Još od 2007. godine, kad su pripadnici američke korporacije Blackwater, najveće svjetske »privatne vojne kompanije« u centru iračkog glavnog grada Bagdada izvršili masakr nad više desetaka civila, ubivši njih sedamnaest, u fokus šireg globalnog auditorija nisu postavljane teme i problematika oko plaćeničkih i privatnih vojski, bataljuna i brigada.

Međutim, intenziviranjem oružanog sukoba u Ukrajini – koji je poslije godina očito nedovoljno zanimljivog i napornog otezanja postao događajem koji će povijest alterirati na svim razinama – i mjestimičnim povlačenjem tzv. magle rata s vojnom kontrolom stabilnih teritorija, jedno se ime sve češće spominje u novostvorenom i nezaobilaznom ratnom leksikonu.

Wagner grupa, tajnovita i prema svemu sudeći potpuno ilegalna formacija čije se sudjelovanje od početka ovog bespoštednog rata opisuje pridjevima od ultraspecijalizirani do kriminalni i amaterski, postala je najprepoznatljivija plaćenička armija o kojoj ruske vlasti i mediji mrze govoriti, a ukrajinske i zapadne obožavaju.

Privatne vojske poput Wagnera pojava su koja se intenzivirala posljednjih desetljeća paralelno s dubljim promjenama u geopolitičkom jukstapozicioniranju koje su označene terminom »hibridizacije ratovanja«.

Nekad jasno definirane i konzervativno shvaćane kategorije poput oružanog sukoba, diplomacije, propagande, čak i one najelementarnije kao što su vojnik, vojska i ratni zločin, svoje su granice polako izgubile te su se premrežile i prelile u nove discipline koje više odgovaraju sveprožimajućoj, po definiciji totalitarnoj ideologiji neoliberalizma.

I zaista, dogma koja nam kaže kako je privatni sektor uvijek efikasniji od onog javnog ili državnog zahvatila je i osnove svakog patriotizma, jer emocije, ponos i ljubav nisu više jedini elementi standardnog paketa kojim se mlade momke poziva da na rame stave doslovnu i figurativnu pušku.

Osjetljive vojne operacije više se ne mogu voditi naivnim pričama o heroizmu i suzi u oku. Takve zadaće zahtijevaju odlikaše izvanredne fizičke spreme, one koji ganjaju profesionalno dokazivanje, zašto ne i akademski status, pa na kraju i izdašne naknade, barem ako prežive.

Stroga profesionalizacija ratovanja i povjeravanje vojnih misija provjerenim, uigranim i iskusnim vojnim skupinama koje će konkretni problem riješiti hladnokrvno, brzo i precizno, pa odmah prijeći na novi izazovni zadatak, nove su vrijednosti i karakteristike najboljih rodova suvremene vojske. No kao što to obično biva, ovakvi korporativni, tobože nepolitični entiteti ne utjelovljuju čak niti iskrivljene ideale i predodžbe tržišta o slobodi i demokraciji.

Riječ »plaćenici« još uvijek zadržava svoj ružan prizvuk zbog toga što označava pojedince koji posao odrađuju bez časti, bez osobnog emocionalnog ili materijalnog uloga, često bez vjerovanja u ono za što se bore, a fenomen privatnih paramilitarnih jedinica razotkriva bar jedan sloj motivacija zašto se bojevi uopće biju, onaj koji abnormalne profite moćnika spaja s pratećim političkim utjecajem i protudemokratskim rabotama.

Bojište postaje tržište

Povijest pamti brojne vojske koje su nazivane plaćeničkima, jedinice čiji su članovi ratovali prvenstveno za novac ili drugu vrstu kompenzacije, a ne da bi pobijedili neprijatelja, stekli političku i teritorijalnu kontrolu i u ratu se proslavili, no pojava privatnih vojski u njihovom današnjem obliku specifična je za suvremena najbogatija kapitalistička društva.

Prije svega radi se o posljedicama ustaljene prakse outsourcinga primijenjenog na vojno-ratnu industriju – država ne mora opskrbljivati, vojno obrazovati i trenirati izmješteni kadar, već ga samo unajmljuje, a ugovaranje pod više ili manje jasnim uvjetima jeftinije je od održavanja potencijalno borbeno nespremnih postrojbi u hladnom pogonu.

Korištenje usluga »private military company« (PMC) zadovoljava interese i ciljeve brojnih aktera, upravo zato jer je ono u praksi neodvojivo od koruptivnih lobističkih veza s političkim vrhovima koje omogućavaju i angažiraju ovakav oblik »sigurnosti i zaštite«.

Rat više ne služi samo kao sredstvo kojim će pobjednici ostvariti uvjete za zgrtanje profita, već je – suprotno zaključcima bivšeg hrvatskog ministra obrane Damira Krstičevića kojemu je bojište ono gdje ljudi stradavaju, a tržište ono gdje ne stradavaju – stvoren novi amalgam, novo područje u kojem se na legalan način upražnjavaju ekonomski interesi.

