Najvažniji vanjskopolitički događaj 2022. godine zaista nije bilo teško izabrati. Ono što je započelo 24. veljače ove godine, zasigurno neće obilježiti samo ovu godinu koja danas završava, već moguće i cijelo 21. stoljeće. Riječ je naravno o ruskoj invaziji na susjednu Ukrajinu, događaj koji je u samo nešto više od desetak mjeseci gotovo do neprepoznavanja promijenio svijet u kojem smo do jučer živjeli.

Predsjednik Rusije Vladimir Putin zapovjedio je svojoj vojsci da prijeđe granicu Ukrajine u nečemu što je on nazvao »ograničena vojna operacija«, a što je u stvarnosti rat u kojem je Rusija prvo željela promijeniti vlast u Ukrajini, a nakon što joj to nije uspjelo, prešlo se na plan B, pa na plan C. Bilo kako bilo, u ovom trenutku nitko, moguće ni sam Putin, ne zna što je točno plan Rusije kad je u pitanju Ukrajina. Kako stvari sada stoje, ovaj će rat potrajati.

Dokle, to nitko ne zna, niti ne može predvidjeti. Koliko je situacija ozbiljna pokazuje i činjenica da se prvi put nakon kubanske krize s početka šezdesetih spominje mogućnost nuklearnog sukoba između Rusije i Zapada. Zasad su stvari što se toga tiče pod kontrolom. Osim nekih zapaljivih izjava iz Rusije i snimaka koje pokazuju ruski nuklearni arsenal, ništa ne upućuje da je nuklearni armagedon blizu. Ali kod takvih stvari nikad se ne zna.

Druga posljedica ovog rata je znatno narušen ugled Rusije kao vojne velesile. I oni promatrači koji su na ruskoj strani, i oni koji se groze ovog Putinovog poteza, očekivali su da će ruska vojska biti puno uspješnija nego što se to pokazalo u dosadašnjem tijeku rata. Na puno mjesta se pokazalo da je ruska vojska nekoordinirana, kaotična, loše vođena, korumpirana i relativno loše naoružana.

Kao jedno od objašnjenja nudi se verzija po kojoj su Putin i vodstvo imali loše obavještajne podatke o pravom stanju ukrajinskih Oružanih snaga. To je inače stara ruska boljka. Ovakve se priče pojavljuju u većini knjiga koje se bave Sovjetskim Savezom. Naime, sovjetske obavještajne službe bile su možda i najbolje na svijetu, imajući izvore u svim ključnim zapadnim institucijama. Ukratko, imale su potpuni pregled nad onim što se događa u svijetu. Međutim, problem bi nastao ako bi službe znale da Staljin ili njegov nasljednik ima već formirano mišljenje o nekom svjetskom problemu koje nije u skladu s onim što su službe saznale na terenu. Pa je uvijek bio problem tko će i kako, odnosno hoće li uopće to reći vladaru uvjerenom u svoju nepogrešivost. Tako da je moguće da se nešto slično dogodilo i ovaj put. Očigledno je da je rusko vodstvo očekivalo brzu pobjedu i prelazak ukrajinske vojske na njihovu stranu. A dogodilo se suprotno.

Rat je potpuno promijenio energetsku sliku Europe. Europsko gospodarstvo, odnosno njegov najveći dio, rastao je na jeftinim ruskim energentima. Posebno je to bio slučaj s Njemačkom, gospodarski najjačom europskom zemljom, koja se sada praktički preko noći našla u situaciji da će ubuduće energente morati plaćati barem šesterostruko skuplje nego dosad. Ako će energenata uopće i biti. Već se spominju zatvaranja brojnih industrijskih postrojenja, povećanje nezaposlenosti, redukcije struje i niz ostalih po prilici gadnih posljedica. A ako njemačka gospodarska lokomotiva znatnije uspori, za sobom će nadolje povući dobar dio europskih ekonomija već dobrano načetih posljedicama epidemije korone. Situacija je prilično teška. Svijet se s nečim ovakvim nije susreo još sve tamo od 1939. godine.

