Geopolitički analitičar Božo Kovačević u razgovoru za naš list govori o situaciji na Bliskom istoku gdje se očekuje napad Irana na Izrael koji bi mogao dovesti do sveobuhvatnog rata na tom području, a moguće i šire.

– Situacija je ozbiljna. Čini se da će Iran ostvariti svoje prijetnje. Taj idući napad neće biti organiziran onako kako je to bilo početkom ove godine kada je Iran isto tako napao Izrael. Bilo je to prvi put da je Iran izravno napao Izrael.

Tada je Iran čuvajući svoju čast napad organizirao tako da se znalo kada će biti izveden, kakvim sredstvima i koji će biti ciljevi. Tako da se Izrael vrlo lako obranio. Iran je obranio svoju čast, a Izrael nije pretrpio štetu.

Ali ovaj put namjera je nanijeti ozbiljnu štetu. To može rezultirati proširivanjem sukoba na cijelu regiju izravnim angažmanom glavnog izraelskog sponzora, odnosno Sjedinjenih Američkih Država. A to bi onda značilo daljnju polarizaciju i eskalaciju s potpuno neizvjesnim ishodima.

Nepopustljivost u Gazi

Kako tumačite ubojstvo u Teheranu političkog lidera Hamasa Ismaila Hanije u Teheranu? Vodstvo Izraela je moralo znati da će Iran na to odgovoriti, a što bi onda moglo dovesti do ove lančane reakcije o kojoj ste govorili. Zašto su onda to napravili?

– Izraelski premijer Benjamin Netanyahu ima jasan plan. On želi izazvati ratni sukob između Irana i SAD-a. I u tom kontekstu treba sagledati ubojstvo lidera Hamasa u Teheranu kao i izraelsku nepopustljivost u Gazi. Kao i puno puta dosad Izrael ne sluša ni SAD, svog glavnog saveznika i sponzora. Unatoč upozorenjima tamo se provodi plansko uništavanje civilnog stanovništva i sveukupne infrastrukture.

Dakle, u najmanju ruku provode se masovni ratni zločini. Izrael, uživajući zaštitu SAD-a i NATO saveza dalje nastavlja sa svojom politikom nastojeći isprovocirati ne samo različite skupine koje podržava Iran – ponajprije Hezbolah i Hamas, pa i Hutije u Jemenu – nego pokušava i Iran uvući u izravni sukob ne bi li time primorao SAD da se uključi u taj rat. Nažalost, premijer Netanyahu jedini je čije se političke koncepcije uspješno realiziraju.

Američka administracija je suzdržana, barem na riječima, ali zbog tradicionalnog savezništva s Izraelom mora ga podupirati. Možemo pretpostaviti da i Iran nerado pokreće akcije za koje nije sigurno da će u konačnici za njega završiti povoljno. I sad, htjeli – ne htjeli, ti glavni akteri se približavaju međusobnom sukobu, a režiser svega toga je Netanyahu. On je najdugovječniji izraelski premijer dosad.

On je sudbinu države kojoj je na čelu podredio svojim osobnim interesima. Njegovi prethodnici na premijerskoj poziciji su radili na ostvarivanju nacionalnih interesa Izraela. Netanyahu se održava na vlasti uz pomoć krajnje ekstremnih malih političkih stranaka samo zato da bi izbjegao suđenje za korupciju. I takav političar, koji očito računa na pobjedu Donalda Trumpa, uspio je kreirati situaciju u kojoj veliki regionalni igrači poput Irana, i veliki globalni igrači poput SAD-a, povlače baš one poteze koje Netanyahu želi.

Izrael je praktički potpuno ovisan o američkoj pomoći – vojnoj, financijskoj, obavještajnoj i svakoj drugoj. Kako je onda moguće da SAD ne može napraviti dovoljno jaki pritisak da ga dovede po neku elementarnu kontrolu?

– Zbog vrlo snažnog djelovanja izraelskog lobija u SAD-u američke političke elite ovise o financijskoj pomoći tog lobija koji je toliko organiziran da može bitno utjecati i na formiranje stajališta u američkoj javnosti. Drugi je aspekt povijesni. Amerika je kao država nastala na protestantskom religijskom fundamentalizmu. A te fundamentalističke skupine smatraju zaštitu Izraela zadaćom koju je pred kršćane stavio Bog.

I na toj podlozi se može ostvariti utjecaj na svaku američku vlast. Donald Trump računa na takve osjećaje američke javnosti kada im upućuje poruke u kojima iskazuje svoju privrženost Izraelu. Treći aspekt su američki strateški interesi na Bliskom istoku. Oni se danas razlikuju u odnosu na stanje u Hladnom ratu kada je Amerika ovisila o zalihama nafte na Bliskom istoku.

To sada nije toliko važno jer je ona sada praktički samodostatna, ali njoj je i sada važno da ima jednog tako pouzdanog saveznika kao što je Izrael na području Bliskog istoka radi utjecaja na tamošnja zbivanja. Ta je regija izrazito nestabilna. SAD, kao i Izrael, kao glavnu prijetnju sigurnosti u toj regiji smatraju Iran.

