Porazni rezultati popisa stanovništva 2021. očekivano su u javnosti izazvali podosta pažnje medija i stručnjaka uz neuvjerljiva objašnjenja aktualne politike, bilo one na vlasti ili u oporbi. Od popisa stanovništva 2011. do lanjske godine, dakle, u jednom desetljeću, izgubili smo gotovo 400.000 stanovnika, točnije – 396.360, pa je Hrvatska lani završila s ukupno 3.888.529 žitelja što je najmanje još od 1948. godine.

​Dok je prosječni pad broja stanovnika na razini cijele zemlje 9,5 posto, u Slavoniji, Baranji i Srijemu taj se postotak kreće se u rasponu od 15 do 19,5 posto, a na Baniji 18,49 posto. Državni zavod za statistiku (DZS) tek treba objaviti podatke o dobi stanovništva, obrazovnoj strukturi, ekonomskoj aktivnosti, etničkom podrijetlu i drugim varijablama. Za pretpostaviti je da će javnost tek doznati o stvarnim razmjerima demografskog sloma.

Još je i gore…

Populacijska politika praktički je krahirala, a svjedoci smo da je demografija ukazujući na negativne trendove poslovično bila korištena za prikupljanje političkih bodova i kratkotrajnog mobiliziranja biračkog tijela, umjesto da se koristi za stvarni i trajni interes društva koji bi nadilazio stranačke i svjetonazorske razlike. Naš sugovornik, demograf doc.dr. Stjepan Šterc, predavač i pročelnik Odsjeka za demografiju i iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu dugi niz godina javno upozorava na demografsku katastrofu, predstavljajući demografske studije s egzaktnim rezultatima. Šterc ističe da je u odnosu na prezentirane podatke DZS-a realno stanje još gore.

Prvi rezultati aktualnog popisa stanovništva i dalje su u žiži javnosti. Koji je vaš generalni zaključak o recentnim brojkama i trendovima?

– Prije svega treba konstatirati to su katastrofalni pokazatelji. Porazno je da ovako apsolutno malobrojna populacija kao što je hrvatska, izgubi gotovo 10 posto stanovništva između dva popisa 2011. i 2021. godine. No, depopulacija je vjerojatno i veća jer je po našim analizama utvrđeno kako je u prethodnom popisu stanovništva 2011. godine popisan znatan broj fiktivnog stanovništva pa pretpostavljamo da se to dogodilo i u okviru prošlogodišnjeg popisa. Smatram da je najmanje 50 tisuća ljudi fiktivno popisano. To se dogodilo jer se stanovništvu omogućilo elektroničko popisivanje, a takav način popisivanja imao je veliki udio – čak 40 posto – u odnosu na ukupan rezultat.

Foto Davor Kovačević

Način da popisivač uđe u jedno kućanstvo i jedan član odgovara na upitnik za sve članove obitelji, iako ne znamo jesu li oni fizički u Hrvatskoj, ne smatra se mudrim rješenjem s obzirom na ranija iskustva. Dakle, vrlo vjerojatno je ukupna depopulacija i veća od službeno objavljenih podataka pa se može govoriti o izrazitoj depopulaciji i izumiranju stanovništva ili jednostavo rečeno demografskom slomu jer su nam zapravo svi parametri negativni. Gospoda iz politike i oni koji su organizirali popis znali su za konstantan prirodni pad stanovništva, a nakon 2011. godine i veliki gubitak učenika osnovnih i srednjih škola: između 7.000 i 9.000 godišnje.

To je potvrda siline iseljavanja djece sa svojim obiteljima jer u taj trend ne ulazi smrtnost s obzirom na njihovu mladost. Političke elite dugi niz godina znale su što se događa, jer smo ih i mi kao predstavnici znanosti redovito obavještavali. Javno smo govorili o posljedicama na daljnji razvoj zemlje pa i samu ugroženost mirovinskog sustava. Međutim, struka se nije poslušala. Uostalom, ne slušaju nas više od 20 godina.

Ignoriranje struke

Skeptični ste prema održivosti mirovinskog sustava, možete nam konkretno reći što ste detektirali u analizama?

