Užas koji se dogodio u Beogradu jedan je od onih što ostavljaju čovjeka bez riječi. Teško je naglas izgovoriti ikakvo pitanje, još teže na pitanja davati odgovore, tim više što smo vjerovali da se u nas, u našem okruženju, ovakvo što ne može dogoditi. Ali, pitanja se samo nameću, prije svega ono – zašto!?

Pitamo to i prof. dr. Gordanu Kuterovac Jagodić, predstojnicu Katedre za razvojnu psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

– Zašto se dogodilo!? Nikada nije samo jedan razlog. Sigurno da su među razlozima i oni društveni, primjerice naši »balkanski ratovi«, činjenica da je oružje uvijek bilo na cijeni, da je još uvijek pristupačno. Ako nemaš dostupno oružje, ne možeš ovakvo što izvesti, koliko god da si bijesan. Ta dostupnost oružja je jedna stvar. Tu je i društvena klima koja je vrlo loša u cijeloj Europi i svijetu. Djeca nemaju čvrsta uporišta i vrijednosti kojima bi se vodila, a djeca su u to doba dosta kritična prema društvu i još uvijek gledaju crno-bijelo na neke stvari. Trebaju odabrati neki svoj put i gledaju što je dobro, a što loše, međutim ako nema odgovora i ako vide hipokriziju cijelog svijeta, društvo koje govori jedno, a radi drugo, političare koji govore jedno, a rade drugo, onda se razočaraju, ističe Kuterovac Jagodić.

Kaže kako je prema nekim izvještajima moguće da je počinitelj možda bio izložen nekoj vrsti vršnjačkog nasilja, da nije naišao na odgovarajuću podršku za sebe i svoje teškoće, a činilo mu se da radi sve dobro. No, ističe, ništa ne opravdava nasilje.

Zabranjene emocije

– Škola bi morala biti sigurno mjesto za sve, a čini se da nastavnici i škola koji pokušavaju biti ta zadnja oaza sigurnosti za djecu, u kontekstu društava koja su postala nasilna, jednostavno to više ne mogu. U Srbiji škole imaju i zaštitare, roditelji ih moraju plaćati, to već samo po sebi nije dobro, kaže Kuterovac Jagodić.

Je li nas to, pitamo je, dostigla po zlu ta silna potreba da uspijemo po svaku cijenu? Jesmo li se toliko odljudili da ne znamo prepoznati kad nekom pored nas nije dobro, a ako i prepoznamo, da od toga samo okrenemo glavu? Pritom moralnih uzora u nas više i nema.

– Nema moralnih uzora, a empatija, simpatija, suosjećanje se nikako ne smiju pokazati. Stalno ta jedna surovost, optuživanje, napadanje iz svih oružja. Svima je teško, a nitko ne želi priznati onome drugome da mu je teško, niti sam želi priznati da mu je teško jer je danas loše biti slab i nemoćan. Ako priznaš, izložen si još i više cipelarenjima raznih vrsta, izrugivanju, omalovažavanju. Bezvezan si član društva ako si osjećajan, tužan. Tuga nije dozvoljena. Sve mora biti lijepo, veselo, sve mora biti pozitivno, a držati neprekidno neku masku pozitive kad ti je jako teško, to je strašno. Tuga, nesreća i jad, koji sve muče, onda se konvertiraju u jedino prihvatljivo – u oštar nastup, nasilje, agresiju, kaže Kuterovac Jagodić.

No, što onda djeci ponuditi u tom formativnom dobu, pogotovo ako stvari kreću od kuće, a škola gubi bitku, dok je s druge strane sve dostupno htjeli ne htjeli?

– Ne možete dijete formirati s 11, 12 godina. To je cijeli život, od početka, to je čitav njegov stav. Ne možete ga podučavati direktno nekakvim vrijednostima, jer on te vrijednosti vidi. Vidi nevrijednosti oko vas. Vidi kako živite, čuje komentare, čuje hoćete li koga prevariti, hoćete li porez uskratiti, hoćete li na prevaru dobiti ovo ili ono, hoćete li mu pustiti da izbjegava testove tako da folira bolest. Sva počinje od roditelja, ali ne možemo ni obitelj okriviti jer je pritisnuta teškim socioekonomskim stvarima.

Najbolje bi bilo odgojiti samopouzdano dijete koje je sigurno u sebe, kojemu ćemo uvijek pokazivati da ga volimo, ali da pri tome ne opravdavamo svaki njegov postupak. A to je teško. Djeca su na koncu izložena sama sebi i vršnjacima koja isto tako rade pritisak na njih. Najgore je onima koji su sami nasuprot neke klike, grupe. To onda ide i u autoagresiju. Vidimo toga dosta, nažalost, i kod nas, puno pokušaja suicida među djecom koja se s tim ne mogu nositi, pojašnjava Kuterovac Jagodić.

