Ujedinjeni narodi prihvatili su prijelomni Pakt za budućnost za transformaciju globalnog upravljanja – glasio je naslov službenog UN-ovog priopćenja nakon što je Generalna skupština ove organizacije u ponedjeljak glasovala za usvajanje ambiciozno imenovanog dokumenta. Senzacionalistička oprema s adrese s koje se ona inače ne bi očekivala, kao i cijela najava dvodnevnog “Samita budućnosti” koji je čovječanstvu trebao pomoći da zamisli bolje sutra, uspjela je navući pozornost svjetskih medija i javnosti, zaintrigiranih čega to revolucionarnog ima dramatično predstavljenom tekstu.

Brutalna sadašnjost

No i najtiši entuzijazam kog je svijeta oko sebe svjesni, a svejedno naivni promatrač mogao imati pri kliku na link “Pakta” splasnuo je jednakom brzinom kojom suvremeni web browseri otvaraju PDF.

“Suočeni smo s rastućim katastrofičnim i egzistencijalnim rizicima (…), ali svejedno ovo je trenutak nade i prilike (…), vjerujemo da postoji put svjetlijoj budućnosti za cijelo čovječanstvo” – ovim riječima započinje uvod dokumenta kog je glavni tajnik UN-a opisao “odlučnim korakom prema učinkovitijem, inkluzivnijem i umreženijem multilateralizmu”.

– Diljem svijeta ljudi se nadaju miru, dostojanstvu i prosperitetu, oni vape za globalnom akcijom rješavanja klimatske krize, hvatanjem ukoštac s nejednakošću i rizicima koji nam prijete. I vide da su Ujedinjeni narodi ključni za takve izazove i ovi su dani to potvrdili. Samit budućnosti postavlja smjer međunarodne suradnje koja može ispuniti njihova očekivanja, kazao je Antonio Guterres za slavnom njujorškom govornicom u nedjelju, pokušavajući samog sebe uvjeriti u utjecaj i moć koje njegova organizacija posjeduje. No samo par dana poslije performativnog prizivanja, na mjesto održanog rituala umjesto budućnosti došla je brutalna i razorna sadašnjost, proširivši UN-ovim sjedištem smrad sumpora i krvi. Kao predstavnik države koju Međunarodni sud pravde tereti za genocid, do spomenute je govornice ovog petka došetao čovjek protiv kojega haški susjed najvišeg UN-ovog suda priprema optužnicu za najgore ratne zločine. Izljevima huškačkih laži opravdavši svoj projekt istrebljenja Palestinaca, Libanonaca, a sutra možda i nekih drugih ne-Židova, izraelski je premijer Benjamin Netanyahu s obećanjima o “izgradnji mirnih, pravednih i inkluzivnih društava”, “zaštiti civila u oružanim konfliktima” i “osiguravanju da ljudi u humanitarnim krizama dobiju podršku koju trebaju” učinio isto ono što bomba od 900 kilograma čini stambenoj višekatnici. S ruševina UN-ovog kredibiliteta glas o svijetloj budućnosti više se nije mogao čuti.

Forma iznad sadržaja

Iznimno je teško pojmiti jaz, pa onda zatomiti cinizam potreban da se paradiranje toga čovjeka te razglabanja o budućnosti ljudske vrste, pa između ostalog i njegovih žrtava pomire jedno s drugim. Fraze poput “trebamo štititi potrebe i interese sadašnjih i budućih generacija”, “moramo obnoviti povjerenje u globalne institucije” i “želimo osigurati da UN može donijeti bolju budućnost za ljude i planet” gotovo je nemoguće interpretirati a da se one ne potvrde kao izvatci iz najfarsičnijeg seta floskula koje su jezici svijeta mogli izroditi, a koje su svoje udobno mjesto našle u posljednjoj umotvorini drugorazrednih birokrata iz teoretski najvažnije od svih međunarodnih organizacija. Fino izlistani jedan za drugim, u Paktu za budućnost unutar 56 “akcija” kojih je potrebno pokrenuti u najrazličitijim sferama ljudskog djelovanja našli su se prioriteti rješavanja problema svjetske gladi, ljudskih prava, mira i sigurnosti, očuvanja okoliša, ispunjavanja potencijala mladih generacija i rodne ravnopravnosti, i još svačeg što se od ovakvog papira očekuje da ima. No nakon što se po 434. puta na samo 61. stranici naiđe na “razvoj” i “razvojno”, a po 229. pročita “održivost” i “održiv”, jasnije postaje da je forma ovog dokumenta osjetno važnija od njegovog sadržaja.