– Radio sam studiju prije četiri godine. Udruga mirovinskih fondova naručila je studiju, a ja sam povezao sve demografske parametre sa svim osnovnim bazama, mirovinskog, zdravstvenog, obrazovnog, financijskog sustava i drugog. Rezultati su bili katastrofalni i mi smo se dogovorili da se o tome izda knjiga. No, možda baš zbog poraznih rezultata knjiga nije ugledala svjetlo dana, ali ne znam je li bilo nekih sugestija politike oko toga. Sve što se sada događa znali su prije više godina i imali sve informacije. Smanjivanjem aktivnosti stanovništva i izjednačavanjem broja umirovljenika i zaposlenih nerealno je očekivati povećavanje udjela mirovinskih sredstava pa je moguće i ugrožavanje mirovinskog sustava za pet do deset godina.

No, usprkos svemu moguće je Hrvatsku vratiti u neke zdravije okvire jer rješenja postoje. Samo što ih očito ne mogu provesti tzv.«političke vlade« jer je taj model završena priča, a pogotovo priča političko-diplomatskog vladanja. Ta kombinacija stranačko-partijske vojske i ljudi iz diplomacije na čelnim mjestima je odmak od stvarnosti; dugi razgovori, saloni, finoća…Poslušajte način na koji se obraćaju javnosti. Djeluje nestvarno. Standardne isprike

Zašto se struku ignoriralo ako su političke elite dobile gotove i jasne projekcije i rezultate demografa?

– Da, pravo je pitanje »zašto«? Hrvatsku su u tu situaciju dovele tzv. političke vlade koje su uglavnom u izvršne resore postavljale ljude iz stranačko-partijske vojske bez stručnih kriterija i one koje su bili zadivljeni stranačkim vrhom iako se u struku i problematiku za takav resor ne razumiju. Nije se slušala znanost jer je takav tip »političkih vlada« odluke o demografiji donosio isključivo po političkom osjećaju. Sad imamo ovakvu situaciju, nevjerojatan gubitak stanovništva. Između te dvije popisne godine dogodilo se najgore za Hrvatsku – izgubilo se više od 160 tisuća ljudi samo prirodnim putem, dakle toliko je više ljudi umrlo nego što se rodilo.

Zamislite neku zemlje u kojoj između dva popisa premine 160 tisuća ljudi više nego što rodi i zemlju koja u zadnje dvije godine izgubi gotovo 50 tisuća ljudi prirodnim putem bez ozbiljnije političke reakcije. Ono što me najviše iznenadilo upravo je ta mirnoća političkog sustava, a i sami smo svjedoci kako nakon objave popisa tri-četiri dana nije bilo ozbiljnije reakcije vlasti. Tek su se nakon političkog muka zaredala svakojaka opravdanja, od onih da se ljudi kreću zbog otvorenih granica, dakle spominjali su slobodu kretanja, otvorene granice, tržišta rada itd… No, to su zapravo tek standardne isprike za takvu vrstu vladanja, a onda je došla i ona s najvećeg političkog brda kako to nije kraj svemira niti se nešto strašno nije dogodilo itd. No, ipak se dogodilo. Ni bivša izvršna vlast od prije 10 godina, kad su bili na poziciji donošenja odluka, nije reagirala nijednim smislenim, logičkim, strateškim potezom na demografsku kataklizmu koja se nadvila nad zemljom.

Revitalizacijski model ​

Što su konkretno trebali učiniti, bivša i aktualna vlast?

– Za početak, trebali su shvatiti kako je ljudska populacija najvrjedniji dio svakog društva i prostora. Kad to shvate onda će razumijeti da je demografska devastacija najveći mogući gubitak koje država može zabilježiti. Može se zemlji dogoditi i neki drugi gubici poput porasta nezaposlenosti, ali ovo je izravni gubitak tako da nijedan pozitivan rezultat u političkom djelovanju ne može pokriti ovakav pad stanovništva koji je Hrvatska doživjela. Kad to vlast shvati onda vlada u svoj resor treba imenovati osobu koja ima znanja, ali i građanske hrabrost komunicirati prema javnosti, izvještavati što se događa s demografskom problematikom i po potrebi korigirati se u hodu.

Kad se to prihvati, vlada se treba osloniti na znanstvene zakonitosti i logiku, a ne na oportunost političkog trenutka i čekanje stišavanja galame u javnosti. Uzimajući u obzir ove katastrofalne brojke, imenovana osoba uz takvu spoznaju treba krenuti s primjenom dva stručno utemeljena revitalizacijska modela. Prvi je revitalizacijski model koji potiče natalitet, jer su djeca najvrijednije bogatstvo svakog društva i osiguravaju budućnost svake države. To je dakle klasična populacijska politika koja neće dati rezultate nakon godine-dvije.