REUTERS/Dado Ruvic/Illustration

Pogrešne odluke

Još od prvog poslijeratnog kancelara Konrada Adenauera Njemačka nije imala kancelara koji ima ovako loš tretman u međunarodnim odnosima. Nije to naravno nikakva krivnja Olafa Scholza koja ima nezahvalnu ulogu vođenja Njemačke u ovim teškim vremenima. Iako nikada nakon Drugog svjetskog rata Njemačka nije bila jak međunarodni politički igrač, ipak je bila zemlja prema kojoj se odnosilo s uvažavanjem. Sada se pak neki lideri i neke zemlje prema njoj odnose vrlo grubo i bezobrazno. Posebno se to odnosi na ukrajinske čelnike koji često ne oklijevaju puno kada treba verbalno išamarati svoje njemačke kolege. Stvar je u tome da je Scholz u prvi mah oklijevao slati oružje Kijevu zbog povijesnih obzira, budući da bi u tom slučaju njemačke haubice nakon više od 80 godina ponovo tukle po ruskim vojnicima. Nakon međunarodnih i domaćih političkih batina, Scholz je pristao na donacije oružja. Osim toga, Ukrajina otvoreno optužuje Scholzovu prethodnicu Angelu Merkel i njenu politiku da je, istina neizravno, ali zato znatno odgovorna za napad Rusije jer je s Putinom radila razne energetske dilove. Merkel se javno ispričala zbog pogrešnih odluka kada su u pitanju Rusija i njen predsjednik. Mediji su donijeli informacije, istina ne do kraja provjerene, da su ukrajinske vlasti proglasile lažnu zračnu uzbunu prilikom posjeta njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera kako bi ga natjerali da provede pola sata u prljavom skloništu. I kao kruna svega, nepoznat netko eksplozivom je uništio Sjeverni tok dva, projekt težak milijarde eura. Njemačka kao da se nije previše trudila pronaći odgovorne. Ali sve te muke nisu samo njemačke. Ona je jako pogođena sankcijama Rusiji, a zna se da kada njemačko gospodarstvo zakašlje, europsko automatski dobije upalu pluća.

REUTERS/Fabrizio Bensch

Nestabilnosti u Britaniji

Velika Britanija još uvijek se prilagođava životu bez Europske unije. No kao da je prije izlaska zakačila jednu europsku bolest koja je ponajviše prisutna, istina puno manje nego ranije, u Italiji. To su nestabilne vlade i njihovi predsjednici. Naime, ova 2022. ući će u povijest britanske politike kao ona u kojoj je jedan njihov premijer, u ovom slučaju premijerka, trajao samo 45 dana. To se nikada nije dogodilo. Liz Truss je pobijedila na unutarstranačkim izborima na programu smanjenja poreza. Kada je postala premijerka, to je i napravila. I dovela do ogromnog pada financijskih tržišta što je dovelo u pitanje opstojnost mirovinskih fondova o kojima ovise milijuni sadašnjih i budućih umirovljenika. Ova će se godina pamtiti i po tome da Velika Britanija prvi put ima premijera hinduista koji je lako moguće i najbogatiji britanski premijer u povijesti. Rishi Sunak bogat je kao Krez. U središtu Londona ima ogromnu vilu u kojoj nitko ne stanuje, već služi isključivo za partije koje organizira njegova supruga koja je čak bogatija i od njega. Oni, naravno, žive u još većoj vili.

Emilio Morenatti/Pool via REUTERS

Meghan i Harry

Priča o ovom dvojcu naravno više spada u žuti tisak nego u nekakvu analizu političkih događaja 2022. godine. Ali sve te bravure koje izvodi ovaj dinamični duo nisu i bez izvjesnih političkih posljedica. Prošle su godine dali intervju Oprah Winfrey u kojem su kraljevsku obitelj spomenuli u kontekstu rasističkih zastranjenja. Navodno su neki članovi izražavali bojazan kakve će boje biti njihovo prvo dijete, mali Archie. Krajem ove godine za milijune dolara prodali su Netflixu kroz seriju od šest nastavaka svoju tužnu životnu priču. Iako je cijeli taj cirkus imao namjeru zaraditi dovoljno para za kraljevski život bez apanaže koju ju uskratila baka, on je ipak donekle zatresao temelje britanske monarhije. Ne prejako, ali opet dovoljno da se dodatni broj Britanaca upita čemu ona uopće služi.

