Prošlo je tjedan dana otkako smo se moj dečko Roko i ja doselili u Italiju kako bismo u sklopu Erasmus+ programa pohađali bolonjsko sveučilište, ali na kampusu u gradu Forliju.

Iako je cijeli tjedan na svim predavanjima prostorijom odjekivao zvuk tipkanja na tastaturi i iako nam je oči obasjavalo nekoliko desetaka laptopa, Roko i ja tvrdoglavo smo se držali tekica i nastojali što brže zapisati sve bitne pojmove na engleskom. Ispada da je engleski puno teži kad se na njemu pokušava objasniti Hobbesovo razmišljanje i formule u međunarodnoj ekonomiji.

Bez obzira na jezične barijere, predavanja se daju pohvatati i brzo smo uspjeli razaznati na koja ćemo redovito ići, a koja ćemo možda ponekad i preskočiti.

Tonka na ulicama Forlija

Strateški smo odabrali kolegij History of Eastern Europe iliti Povijest istočne Europe, jer tko će o tome znati bolje nego mi, s djedovima i bakama koji se često znaju prisjećati bivše Juge, svoje mladosti, kad su bili zdravi i puni planova.

Profesoru smo se javili na kraju uvodnog predavanja da ga pitamo nekoliko tehničkih stvari vezanih uz kolegij, da bi on, nakon što je čuo da smo iz Hrvatske, veselo odgovorio: »Pa i ja pričam malo hrvatski!«

Doznajemo da je profesor veliki fan Lijepe Naše koju redovito posjećuje pa je i pokupio nekoliko riječi na svojim putovanjima po Hrvatskoj. Iz Istočne Europe petica zagarantirana!

Speed friending

A sad na ono zanimljivije – prijateljstva. Naslušala sam se o erazmusovskim prijateljstvima. Definicija ide ovako nekako: neprocjenjivi međuljudski odnosi koje čovjek nikada ne zaboravi i zauvijek ih se prisjeća s toplinom oko srca.

Slatko-slani užici

Bilo je i slučajeva da bi se studenti vratili s Erasmusa deprimirani, žudeći za završenim i neponovljivim iskustvom i ljudima koje ostavljaju iza sebe, u nekoj drugoj državi. Pa ajde da vidimo gdje su ta slavna prijateljstva! Roko i ja krenuli smo ležerno, izmjenjujući nekoliko rečenica s kolegama na predavanjima.

S nama su Međunarodne odnose slušali ljudi iz cijeloga svijeta, od Irana do Kanade. Eloise iz Belgije nam je pomogla izraditi talijanske iksice, a druga nam je Belgijanka, Louise, poslala obaveznu literaturu. Jedna od njih, nisam sigurna koja, pitala nas je idemo li na speed friending za erasmusovce navečer.

Nismo čuli za to, ali u objavi na Instagramu stoji: »Dođite upoznati sjajne ljude kroz zabavne aktivnosti, timske igre i opuštenu misker atmosferu.« Pa i ne zvuči tako loše… Nagovorila sam Roka da odemo, ipak se održavalo u kafiću blizu našeg stana pa se lako moglo pobjeći u slučaju da ne bude dobro.

Tu sam bila u krivu. Pobjeći nije bilo lako. Ispada da je speed friending konceptualno isto kao i speed dating, samo što ne služi za pronalaženje potencijalnih novih ljubavi, već za stvaranje onih nezaboravnih prijateljstava koje sam ranije spomenula.

Večer uz neizostavni Uno

Ipak, malo je teško stvoriti duboke prijateljske konekcije u samo tri minute koje smo imali dok ne bi zazvonilo zvonce i dok se pred nama ne bi stvorila druga osoba, nakon nje sljedeća i tako njih dvadesetak. Izlaza nije bilo.

Na kraju brzog upoznavanja bili smo iscrpljeni. Govoriti sat vremena bez prestanka i to još na engleskom nije zadatak za slabe. Sva su nam se lica na kraju izmiješala i više nije bilo jasno tko je iz Njemačke, a tko iz Mađarske, tko studira sociologiju, a tko zračno inženjerstvo.

Uspjeli smo popričati s dečkom sa Sardinije o političkoj situaciji Italije, popili pivo i zbunjeni se vratili doma. Internacionalna prijateljstva su teška!

Nostalgija za domom

Zbog svega sam se zaželjela prijatelja iz Zagreba, iz osnovne, ljudi koji o meni znaju sve i o kojima ja sve znam. Ljudi koji se vrate s Erasmusa puno pričaju o tim novim, jedinstvenim prijateljstvima, ali rijetko spominju koliko ti nedostaju prijatelji iz Hrvatske koji su nastavili svoj svakodnevni ritam, dok ga ti možeš samo promatrati izdaleka, preko poruka i fotografija.

Večer nakon moje su cure u Zagrebu imale tzv. girls night iliti žensku večer. Nina je imala dogovoren spoj za nadolazeći vikend pa je sve trebalo temeljito komentirati i analizirati ne bi li točno znale o komu se radi i kako je do spoja došlo.

Videopoziv za žensku večer s prijateljicama iz Zagreba

Iako udaljene 600 kilometara, cure su osjetile moj vapaj za ženskim društvom, i uključile me u girls night preko videopoziva. Ovakvim se važnim sastancima obavezno mora prisustvovati! Saznala sam sve što je trebalo znati o Nininom potencijalnom novom muškarcu, a toplinu oko srca ovaj su mi put stvorila neka stara prijateljstva.

Sljedeći smo dan Roko i ja, spremni za nove izazove, u dućanu birali tortelline. Njih je, naime, ključno uvijek imati u studentskom stanu u Italiji. Naglas smo raspravljali o tome hoće li biti punjeni mesom ili sirom, kad smo iza leđa čuli sudbonosne riječi: »Pa i vi pričate hrvatski!«

Isprva smo bili zbunjeni, nismo znali što nas je snašlo, jesu li naše uši dobro čule?! Hrvatski?! Okrenuli smo se i nasmijali zajedno s dečkom koji nam se obratio. Koliko je dobro čuti svoj jezik u dućanu u stranoj zemlji!

Duga nad Forlijem

Upoznali smo se s Ivanom i ubrzo shvatili da je ovaj susret puno očekivaniji nego što smo na prvu pomislili. Ivan studira na istom našem fakultetu u Zagrebu i isto je tu na Erasmusu. On je peta godina novinarstva pa nije toliko čudno da se nikada prije nismo s njime susreli.

Svejedno, veselje je bilo na vrhuncu. S Ivanom su na Erasmusu bile još tri cure s našeg fakulteta, novinarke Valentina, Veronika i Tanja. Sutradan smo nas petero Hrvata otišli na piće. Razglabalo se i pričalo satima, a sve na našem lijepom hrvatskom. E moja Domovino! Još si slađa iz inozemstva!