To je proces koji treba trajati 10 do 15 godina i tu treba biti realan. No, mora se pokrenuti, komplementarno s ostalim vidovima demografske politike, a iskustva drugih zemalja mogu nam pomoći. Susjedna je Mađarska razvila možda i najvažniji model – poticanje ulaska mladih u brak s vezanim kreditnim linijama, primjerice za kupnju stana i s udjelom i dinamikom povrata koja ovisi o broju mališana. Ako obitelj ima kredit i troje ili četvero djece, kredit nisu ni dužni vratiti. Sve ovo što govorim ne bi trebao biti predmet nekih političkih, svjetonazorskih, religijskih ili nekih drugih konotacija, nego ključna strateška nacionalna problematika neovisna o političkoj orijentaciji onih koji su na poziciji.

Primjer revitalizacijskog modela koristi i Irska, selektivnu imigraciju. O čemu se radi?

– Selektivnu imigraciju koriste sve zemlje, bez obzira imaju li ili nemaju demografski deficit. Dakle, to je model usmjeravanja imigracijske populacije u zemlju ovisno o potrebama gospodarstva i uređenosti društva, stranaca s potrebnim kvalifikacijama za poslove koje se teško popunjava kvotom domaćeg stanovništva. Hrvatska se može koristiti tim modelom i po identitetskom principu jer je ukupan broj hrvatskog iseljeništva u svijetu veći nego što je građana unutar Republike Hrvatske.

No, nije dovoljno reći iseljenicima: »Vratite se vi u Hrvatsku i dobit ćete 200 tisuća kuna«, obrazac koji je nedavno predstavila vlada. Treba postaviti model za ulaganja iseljeništva u Hrvatskoj i poticati njihove investicije u Republici Hrvatskoj. HNB je objavio visinu godišnjih doznaka koje iseljenici šalju obitelji u Hrvatsku za život, školovanje djece, kupnju stana, gradnju kuća i sl. i ti ulazi u domaći financijski sustav premašuju 20 milijardi kuna.

Znate li što to znači? Logična je procjena, ako mogu na taj način ulagati u potrošnju i praktički pridonositi očuvanju socijalnog mira u domovini kako je njihov investicijski potencijal tri-četiri puta veći, a neiskorišten. Zamislite da u Hrvatsku godišnje uđu investicije od 60 do 80 milijardi kuna. Uostalom, ukupni iznosi stranih investicija manji su od iznosa koje iseljenici šalju svojim obiteljima u Hrvatsku. No, evo čuli smo ovih dana kako je Porezna uprava objavila: svatko tko ostvaruje prihod iz inozemstva mora to prijaviti. Sad se ja pitam, gdje je tu racionalnost? Oni traže da osobe koje su napustile Hrvatsku, a nisu se odjavile i šalju pomoć u doznakama svojim obiteljima moraju prihod prijaviti kako bi ih mogli oporezovati.

To je katastrofalna poruka. Irska nije razvila model po sistemu »vratite se u zemlju, dobijete novce«, nego je za njihove iseljenike razvila model po kojem je sunarodnjacima bilo isplativije ulagati u domovini nego u državi trenutnog prebivanja. Irska je na deset godina oslobodila poreza na dobit iseljeničke investicije. To je dakle stvar političke odluke. Hrvatska bi mogla povećati ekonomsku aktivnost, zapošljavanje, a kroz potrošnju dodatno puniti državni proračun itd. Tako bi se promijenila i klima u državi i atmosfera među mladima koji bi sve više prihvaćali izazove u Hrvatskoj. Više smo puta o takvim modelima govorili, ali politika je uvijek odgovarala sustav nije spreman.

Ključna strategija​

Koliko je pak ovdašnje domaće gospodarstvo spremno za modele poticaja?

– Kad bi se išlo u smjeru oslobađanja nekog od ključnih poreza za iseljeničke investicije (poreza na dobit, PDV-a i slično), predložio bih izvršnoj vlasti isto i za domaće gospodarstvenike koji investiraju ili žele investirati u demografski ispražnjena područja. Mi smo imali sličan model u Zakonu o područjima posebne državne skrbi. Jedan sam od autora tog zakona, vodio sam rasprave u Saboru o njemu i upozoravao kako se ljude koji se žele vratiti na ratom stradale prostore treba nagraditi, a ne kažnjavati. To bi trebalo primijeniti i sada. Danas ako posjećujete krajeve istočne Slavonije, Banije, Like, Dalmatinske zagore primijetit će te nevjerojatnu pustoš.