“Pakt je daleko od savršenog, ali trebali bismo biti zahvalni da su diplomati uopće mogli doći do dogovora u trenutnim sumornim uvjetima”, smanjivao je očekivanja direktor UN-ove Krizne skupine Richard Gowan, dok su riječi njegova šefa Guterresa sugerirale kako je “očuvanje multilateralizma” poluslužbeni, pa možda i jedini cilj cijelog poduhvata. Pokušaj spašavanja Ujedinjenih naroda od irelevantnosti u momentima kada se sudbina svijeta lomi na bojnim poljima zauzeo je oblik na kog su čelni ljudi organizacije već odavno navikli. Kao nekoć Milenijski razvojni ciljevi i Agenda 2030. za održivi razvoj, niti plan kog su na samitu predstavile Njemačka i Namibija nije pravno obvezujući niti u sebi sadrži mehanizme njegove provedbe, zbog čega pojedine stavke poput zagovaranja eradikacije nuklearnih i bioloških oružja ne mogu nego zvučati smiješno. Uz kasno zazivanje reforme međunarodnog financijskog sustava, ponovno bez naznake tko bi ju, kako i zašto trebao pokrenuti, te spominjanja kako digitalna tehnologija i umjetna inteligencija trebaju biti upregnute u korist svih ljudi i naroda, u Paktu se ne nalazi mnogo toga novog ili vrijednog spomena.

Možda najzanimljiviji dio teksta, koji se i ciljevima i stilom pisanja razlikuje od njegovog glavnog dijela, onaj je zakopan u prvom od dva aneksa nazvanog Globalni digitalni sporazum. U njemu se egidom “inkluzivnog i otvorenog digitalnog prostora” među ostalim poziva i na “zatvaranje svih digitalnih podjela i ubrzavanje progresa po svim ciljevima održivog razvoja” što je apstraktna kategorija pod koju se štošta može ubaciti. Premda zvuči gotovo dosadno, Kina ovaj je cilj protumačila kao kritiku (ne)slavnog Kineskog vatrozida i oduzimanje prava državama da upravljaju online prostorom, što je prema neslužbenim informacijama bio jedan od razloga da pri glasanju ostane suzdržana. Nadalje, “proširenje inkluzije u digitalnoj ekonomiji” te “guranje interoperabilnih načina upravljanja podacima” kritičare ovog Pakta asocirao je na okrupnjavanje financijskih i tehnoloških sustava kakvog se zagovaralo na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, a u sklopu kog bi najveće i najmoćnije banke i tech kompanije dobile još veću kontrolu nad još većim brojem ljudi, konkretnije četvrtine svjetskog stanovništva koja nema pristup Internetu ili bankovnim uslugama. Kako bi ovaj aneks i sve ostalo što im se u Paktu ne sviđa neutralizirala, Rusija je htjela udariti kontru i uvesti amandman o “principu nemiješanja u unutrašnje poslove država”, no osim sitnog politikanstva među diplomacijama neprijateljskih država, ovaj pokušaj nije dobio niti izbliza dovoljnu podršku.

Nužnost reforme

O Paktu za budućnost i u mainstream medijima pisalo se kao o još jednom popisu lijepih želja, onih koji će generacijama stotinjak godina unaprijed možda zgodno zvučati dok se budu smrzavale pod nuklearnom zimom. S obzirom na opadajući značaj UN-a, realnost je da svjetska većina od njihovih vijećanja s većim zanimanjem i nestrpljenjem iščekuje samite drugih vrsta multilateralnih udruženja kao što su NATO, skupina G7 i BRICS, a pojava novih i ojačavanje starih formata samo su posljedice gubitka vjere u organizaciju koja je nakon Drugog svjetskog rata trebala ako ne osigurati mir u svijetu, onda barem spriječiti direktan konflikt između najvećih sila. U nekoj drugačijoj eri svi problemi svjetske politike, pa i UN-a, možda bi se mogli svesti na Rusiju, a njihova rješenja na izopćenje i opću međunarodnu izolaciju najveće zemlje na svijetu. Međutim, u ovim vremenima središnjom boljkom ostaje rapidno smanjivanje međunarodnog konsenzusa po apsolutno svim pitanjima.