Ružne riječi

Pritom kaže kako i društvo od djece očekuje puno, i to prerano. Danas, kaže, ima studenata koji plaču zbog četvorki, baš kao i roditelja koji interveniraju do fakulteta.

– Bilo bi dobro da razni čimbenici u društvu djeluju u istom smjeru, a ne u različitim. Kod kuće jedno, vršnjaci drugo, mediji treće, kvazi uzori četvrto i djeca su zbunjenja. Lakše se ulove za konkretne, vidljive stvari, snagu, moć, bogatstvo, nego za apstraktne vrijednosti za koje se treba boriti, učiti, a u daljini su i nejasne. A od tih čimbenika i u našem društvu, a i u srpskom, čuje se i vidi svašta, kako se »časte« međusobno, kako i u policiji ima kriminala, kako ga i u sudstvu ima. I kome onda vjerovati!? Ostaje ti tvoja obitelj. Istraživanja kažu da djeca najviše vjeruju svojoj obitelji, jer svi ostali su opasni. Ali, ima djece koja ni u obitelji ne mogu dobiti zaštitu, kaže Kuterovac Jagodić.

I ovaj strašan događaj svjedoči da nam je kao društvu potrebna neka druga vodilja, neke druge postavke. Što pritom može napraviti svatko od nas i to ovaj tren pa da krene sve barem malo na bolje!?

– Svatko od nas može napraviti recimo to da se suzdrži kad poželi nekome nešto ružno reći. Da proba barem ne reći ružno, ako već ne može reći ništa lijepo. I kad vam netko kaže da mu je teško, da mu ne kažete »kako je tek meni«. Možemo se probati čuti. Ne čujemo se, ne želimo se čuti, s svi smo pod pritiskom brzine života i velikih zahtjeva, ističe Kuterovac Jagodić.

Psihologinja Nada Kegalj kaže da su psiholozi još prije tri godine stalno naglašavali da će razdoblje nakon pandemije i lockdowna biti itekako opasno.

– To se sad osjeća, prvenstveno kod odraslih, a odrasli to potom prenose na svoju djecu. U konkretnom slučaju teško je reći tko je točno zakazao, no ono što iz njega možemo naučiti jest da moramo raditi na mentalnom zdravlju djece. Također, u konkretnom slučaju radi se o odličnom učeniku kod kojih često primjećujemo intenzivnije reakcije na neuspjeh, komentira Kegalj koja smatra da je mentalna slika cijelog društva trenutno u lošijem stanju nego što je bila prije pandemije.

– Mi još uvijek ne znamo točno u kakvoj je obiteljskoj situaciji i okruženju dječak živio. No, ono što znamo jest da će trebati dugi period da se djeca iz te škole, i to ne samo ona djeca koja su doživjela i preživjela pucnjavu, oporave od ovog događaja i integriraju ga uz stručnu pomoć za ovakva stanja, smatra Kegalj.

Utjecaj videoigrica

Dr. Karmen Jureško, voditeljica Odjela za zaštitu mentalnog zdravlja i liječenje ovisnosti u NZJZ-u Primorsko-goranske županije beogradsku tragediju vidi kao svojevrsni alarm da se ovakvi tragični događaji, koje smo navikli gledati u zemljama poput SAD-a gdje je oružje široko dostupno, događaju i u našem okruženju.

– Postavlja se pitanje dostupnosti oružja i kako je moguće da je netko s oružjem ušao u školu i planirao takav čin mjesec dana. Očito, radi se o inteligentnoj osobi, dječaku koji je ostvarivao dobre rezultate, sudjelovao na natjecanjima, no u pozadini svega toga vjerojatno je nešto problematično, no teško je reći što je točan povod ovakvom činu, ističe Jureško.

Kao jedan od povoda jučer se spominjao i utjecaj videoigrica, s obzirom na to da dječakove skice kojima je planirao ovaj pokolj asociraju na dekor videoigara.

– Videoigrice svakako mogu utjecati jer se radi o vrlo intenzivnoj stimulaciji u kojoj je sve dozvoljeno: nekog ubijete, no on ponovo oživi i vi se ponovo borite s njim. Dakle tu je riječ o fantaziji i moguće je da se osoba toliko uživi i gubi osjećaj što je realno, a što fantazija, zaključuje Jureško.