Izbori u Francuskoj

U reprizi predsjedničkih izbora iz 2017. Emmanuel Macron ponovo je pobijedio Marine Le Pen. Ali kako Francuska ima jedinstveno rješenje po kojem se nakon predsjedničkih moraju održati i parlamentarni izbori, Francuzi su izašli još jednom na birališta kako bi izabrali 577 zastupnika Nacionalne skupštine. I tu se dogodilo iznenađenje. Macronova stranka i njeni koalicijski partneri nisu uspjeli osvojiti većinu. To pak prevedeno znači da će za donošenje svake odluke morati pregovarati s desno centrističkim degolistima ili s krajnje lijevim Jean-Lucom Melenchonom. To pak znači da je u politici EU-a nastupila velika promjena. Angela Merkel je u mirovini, a Macron je ipak punio slabiji nego prethodnih pet godina. Koliko se francuska politika izmijenila, govori i činjenica da su na predsjedničkim izborima kandidatkinje socijalista i degolista, dviju stranaka koje su vladale Francuskom najveći dio poslijeratnog razdoblja, dobile manje od pet posto glasova.

Ludovic Marin/Pool via REUTERS

Braća Italije

Na talijanskim parlamentarnim izborima pobijedila su Braća Italije koje predvodi jedna žena – Giorgia Meloni. U nekim dijelovima hrvatske politike nastupila je uzbuna jer su se vratila sjećanja na to kako su znali prolaziti Hrvati kada je u Rimu stolovala krajnje desna vlada. Međutim, strahovi se ipak čine pretjeranim. Meloni je Hrvatsku zadnji put spomenula 2018., kada su u finalu Svjetskog prvenstva igrali Francuska i Hrvatska. Napisala je tom prilikom na Twitteru da obje te zemlje nisu prijateljske prema Italiji. Ali Meloni će se ponajviše morati baviti spašavanjem posrnulog talijanskog gospodarstva, tako da neće imati previše vremena za istočnu obalu Jadrana. S njom je u koaliciji Liga Mattea Salvinija koja je na izborima prošla puno lošije nego se očekivalo. Treći član ove koalicije je Forza Italija neuništivog Silvija Berlusconija. Među ostalim imaju i ministra vanjskih poslova, nama dobro poznatog Antonija Tajanija. A sam Berlusconi je nakon odlaska iz Milana, s kojim je osvajao Lige prvaka, kupio Monzu i s njom se vratio u prvu ligu. Dakle, opet je na vlasti i opet mu klub igra Seriu A. Upražnjava li i dalje bunga bunga partije, mediji još uvijek nisu dojavili.

Odlazak Gorbačova

U rujnu ove godine umro je Mihail Gorbačov, čovjek koji je svojim politikama perestrojke i glasnosti praktički uništio Sovjetski Savez. Naravno, uništenje prve zemlje socijalizma nije bio njegov naum. On ju je samo želio poboljšati, ali je to radio na tako trapav način da ju je na kraju uništio. Za razliku od Kine koja je liberalizirala samo gospodarstvo, ali ne i politiku, Gorbačov je uveo liberalizaciju na oba područja. SSSR to nije mogao podnijeti. Sprovod mu je bio službeni državni, ali na njemu se nije pojavio Vladimir Putin. Naime, velika većina Rusa smatra Gorbačova odgovornim za propast SSSR-a, a time i za neovisnost Ukrajine. U trenutku kada je Rusija u ratu s tom zemljom, ne bi bilo oportuno da se aktualni šef države pojavljuje na pogrebu onoga kojeg puno Rusa krivi za sve svoje probleme, odnosno ne samo za onaj ukrajinski. Nije pomoglo ni to što je Gorbačov u svim sporovima Rusije i Ukrajine bio na ruskoj strani, zbog čega ga u Kijevu nikada nisu voljeli. Bio je šesti po redu generalni sekretar KP-a SSSR-a.