Nije tajna kako Rusija i njeni najbliži saveznici smatraju da postojeći globalni poredak u kojem SAD vodi glavnu riječ nije vrijedan opstanka te kako bi proces njegove disolucije željele ubrzati. Ovakav stav jedan je od razloga zbog čega se problematika oko funkcioniranja UN-a sve češće i sve javnije svodi na njegov primordijalni grijeh odnosno natproporcionalnu moć stalne petorke Vijeća sigurnosti – NATO trojac SAD, UK i Francuska, te Rusija i Kina – koja rezolucije od najviše važnosti može samostalno blokirati. UN-ovac Gowan i sam je kazao kako se “nitko ne može pretvarati da je Vijeće sigurnosti organizacija koja dobro funkcionira”, a pozivi na njegovo reformiranje ovog su se tjedna čuli i od strane nacionalnih vladara. Japanski premijer Fumio Kishida kazao je kako bi sastav stalnog i nestalnog članstva u Vijeću trebao proširiti, a iako su načelnu podršku ovom potezu prethodno izrazili i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, i stalna američka predstavnica u UN-u Linda Thomas-Greenfield i zemlje vjerojatnih dobitnika poput Indije, pomaci na ovom planu još nisu vidljivi. Ukoliko se u nju krene, svaka demokratizacija izvršnog tijela UN-a morala bi obuhvatiti interese Latinske Amerike, Afrike, jugozapadne i južne Azije i reformirati svemoćni veto, nakon čega bi se nužno trebalo pozabaviti s glasovnom kupoprodajom koja se unutar Opće skupštine zbiva po blokovskim i političkim ključevima. Nažalost, UN nije mjesto u kom se na otvoren način govori o uzrocima krize multilateralizma, rapidnog srozavanja diplomacije i “kulture dijaloga”, a kamoli o strukturnim problemima gospodarske i financijske prirode koji su većini svjetskih zemalja nametnuti s drugih adresa. Kao što su to zorno prikazali poljski predsjednik Duda i češki premijer Pavel koji su ovog tjedna u Općoj raspravi UN-a izričito odbili reformu poretka sa Zapadom na vrhu, licemjerstvo aktera koji se više ni ne pretvaraju da su im kriteriji vrednovanja globalnih zbivanja ujednačeni još će dugo opsjedati njujorške hodnike.

Kao i obično, marginalizirane države Globalnog juga temi UN-ove reforme su pristupile najiskrenije, pa je tako premijerka Barbadosa Mia Mottley kritizirala postojeći pristup upravljanju na najvišim razinama po kojem je odvajanje građana prve i druge klase prihvatljivo. S obzirom da su se unilateralne sankcije u Paktu za budućnost spomenule samo riječima “savjetujemo državama da se od njih suzdrže”, ministar vanjskih poslova građanskim ratom devastiranog Sudana Hussein Awad Ali kazao je kako su one dokaz dvostrukih standarda i korištenja pravnih mehanizama u političke svrhe. No najdirektniji je bio njegov kubanski kolega koji je istaknuo predugo zanemarivanu činjenicu.

– Vodimo futurističke rasprave dok se genocid u Palestini nastavlja bez učinkovitog odgovora međunarodne zajednice, čak i dok su institucije i djelatnici UN-a na meti izraelske vatre, naveo je Bruno Rodriguez podsjetivši na više od 200 smrtno stradalih članova UN-ove Agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA). Dok dužnosnici poput odvjetnika za ljudska prava Craiga Mokhibera iz UN-a odlaze revoltirani jalovošću, nedjelovanjem i pritiscima pod kojih je stavljena njihova bivša organizacija, odgovora na pitanje “kako Ujedinjene narode shvatiti ozbiljno kada njezino čelništvo nije u stanju osuditi, a kamoli spriječiti ubojstvo vlastitih zaposlenika?” i dalje nema.

