačenje Izraela u dugotrajni rat s velikim palestinskim žrtvama što bi izazvalo veliku mobilizaciju podrške Palestincima u islamskom svijetu. Hamasov cilj je i jačanje radikalnih i ekstremnih skupina u islamskom svijetu i jačanje nasilja na domaćem teritoriju, ali i izvan njega.

Opstrukcija pregovora

Je li među ciljevima bila i opstrukcija pregovora pod patronatom SAD-a Saudijske Arabije i Izraela o normalizaciji odnosa?

– Sigurno jest. Saudijska Arabija je različita od Bahreina i Sudana koji su potpisali sporazume o normalizaciji odnosa s Izraelom. Saudijska Arabija je najmoćnija država u arapskom svijetu i središte ključnih vjerskih mjesta islamske kulture, kao i velika izvoznica nafte.

Govorimo i o nuklearnom sporazumu Saudijske Arabije i SAD-a kojim Washington želi pomoći Rijadu u razvoju civilnog nuklearnog programa?

– Da, Saudijska je Arabija za sporazum s Izraelom tražila određene koristi za sebe u razvoju civilnog nuklearnog programa kako bi mogla parirati Iranu. Ono što je problem u cijeloj toj priči je da se u tim sporazumima palestinsko pitanje uopće nije spominjalo.

Da je ono bilo u sporazumima s ciljem provedbe mirovnih sporazuma, onda bi situacija mogla biti drugačija. Sad će trebati osmisliti novu platformu, nove narative, obnovu u smislu stvaranja međunarodno-regionalne koalicije koja će skrbiti o oživotvorenju koncepta dviju država i pratiti mirovni proces.

To je sad jedina mogućnost jer bez jake međunarodne podrške koncept neće oživjeti. Problem je što u ovome trenutku ne postoji jaka politička snaga na palestinskoj strani koja bi mogla prihvatiti bilo kakav mirovni razgovor u ovome trenutku. I to dodatno komplicira situaciju.

Hamas je očito isključen iz takvih kombinacija?

– Hamas je isključen iako imaju i političko i vojno krilo. Kad su iz Izraela poručivali da Hamas mora biti zbrisan, mislim da su prvenstveno mislili na vojno krilo, mada i ono političko je kompromitirano. Hamas je zarobio Gazu, oni su politička vlast, oni određuju što će djeca učiti u školi.

Ako pripremaju buduće generacije za nasilje i protivljenje mirovnim rješenjima, teško mogu biti strana u stabilizaciji i postizanju mira. U Hamasovoj povelji i piše da su protiv mirovnih sporazuma, da oni ne vrijede i da je cilj brisanje Izraela s lica Zemlje. Hamas nije samo problem Izraela, on je ujedno i problem Palestinaca.

Rat na Bliskom istoku ponovo je otvorio pitanje potrebe priznanja Palestine. Koliko je to danas realno u odnosu na podatak da su ranije Palestinu priznale Island, Švedska, Vatikan, Malta, Cipar, Grčka, bivši istočnoeuropski blok te većina azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja?

– Ne treba očekivati da će sada države povlačiti takve poteze dok se ne formira mirovna operacija koja će voditi konceptu dviju država, konceptu legitimiranom odlukama Vijeća sigurnosti UN-a i mirovnim sporazumima.

Kada se to dogodi, vjerujem da će krenuti postupna priznanja palestinske države. Ali, prije toga bi trebalo doći do takvog rješenja za što su potrebni veliki napori.

Osim priznanja i uvažavanja granica države Palestine potrebna je snažna humanitarna i financijska pomoć da bi se uopće uspostavio normalni život građana u toj državi. Da bi to funkcioniralo, potrebni su razumni lideri i političke strukture koje će interese građana Palestine stavljati ispred svojih uskih političkih ciljeva.

Čini se kako je to nemoguće u ovome trenutku, ali je to isplativi cilj prema kojem bi trebalo težiti. Zbog svih ljudi koji žive na tom prostoru bez obzira na vjeru i pripadnost. U suprotnom, uvijek će ovaj sukob imati potencijale prerasti granice svoje regije i stvaranje kaosa u kojem samo profitiraju ekstremisti.

Bliski istok danas nije više regionalno, nego svjetsko pitanje

Što je s Hamasovim protivnikom strankom Fatah kao umjerenom palestinskom organizacijom koja se odrekla nasilja?

– Fatah je strana koja je sudjelovala u potpisivanju mirovnih sporazuma, no kako je realizacija sporazuma bila slaba, politički oponenti koji su zagovarali ekstremnije pristupe jačali su. Ekstremisti su dobili pomoć izvana, Iran je napravio mrežu radikalnih skupina koje su bile spremne na nasilje i osnivale vojne ćelije.

Fatah je dobio opasnu konkurenciju. Kad je došlo do izbora u Gazi, Hamas je pobijedio. Hamas je nasilno eliminirao Fatah iz političkog života Gaze. Na Zapadnoj obali Fatah i dalje obnaša vlast, ali njihova moć slabi jer izbori nisu provedeni još od 2005. godine.

Prisutno je nezadovoljsto stanovništva, nema uvjeta za normalnu organizaciju socijalnog života, velika je korupcija i raste nepovjerenje stanovništva u institucije. U takvim uvjetima radikalne političke platforme dobivaju sve više podršku čime rastu i unutarnje podjele u palestinskom korpusu.

Izraelska vlada formirana u prosincu prošle godine također je uključila u koaliciju vrlo radikalne desne stranke koje se protive bilo kakvom mirovnom sporazumu. U novu vladu nacionalnog jedinstva nakon Hamasovog zločina ušli su umjereniji političari, ali i dalje ekstremne političke stranke imaju značajan utjecaj i podršku.

Moguće da će u ovoj siuaciji zadobiti još i veću. Dakle, imate s jedne i druge strane one koji zagovaraju rješenje koje se postiže nasiljem, a što ograničava mogućnosti smirivanja situacije. Ipak, postoji jedno malo sitno svjetlo u cijeloj priči. Svaka je od strana pridonijela eskalaciji i svaka nova žrtva može biti opravdanje za pojavljivanje novih ekstremista i širenje radikalnih stavova.

Ovo je situacija koja ima potencijala za promjene jer je ipak većina svjesna što se može dogoditi ako izostane rješenje za dugotrajniju stabilnost i mir. Trenutno su emocije prejake da bi se razmišljalo hladne glave i racionalno, ali ovaj šok mora biti upozorenje na posljedice koje bi mogle biti ako se ne počne tražiti i najmanja mogućnost za postizanje mira. Bliski istok danas nije više regionalno, nego svjetsko pitanje. U ovom sukobu nema dobitnika, nego samo gubitnika.