Dinamično u susjedstvu

Naše južno susjedstvo uvijek je bilo područje koje baš ne poznaje neku političku stabilnost. Ali ono što se u njemu događalo ove godine, bilo je jedno od najdinamičnijih razdoblja sve tamo od 1999., kada je Srbija sedam tjedana ratovala s cijelim svijetom. I tada i sada arena je bila Kosovo. Najnapetije je bilo krajem ove godine, kada su Srbi u sjevernom dijelu Kosova – u Sjevernoj Kosovskoj Mitrovici, Zvečanima, Zubinom Potoku i Leposaviću – blokirali sve prometnice. Na 14 mjesta su postavili barikade, a kao uvjete za njihovo uklanjanje naveli trenutačno opuštanje na slobodu uhićenih Srba i povlačenje snaga kosovske policije iz Sjeverne Kosovske Mitrovice u kojoj živi većinsko srpsko stanovništvo. Uslijedilo je relativno napetih 14 dana u kojima je kosovski premijer Albin Kurti dodatno nalijevao ulje na vatru prijetnjama da će jedinice kosovske specijalne policije, među Srbima odmrznuti ROSU, nasilno ukloniti barikade. Problem je bio u tome što bi u tom slučaju Srbija morala na neki način reagirati. Naime, Aleksandar Vučić sam je sebi toliko smanjio prostor za menavar da bi morao nasilno odgovoriti, ma koliko to bilo ograničeno. A to bi onda tražilo odgovor kosovske Vlade. Pitanje je koliko bi NATO snage stacionirane na Kosovu, među kojima su i hrvatski vojnici, bile sposobne kontrolirati situaciju. Ali u trenutku dok pišemo ove retke, barikade se uklanjaju nakon što je pronađen kompromis.

Inače, sam Vučić je tijekom ove godine odradio jednu zaista zavidnu bravuru. Već deset mjeseci Sjedinjene Države i EU pritišću ga oko dvije stvari – da uvede sankcije Rusiji i da pristane na rješenje o Kosovu po kojem Srbija samo formalno ne bi priznala neovisnost Kosova. A u stvarnosti bi. Nije baš jasno koliko je Zapad svjestan činjenice da ni jedan srpski lider ne može na to pristati. To se ne bi usudio napraviti ni Zapadu krajnje skloni Zoran Dinđić. Sam je Vučić jako opterećen navodima o brojnim korupcijskim aferama koje vode do vrha njegove stranke, do njegove obitelji i do njega samog. Sve to ga prisiljava da neprestano žonglira, svaki se dan pojavljuje na televiziji najavljujući rat na Kosovu. I govoreći kako se na njega spremaju brojni atentati. Jedan njegov desni kritičar rekao je da očekuje da će se Vučić jednog dana pojaviti na konferenciji za novinare i objaviti da je dan ranije ubijen u atentatu.

Situacija u Crnoj Gori gotovo da je na korak od građanskog rata. Ova je zemlja podijeljena na one koji traže povratak u državni savez sa Srbijom i one koji žele neovisnu europsku Crnu Goru. Ovih drugih je više, ali su prije dvije godine izgubili vlast. Ove 2022. sukob se dodatno produbio i prijeti ozbiljnim sukobima. Parlament u kojem prosrpska većina ima samo jedan mandat više od crnogorske opcije ustavno krajnje suspektno djelomično je razvlastila predsjednika Mila Đukanovića i na korak je da samostalno imenuje novog mandatara za sastav nove Vlade. Ako ta osoba zaista i bude izglasana kao novi crnogorski premijer, mogući su veliki neredi. Moguće je nažalost da Crna Gora u pregledu za 2023. dobije puno više prostora nego u ovom tekstu.

Što se tiče BiH, dovoljno je reći ovo – Bošnjaci su Hrvatima ponovo izabrali člana Predsjedništva BiH, temeljna bošnjačka stranka SDA mogla bi prvi put u 30 godina biti u oporbi, a Milorad Dodik i dalje priča o odvajanju Republike Srpske. Borjana Krišto nova je BIH premijerka. I da, BiH je dobila kandidatski status za EU. Ali nitko živ ne zna reći što to u praksi znači za tu zemlju. Lako je moguće – baš ništa.