Nova grupiranja

Imperativ za reformom Ujedinjenih naroda bez čvrstog i širokog dogovora ostat će u sjeni nedostatka vođe koji bi na sebe taj projekt preuzeo. Kako je teško tvrditi da SAD i Europa s jedne te Rusija s druge strane imaju integritet i dosljednu povijest poštivanja UN-ove osnivačke Povelje, pozivanje na odgovornost moglo bi se očekivati od Kine. Međutim, iako je rast kineskog kredibiliteta praćen nizom diplomatskih uspjeha, Peking ne pokazuje ovu ambiciju, kao niti sposobnost da oko sebe sakupi podršku zemalja čije se učešće u Ujedinjenim narodima sažima u potčinjavanju ekonomskim i financijskim ultimatumima s vrha kreditorskog sistema. Zaglavljen u ovom limbu, UN od ratnih strahota i kataklizmičkih stradanja ne može spasiti Palestinu i Libanon, a još manje Ukrajinu, kao što ne može zaustaviti rapidno naoružavanje ili ublažiti prepoznate nejednakosti i globalno zatopljenje. Ovakvu nemoć na izravan je način demonstrirao glavni tajnik Antonio Guterres koji je ovog mjeseca kazao kako je “tražio od Sjedinjenih država da budu mnogo snažnije prema Izraelu”, no usput izostavio obavijestiti javnost je li povratna reakcija neimenovanog američkog diplomata s kojim je govorio više ličila na izmotavanje, blijedo gledanje ili otvoreno smijuljenje.

– Svijet više ovako ne može, svijet si ne može priuštiti da Libanon postane još jedna Gaza, rekao je ne samo na djelima slab Guterres, sugeriravši kako se potpuno uništenje najvećeg koncentracijskog logora na otvorenom moglo podnijeti. S priznanjem da “izazovi s kojima se suočavamo dolaze mnogo brže nego što ih naše sposobnosti mogu riješiti”, očekivalo bi se da Guterres postupi kao principijelniji među njegovim kolegama te na svoju funkciju da neopozivu ostavku. Iako mjesto UN-ovog čelnika nije takvo da nosi ovlasti koje bi imale snagu preokretanja negativnih trendova u svjetskoj politici, njegov trenutni vršitelj riskira da nastavak njegova mandat na čelu UN-a, trenutno u osmoj godini, također bude obilježen novim i zasad nepredvidljivim katastrofama. Sve u svemu, Guterres će ostati zapamćen kao čovjek koji u eri umiranja diplomacije ničim nije dokazao da ona ne zaslužuje skončati.

I dok svijet zbilja ne može više čekati da UN potroši godine kako bi Pakt za budućnost pretočio u neke djelotvornije planove s konkretnijim metodama i ciljevima, države ubrzano rade na rezervnim razvojnim i sigurnosnim rješenjima. Zajedno s regionalnim ekonomskim i političkim savezima, na sve većoj važnosti dobivaju novi formati međunarodnog organiziranja, noseći kakvu-takvu nadu u preživljavanje dobronamjernih težnji za suradnjom. Organizacije poput BRICS-a, SCO-a, Afričke unije, CELAC-a i ASEAN-a nikako nisu spremne da kao srebrni metak otklone raznolike uzročnike zaostalosti, bijede i potlačenosti, no zato pokazuju smjer u kom međunarodni vjetrovi pušu. Pravovremeni razvoj multilateralnih alternativa, iako uglavnom bez globalnih pretenzija, mogao bi poslužiti kao pojas za spašavanje ukoliko Ujedinjeni narodi zaglibe na utabanom putu osramoćenog im prethodnika. Čak i ako do svjetskog rata ne dođe, blokovska podjela svijeta odražena u UN-u ne garantira budućnost bez fašizma, ideologija rasne, nacionalne i ekonomske superiornosti te agresivnog militarizma. Za nju bi trebalo probati nešto potpuno drugo.