Premda će mnogima kao prva asocijacija na riječi »plaćenička vojska« na pamet doći Francuska Legija stranaca, ova (ne)slavna vojska muškarcima željnih puškaranja više ne služi kao najprimamljiviji i najpoželjniji »poslodavac«.

Spomenuti Blackwater, danas Academi, koji je prošao neuspješni re-branding nakon nepodnošljive štete po imidž nakon zbivanja na bagdadskom trgu Nisour, najozloglašenija je privatna armija s desecima tisuća ratnika na lageru, trening akademijom, čak i borbenim avionima i tenkovima. Blackwaterove trupe godinama su gazile po iračkim i afganistanskim naseljima, a njihova prisutnost u Afganistanu zabilježena je i nakon službenog povlačenja američke vojske iz ove zemlje prije 12 mjeseci.

Osnivač i vlasnik Blackwatera Erik Prince dugogodišnji je donor i intimus vrhuške američke Republikanske partije, a o njegovoj povezanosti s pravim ljudima svjedoči i činjenica da je njegova sestra Betsy DeVos obnašala dužnost ministrice obrazovanja u Trumpovoj administraciji.

Srednjostrujaški američki magazin Time prošle je godine detaljno opisivao Princeove planove za vrijeme Trumpova mandata u tada još nezahuktalom ratu u Ukrajini, čiji je vojno-industrijski kompleks, kao i ljudske snage Prince htio privatizirati.

Njegov posjet Kijevu iskorišten je za niz sastanaka sa savjetnicima ukrajinskog predsjednika i nizom potencijalnih biznis-partnera, no jedinstvena prilika da se u ruskom susjedstvu okrenu milijarde dolara propala je dolaskom Demokrata Joea Bidena, čija je okolina i sama usko vezana uz koruptivne radnje u ovoj osiromašenoj i uništenoj zemlji.

Armija ili banda

O ruskoj se Wagner grupi zna još manje nego o Blackwateru. Malo je pouzdanih i provjerenih informacija o privatnoj vojsci kojom Rusija uz malo pompoznosti širi svoj utjecaj, prvenstveno na bojišnici u Ukrajini, ali i u afričkim zemljama.

Wagner u većoj ili manjoj mjeri sudjeluje u ukrajinskom ratu od njegovog samog početka 2014. godine na strani Donjecka i Luganska, dok je nakon veljače 2022. i ruske invazije njihovo djelovanje čvrsto dokazano i prošireno.

Prema dostupnim informacijama, Wagner u Donbasu uglavnom koristi pješadiju, najčešće zaduženu za »čišćenje terena« nakon što se suparnik povuče, a ruski su plaćenici ovog tjedna stigli na naslovnice nakon što je u gradu Popasnaja uništen njihov komunikacijski centar.

Vlasnik Wagnera Jevgenij Prigožin prije samo nekoliko dana osobno je posjetio položaje svojih zaposlenika oko grada Artemovska (Bahmuta), što je rezultiralo otkrivanjem povjerljivih informacija te neviđenim operativnim i PR fijaskom.

Međutim, ova je privatna armija svoje ime prethodno stekla ratujući u Siriji na strani vladinih, ruskih i ostalih Bašaru al Asadu savezničkih snaga, stoga se nakon ratovanja u Libiji te Centralno-afričkoj republici protiv religijskih fundamentalista, s istim neprijateljem sukobljavaju i u Maliju.

Vojne vlasti Malija angažirali su Wagnerovce prošle godine nakon što su vojsku svog kolonizatora Francuske otjerali zbog njihove neefikasnosti kontra Al-Kaide, Boko Harama i srodnih fašističkih skupina.

Privatne su armije strukturirane na način koji teško otkriva gdje počinju plaćeničke postrojbe, a gdje završavaju kriminalne organizacije, mafije i bande. Dugogodišnji građanski ratovi u Libiji i Siriji iznjedrili su poveći broj frakcija kojima zapovijedaju »kontroverzni biznismeni«, tzv. lordovi rata, koji ekonomski kriminal spajaju s onim ratnim, dok je ukrajinski sukob obilježen mutnim financiranjima Azov bataljuna od strane krupnih oligarha kao što je Ihor Kolomojski. Ipak, povijest Latinske Amerike najbolje ocrtava specifičnosti političkih i ekonomskih borbi za kontrolu nad radom i resursima bogatih područja.

Iz šarolike lepeze primjera izdvojit ćemo paramilitarnu ekstremno-desničarsku skupinu Contra koja je 80-ih godina prošlog stoljeća pod vodstvom Enriquea Bermúdeza Varele ratovala protiv socijalista iz Sandinističke fronte nacionalnog oslobođenja. Financiranje Contri posebno je ilustrativno za funkcioniranje notorne CIA-e za vrijeme Hladnog rata, čiji su crni fondovi mimo američkog federalnog nadzora punjeni ilegalnom prodajom oružja i održavanjem narkokartela.

Recentan primjer iz Venezuele bilježi invaziju posprdno nazvanu »Zaljev praščića«, koju je nekoliko desetaka američkih plaćenika zajedno s odmetnutim domaćim i kolumbijskim vojnim licima pokušalo izvesti u proljeće 2020. godine.