Tri čimbenika

Kako je moguće da sva ta tri čimbenika ne mogu utjecati na politiku Netanyahua koja dovodi, u najgorem slučaju, u pitanje i samu opstojnost Izraela? A u najmanju ruku otvara mogućnost velikog rata na Bliskom istoku.

– Ta tri čimbenika užeta zajedno čine jednu koncepciju američke sigurnosti prema kojoj odustajanje prema bilo kojoj od tih komponenti dovodi u pitanje prvo američku vjerodostojnost i drugo, američke nacionalne interese. SAD u toj regiji ima u različitim zemljama razmještene svoje snage. Isto tako SAD ne želi dopustiti daljnje jačanje Irana. A moguće je i proširivanje ruskog utjecaja u arapskim zemljama gdje je on danas slab, ali je u sovjetsko vrijeme postojao.

I isto tako svojom prisutnošću SAD želi otežati prisutnost Kine. To je smjesa tih razloga koji kada se na prikladan način slože u jedan nacionalno-sigurnosni narativ, američkim elitama nalažu da i dalje podržavaju Izrael neovisno o tome kakvu politiku vodi aktualna izraelska vlada. Netanyahu igra vrlo opasnu i rizičnu igru. Osim što želi da SAD zarati s Iranom očekujući da bi se tako mogao promijeniti iranski režim, on na podlozi tog velikog rata želi provesti rješenje palestinskog pitanja.

Kakvo bi to rješenje bilo?

– Njegova koncepcija nije priznavanje palestinske države. U Gazi vidimo koji je to način rješavanja.

Želite reći da potpuno odbacuje koncept dvije države?

– To je Netanyahu izravno rekao. A to njegov ministar nacionalne sigurnosti kao i ministar financija neprestano govore. I ne samo govore nego i djelima pokazuju kako žele riješiti taj problem. U Gazi provode sistematsko istrebljenje stanovništva, a na Zapadnoj obali sistematski teror koji iz dana u dan jača.

Postoje li unutar Izraela neke relevantne političke snage koje bi promijenile takvu politiku?

– U Izraelu postoje takve snage, ali Netanyahu uspješno izbjegava raspuštanje parlamenta i raspisivanje izbora. Što je napetost veća, što je ratna eskalacija snažnija, to su manji izgledi da dođe do promjene vlasti. Netanyahu to zloupotrebljava do krajnjih granica. A što se tiče tih temeljnih koncepcija o uređenju palestinsko-izraelskih odnosa treba reći da je posljednji izraelski premijer koji je iskreno želio provesti koncept dviju država bio Yitzak Rabin.

Ali njega su ubili pripadnici baš takvih snaga kakve danas sjede u izraelskoj vladi. Međutim, ni jedna Vlada poslije Yitzaka Rabina nije prestala s izgradnjom ilegalnih doseljeničkih naselja na Zapadnoj obali. Premda su te Vlade deklaratorno održavale koncepciju dviju država, stvarno je nisu provodile. Netanyahuova Vlada ne samo da se odrekla te Rezolucije 1811 Glavne skupštine UN-a nego je intenzivirala teror protiv Palestinaca do nezamislivih razmjera.

Izbjeglički logori

Koliko je točna teza koja dolazi iz Izraela da su za sve odgovorni Palestinci jer se izraelska vojska prije skoro dva desetljeća povukla iz Gaze i pustila Palestincima da vode sami sebe. A da su oni onda umjesto bliskoistočnog Singapura od Gaze napravili tek običnu platformu za napade na Izrael. Kolika je ovdje odgovornost i na Palestincima?

– Nedvojbeno je da otkad Hamas vodi Gazu da je to područje postalo neka vrsta poligona za rat protiv Izraela. Ali treba stvari sagledati u cjelini da bi se možda moglo naslutiti rješenje. Ključno je to da 1948. godine, kada je trebalo početi primjenjivati koncepciju dviju država, arapski svijet to rješenje nije prihvatio. I više je arapskih zemalja napalo Izrael. U nekoliko navrata poslije toga pokušale su arapske zemlje napasti Izrael i uglavnom su svi ti pokušaji završili neuspjehom.

U osnovi svega je pitanje izbjeglica kojih danas ima otprilike 1,6 milijuna. To su potomci onih Palestinaca koje su Izraelci prognali 1948. s njihovih imanja. Već nekoliko generacija tih izbjeglica rađa se u tim izbjegličkim logorima. Taj problem nije riješen. A za rješavanje tog problema bio je potreban zajednički angažman arapskih država i Izraela. Arapskih država da zajedno s drugim državama pokušaju osigurati da se nastane negdje kao normalni građani, a zadaća Izraela bi bila da plati financijsku kompenzaciju za oduzetu imovinu.