Ne možete ta područja staviti u neku funkciju razvoja ako nemate stanovništvo. Primarno je potrebno privući mlade i obrazovane ljude s inovativnim projektima. No, ne možete računati kako ćete privući liječnika u takve sredine s plaćom kakvu bi dobio u Zagrebu pa je po tom zakonu bila predviđena za ciljane kadrove 50 do 100 posto veća plaća. Tu se opet vraćamo na presudnu stvar – razumijevanje i donošenje političke odluke.

Lokalne uprave krenule su samostalno provoditi neke modele revitalizacije, useljavanjem i mjerama natalitetne politike. No, većeg efekta neće biti ako se ne spoje modeli državne i lokalne razine. Ključna strategija mora doći s državnog vrha na koju se mogu nadovezati lokalne sredine. Imamo uspješnih primjera na hrvatskim otocima poput primjerice Visa, Krka Supetra koji su uspjeli povećati broj svog stanovništva. Nešto se pozitivno događa, ali neće biti dužeg vijeka ako se država ne uključi.

S obzirom na to da lokalna samouprava može samostalno donijeti takve poticajne mjere, kako ocjenjujete slučaj razrušene Petrinje čija je nova HDZ-ova gradska vlast vratila ukinut prirez od 10 posto, nakon prireznog moratorija zbog potresa? Ne čini se baš kao neka poticajna mjera.

– Lokalne su sredine dosta limitirane u svojoj nadležnosti za primjenu ključnih revitalizacijskih modela pa i za revitalizacijsku politiku. Predlagalo se pojedinim predstavnicima lokalnih vlasti izbjegavanje uvođenje lokalnih prireza jednostranom političkom odlukom, a da se takva mogućnost ispita kroz referendum među svojim građanima, ali prije svega nakon izračuna koliki bi namjenski prirez za revitalizaciju trebao biti.

Nisam siguran da smisleno sročen referendum ne bi prošao. Dakle, trebalo je prvo testirati što građani žele i pitati ih za mišljenje žele li ili ne demografski opstanak svoje sredine.
Lokalne samouprave trebale bi »češljati« svoje proračune stavku po stavku i procijeniti njihovu važnost s demografskim opstankom. Odluka je na njima jer imaju »lufta« kao što ga ima u državnom i npr. u zagrebačkom proračunu. Sredstva se mogu pronaći jer u proračunima ima podosta irelevantnih stavki i raznih troškova za honorare, opremanja i financiranja puno toga manje važnog. Sve je stvar procjene što je politici važnije – ako je demografija sporedna priča onda ćemo ovakav negativni proces imati i dalje.

​Napušteni gradovi

Popis stanovništva pokazao je trend depopulacije i kod većih gradova osim što je pad broja stanovništva najdrastičniji u ruralnim sredinama. Je li to bilo očekivano?

– Da, popis je pokazao proces napuštanja većih gradova i to najviše od strane mladih ljudi koji su obzirom na stavove i stečene navike još osjetljiviji na neuređenost države, nego njihovi vršnjaci u manjim sredinama. Zato mlado stanovništvo odlazi iz Hrvatske u inozemstvo u zemlje koje su uređenije. No, njih ne treba shvatiti kao izgubljenu populaciju za Hrvatsku jer uz razvojni koncept s uključivanjem iseljeničkog bogatstva moguće ih je uključiti u društveni, gospodarski, financijski pa i politički život Hrvatske. Dakle, ne bih htio završiti u pesimističnom tonu.

Izlaz, ipak postoji. Vratio bi se na irski primjer. Ta je zemlja 1960-ih godina prošlog stoljeća imala 2,8 milijuna stanovnika a danas ima 4,7 milijuna stanovnika i predstavlja jednu od mlađih populacija u svijetu. Ima model usmjeravanja mlade populacije s jugoistoka Europe, ali ne samo kao radna snaga nego i kroz poticanje obrazovanja na irskim sveučilištima. Mladi ljudi dođu u Irsku gdje provode studentske dane i potom lako donesu odluku o ostanku.