Tvrtka Silvercorp bivšeg američkog vojnika Jordana Goudreaua, također vrlo bliska Trumpu koji ih je unajmljivao kao zaštitare na svojim skupovima, angažirana je da izvrši atentat i državni udar na venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, no njihov se plan ridikulozno izjalovio i nasukao na vesla naoružanih venezuelanskih ribara u pomorskom gradiću Chuao na sjeveru zemlje.

Prema korporativnoj diktaturi

Vraćajući se na ličnosti »privatnika« koji na svim ovim prljavim poslovima dobrano zarađuju poput Princea i Goudreaua, zanimljivo je primijetiti da se radi o osobama iz vojnog i sigurnosnog miljea, koje odlično koriste svoje stečene veze da bi formirale armije provjerenih, iskusnih i iskušanih vojnika, a na bitne funkcije postavljaju svoje prijatelje i poznanike. Parazitirajući na lošem socijalnom programu adaptacije bivših američkih vojnika u civilni život, ovi magnati iskorištavaju veterane nabijene viškom adrenalina i manjkom moralnih skrupula te ih pretvaraju u »gun-for-hire« specijalce.

Uspinjanje društvenom ljestvicom kroz instituciju vojske uspješne poduzetnike spaja s političkom elitom, koja svoje suradnike iz biznis sektora koristi kako bi svoju odgovornost prema javnosti za zbivanja na bojišnici odbacila i prebacila na ugovaratelje te stekla tzv. plauzibilnu mogućnost poricanja. Država i centralna vlast tako prestaju biti jedina postaja za adresiranje potencijalnih ratnih zločina, prekida u komandnom lancu i kršenja zapovijedi.

U odnosu na mobilizirano stanovništvo, kod plaćenika su dezertiranja i šanse da zarobljenici progovore smanjene, a budući da neprijatelj ne mora poštovati Ženevsku konvenciju kad se susretne s plaćenicima, oni tome recipročno imaju relativno otvoren prostor za kršenje ratnih pravila i zataškavanje zločina. Također, radnu dozvolu je lakše steći nego državljanstvo, stoga regrutacija i selekcija stranaca ide lakše nego što ide njihova inkorporacija u regularne nacionalne vojske, dok se poslodavac za razliku od države ne mora brinuti za obitelji »radnika« poginulih na poslu.

Pojedine su privatne postrojbe specijalizirane za određeni tip operacija, često one koje nisu javnosti vidljive kao što je to gađanje artiljerijom ili zračno bombardiranje. Plaćenici uglavnom funkcioniraju kao »sigurnosne snage«, primjerice kao zaštitari određenih strateški bitnih lokacija s dozvolom za ubijanje, poput američkih snaga koje na granicama SAD-a odvraćaju izbjeglice i migrante ili na okupiranom sjeveroistoku Sirije »štite« naftne bušotine od padanja u vladine ruke.

Stoga su ratno zaštitarstvo i sigurnost neodvojivi od koncepta privatnih armija, oboje dijelovi sijaseta usluga kojima se u svojim reklamama diče notorne multinacionalne korporacije kao što su ArmorGroup/G4S, DynCorp/Amentum, Erinys, Aegis DS i Unity Resources Group. Uz to, privatizacijski valovi zahvatili su i obavještajno-špijunski sektor (najpoznatiji je primjer američka tvrtka Booz Allen Hamilton), a samo se nagađati može o načinu borbe u digitalnom prostoru.

Cyber ratovanje jedna je od kompleksnijih sfera u kojoj je teško znati tko je na čijoj platnoj listi, stoga isto vrijedi za razvikanu rusku hakersku mrežu KillNet, kojoj su omiljene mete serveri institucija zapadnih i ostalih Rusiji neprijateljskih država. No, ono što je sigurno je da se u pozadinama skrivenih od neželjenih očiju vrte basnoslovne cifre u milijardama najkorištenijih valutnih jedinica čije cirkuliranje izaziva dodatnu ljudsku patnju.

Nažalost, primjeri iz siromašnih afričkih zemalja kojima vlade siromašnih država unajmljuju plaćeničke vojske da bi se borile s – ovisno o perspektivi – terorističkim skupinama ili političkim neprijateljima, predstavljaju novu realnost lokalnih i regionalnih sukoba. Takva komodifikacija svakog pojedinog elementa rata rezultira gubitkom čak i najpovršnije iluzije u funkcioniranje demokratskih poluga upravljanja u korist i rast moći korporativne diktature koja odgovara samo gospođi Krivulji i gospodinu Postotku.

Posljedično depolitiziranje oružanih sukoba može imati samo jedan epilog: cementiranje interesnih skupina čije je djelovanje nedvojbeno političko, a koje će poduzeti sve da njihov kapital bude oplođen. Ukoliko kompromis i diplomatsko dolaženje do rješenja na iznimno kompleksne probleme postanu karte koje će prve izletjeti iz igraćeg špila, korporativni ratovi uskoro neće biti tek sci-fi pozadina najuspješnijih djela cyberpunk žanra.