Ni jedna ni druga strana nije pokazivala volju za rješavanjem tog problema. I baš su ti izbjeglički logori glavni bazen za regrutiranje terorista koji napadaju Izrael. A s druge strane Izrael zajedno sa svojim zapadnim saveznicima neprestano govori o tome da Izrael ima pravo braniti se. I to je neosporno. Obrana je ne samo pravo nego i dužnost svake države. Ali ni jedna država nema pravo biti okupator. A Izrael sebi to pravo pridržava. I nažalost kolektivni zapad ga u tome podržava. I to jedan od uzroka neprestanog perpetuiranja problema u toj regiji.

Hamas koji je organizirao ovaj napad u listopadu prošle godine morao je znati koliko će patnje sve to uzrokovati za njihov vlastiti narod. A sama njihova akcija nije polučila gotovo nikakav uspjeh. Zašto su onda to napravili?

– Apsolutno. Hamas je teroristička organizacija. I zadaća je organiziranih država da onemogućavaju djelovanje terorističkih organizacija. Hamas je odgovoran i za ubojstva izraelskih civila kao i za uzimanje taoca od kojih neki još uvijek nisu oslobođeni. Ali organizirana država na teroristički napad ne smije odgovarati teroriziranjem cjelokupnog stanovništva. U Hamasu su sigurno znali kakva će biti reakcija Izraela, ali pitanje je nije li ih netko naveo da to naprave. To je otvoreno područje za spekulaciju.

Ne bi li Palestincima zbog tolikog nesrazmjera u vojnoj moći između Izraela i njih bilo napametnije da način borbe za neovisnost i svoja prava prebace u nekakvu gandijevsku priču. Da potpuno odbace oružanu borbu, a naročito teror jer je on osim što je kao takav ne samo potpuno neprihvatljiv nego je u ovakvim odnosima i potpuno besmislen.

– Ali na Zapadnoj obali nije Hamas na vlasti. Tamo je na vlasti PLO koji ne provodi nikakav organizirani oružani otpor protiv Izraela, a svejedno Izrael terorizira tamošnje palestinsko stanovništvo. I neprestano gradi nova naselja što je suprotno međunarodnom pravu.

Izrael na gandijevske metode PLO-a reagira povećanim terorom. Ako gledamo povijesne uzroke tog stanja onda je odgovornost podijeljena između arapskih zemalja i Izraela. A ako gledamo kako Izrael danas pokušava ostvariti svoje nacionalne ciljeve onda je jasno da je teror protiv Palestinaca glavno sredstvo kojem Izrael pribjegava. A to bi trebalo doživjeti osudu međunarodne zajednice, osobito slobodnog zapadnog svijeta.

Uključivanje Rusije

Zašto te osude nema? Ubijeno je nekoliko desetaka tisuća ljudi, među njima puno žena i djece, a osim toga izjave kakve dolaze od nekih članova izraelske Vlade nisu se mogle čuti ni na jednoj strani čak ni tijekom jugoslavenskih ratova u devedesetima kada se zaista događalo svašta.

– Zbog toga što su geopolitički interesi podređeni interesu obrane vrijednosnog sustava na kojem je navodno zapad zasnovan. Zapadu, odnosno SAD-u i njegovim saveznicima, važnije je da budu pobjednici pod bilo koju cijenu negoli da dožive vojni i geostrateški poraz. Nažalost, postojanje Izraela, neovisno o tome kakva je njegova vlada, za zapad je toliko važno da ga ni pod koju cijenu ne želi dovesti u pitanje. A danas je ta cijena podrška vladi Benjamina Netanyahua bez obzira na to što ona radi.

Je li moguće da, ako bi došlo do velikog rata između Irana i Izraela u koji bi se onda upleo SAD, da se onda u njega uključe i Rusija i Kina na strani Irana?

– To je vrlo vjerojatno jer Rusija i Iran sve intenzivnije surađuju. Doduše, sada je ta suradnja jednostrana. Iran snabdjeva rusku vojsku dronovima. Ali nakon što je Trump istupio iz Sporazuma o kontroli iranskog nuklearnog programa otvaraju se nove mogućnosti za suradnju Rusije i Irana. I ako se SAD izravno uključi u rat na Bliskom istoku i ako bude pokušavao nametati jednostrana rješenja bez konzultacija s Rusijom i Kinom vrlo je vjerojatno da će se Rusija izravno ili neizravno uključiti u taj sukob na strani Irana.

S obzirom na ovo što se događa u Ukrajini praktički bi bili u svjetskom ratu.

– Da, mi se približavamo situaciji iz koje neće biti drugog izlaza osim rata ako prethodno ne budu poduzeti diplomatski koraci. Za SAD je najveći predmet interesa pacifički bazen i Kina. SAD Kinu smatra glavnim suparnikom, ali ni na koji način ne želi odustati od Bliskog istoka. Što se tiče Kine, SAD koriste Tajvan kao mogući okidač za rat protiv Kine. Pacifički bazen. Bliski Istok i Ukrajina. Rekao bih da je ujedno to i rang prioriteta. Ukrajina je iz američke perspektive manje važna i od Bliskog istoka, a osobito od problema u pacifičkom oceanu.

Zašto onda naprosto ne zatvori taj problem s Rusijom?

– Zbog toga što sadašnja američka administracija želi nanijeti strateški poraz Rusiji.