Pet godina nakon smrti Fidela Castra kubanska revolucija, koju je počeo 1959. godine, čini se zaglavljena u slijepoj ulici u zemlji narušena gospodarstva i s novom generacijom Kubanaca koji vape za promjenama.

Komunistički režim suočio se lani s prosvjedima neviđenima za otok čiji su građani sve skloniji okriviti jednopartijski sustav za niz socioekonomskih nedaća.

Mlađi naraštaji, takozvana “unučad revolucije”, traži više sloboda i demokracije zapadnog tipa i više gospodarskih mogućnosti.

Mladi Kubanci od 2018. raspolažu mobilnim internetom i eksplozijom društvenih medija i u izravnoj su konfrontaciji s državom koja desetljećima kontrolira sve aspekte javnog života, a neposluh ne trpi.

Suprotno od svojih roditelja i djedova i baka, nova generacija nije nimalo opčinjena uspjehom “fidelizma” pa čak ni blagodatima socijalne države koja osigurava dobar obrazovni i zdravstveni sustav za sve svoje građane, kaže Arturo Lopez-Levy sa Sveučilišta Holy Names u Kaliforniji.

Ono što mladi Kubanci danas vide je domovina “materijalno osiromašena, sa zastarjelim sustavom vladanja i ograničenim prostorom za slobodnu raspravu i konkurenciju”, dodaje.

“Moja generacija dovoljno je bliska djedovima i bakama da može shvatiti povijest, no s druge strane dovoljno je daleko da ne želi zaglaviti u povijesti već gleda u budućnost”, objašnjava Raul Prado (35), fotograf.

Dolje diktatura

Mladi Kubanci danas, a mnogi od njih su visokoobrazovani, ali ograničenim izgledima za uspjeh, odbacuju polustoljetnu tradiciju prkosa prema Sjedinjenim Državama nadajući se, naprotiv, poboljšanju veza s velikim susjedom i ukidanju okrutnih sankcija kojima Amerikanci guše Kubu od 1962.

Prije pet godina Kubanci su u dugim redovima čekali da odaju počast ocu komunističke Kube ili su se od “El Comandantea” opraštali duž 900 kilometara duge rute od Havane do Santiaga kojom se prevozio njegov lijes do memorijalne grobnice.

Današnja je slika drukčija.

Manji prosvjedi proteklih mjeseci nadovezali su se na srpanjske velike demonstracije, dotad nezamislive za Kubu kada su tisuće ljudi na ulicama većih gradova izvikivale “Dolje diktatura” i “Želimo slobodu”.

Vlasti su uhitile više od 1200 ljudi, stotine su još za rešetaka, a tužiteljstvo traži i do kazne do 30 godina zatvora u zemlji u kojoj je pokazivanje javnog nezadovoljstva opasno i rijetko.

Eksplozija se događa u vrijeme najteže gospodarske krize nakon 30 godina koju otežavaju sankcije i pandemija jer je pogodila turizam, ključan za kubansko gospodarstvo suočeno s kroničnim nestašicama struje, hrane i lijekova.

U siječnju je vlada najavila monetarnu reformu koja je donijela znatan rast plaća s 400 na 2100 kubanskih pesosa, ali je pojačala inflaciju.

“Proteklih pet godina bile su najteže za gospodarstvo”, kaže kubanski ekonomist Pavel Vidal sa Sveučilišta Jaeriana u Kolumbiji ističući pad od 11 posto BDP-a lani, što je najviše od 1993. godine.

Iseljenička generacija

Nacionalni junak za mnoge Kubance, no za Zapad razbojnik, dugogodišnji vođa Fidel Castro razbolio se 2006. godine te je uzde vlasti prepustio mlađem bratu Raulu, također revolucionaru.

Zatim je Raul Castro 2018. predao štafetnu palicu Miguelu Diaz-Canelu, a ove godine odrekao se i vodstva nad Komunističkom partijom.

“Kubanski sustav zamijenio je vođenje zemlje karizmatskog tipa oblicima vladavine koji su temeljeni na institucijama i uspio je preživjeti”, rekao je Lopez-Levy, no upozorava da dugoročno to nije održivo rješenje i temeljita promjena je neizbježna.

Oko 85 posto kubanskog gospodarstva u rukama je jednopartijske države unatoč nedavnim dopuštanjima privatnih poduzeća u zemlji od 11,2 milijuna ljudi.

Reforme koje je pokrenuo Raul Castro od 2011., nastojeći utemeljiti pragmatičniju vladu koja bi sporo otvara gospodarstvo rezultiralo je time da su postupno privatnici prodrli u sve slojeve društva, kaže Lopez-Levy.

Prije ili poslije, vlada će morati shvatiti da “velik dio stanovništva ne dijeli ideje Komunističke partije” i morat će pristati na “političko otvaranje”, kaže Vidal.

Mnogi, međutim, ne mogu to dočekati pa mladi Kubanci napuštaju domovinu birajući Sjedinjene Države.

“S obzirom na to da ne mogu pronaći prostora za političko djelovanje u vlastitoj zemlji i ne vide u njoj budućnost za sebe, ubrzo će to postati iseljenička generacija”, predviđa fotograf Prado govoreći o svojim vršnjacima.