ZAGREB Prošlog su tjedna zastupnici Europskog parlamenta u Strasbourgu velikom većinom dali suglasnost da Europska unija, očekuje se do kraja godine, ratificira Pariški sporazum – globalni »ugovor« preko 190 zemalja svijeta kojim se one obavezuju na smanjenje globalnog zatopljenja. Ovaj je put, doslovno, voda tom svijetu došla do grla pa su pariški sporazum dosad već ratificirale 62 države, odgovorne za 51,89 posto emisija stakleničkih plinova.

Među njima su, izuzetno je važno, i SAD i Kina – najveći zagađivači, kao i Indija, zemlja koja se ubrzano razvija.

Sporazum će stupiti na snagu trideset dana od dana kad najmanje 55 država, koje su odgovorne za najmanje 55 posto emisija stakleničkih plinova, ratificiraju sporazum. UN je svim potpisnicama sporazuma, pa tako i Europskoj uniji, odaslao poziv da ratifikaciju provedu najkasnije do kraja ove godine, dakle točno godinu dana od potpisivanja Pariškog sporazuma. Njegova bi provedba trebala krenuti 2020. godine, što znači da nema puno vremena za pripremu. Glavni je cilj sporazuma rast temperature u ovom stoljeću zadržati ispod dva stupnja, što se planira postići promjenama u trgovini dozvolama za emisije stakleničkih plinova, ali i povećanjem udjela obnovljivih izvora u potrošnji energije, povećanjem energetske efikasnoti i sličnim mjerama.

Definiranje mjera

Svaka država članica EU-a, pa tako i Hrvatska, mora sama osmisliti na koji će način postići zajednički cilj. Europska komisija je postavila ambiciozan cilj da do 2030. godine države članice EU-a smanje emisije stakleničkih plinova na svom području za barem 40 posto u odnosu na 1990. godinu.

Kako napominju u Ministarstvu zaštite okoliša, Hrvatska s ostvarenjem tog cilja neće imati problema budući da je, nažalost, upravo 90-ih izgubila svoju industriju – glavne proizvođače CO2. Iako nam precizno definiranje mjera kojima ćemo doprinijeti ostvarenju ciljeva tek predstoji, donijeli smo svoju niskougljičnu strategiju, a očekuje se i nova energetska strategija kojom bi energija iz obnovljivih izvora trebala biti stavljena u prvi plan. Nije jasno, međutim, kako ćemo na taj način zadovoljavati potrebe za energijom, budući da nestalni »obnovljivci« u pozadini trebaju imati bazne elektrane koje će pokrivati vršnu potrošnju. Naša je mreža, osim toga, još uvijek nespremna primiti toliko elektrana iz obnovljivih izvora, dok nema niti dovoljno novaca za njihovo poticanje. Upravo iz tog razloga već poskupljuje struja za građane i industriju, jer je novaca već sada premalo za sve koji proizvode struju iz sunca i vjetra, biomase i slično.

Pariški sporazum

Prema riječima hrvatskog europarlamentarca Davora Škrleca, važnost stupanja na snagu Pariškog sporazuma ne smijemo promatrati samo kao svjetski doprinos smanjenju utjecaja klimatskih promjena na pogubni rast globalne temperature, već kao civilizacijski doseg i promjenu paradigme dosadašnjeg odnosa čovjeka prema jedinom planetu. »Takav odnos predstavlja višu razinu svijesti čovječanstva, koje prvi put u povijesti ima priliku svoja tehnološka postignuća i znanost usmjeriti na dobrobit života na Zemlji.

Ono što Hrvatsku čeka jest i sudjelovanje u financiranju mjera kojima će globalno zatopljivanje biti smanjeno u nerazvijenim, odnosno državama u razvoju. Razvijeni svijet se Pariškim sporazumom obavezao pomoći zemljama u razvoju, poput Indije, makar je sam doveo do velikih, štetnih klimatskih promjena. Iako Hrvatska nije bogata zemlja i po stanovniku godišnje ima samo 6,3 tone emisija CO2, naspram prosjeka EU-a od 9,3 tona, moramo financijski sudjelovati u pomoći. SAD, primjerice, godišnje po stanovniku proizvede čak 20 tona emisija, a od svijeta u razvoju traži da uspori svoj razvoj. Zasad, Hrvatska u zajednički fond planira već iduće godine izdvojiti milijun eura, no očekuje se da taj, dobrovoljni iznos, kao i druge EU države, s godinama koje dolaze i mi povećavamo. Cilj je da razvijene države do kraja 2020. mobiliziraju sto milijardi američkih dolara.