RIJEKA – Prema nedavno objavljenom Allianzovom Izvješću o globalnom bogatstvu, financijska imovina hrvatskih građana lani je porasla za 5,3 posto (globalno je porasla za 9,7 posto), dok neto financijska imovina (imovina umanjena za dugove) po stanovniku u Hrvatskoj iznosi 12.510 eura. Time smo na ljestvici najbogatijih zemalja zauzeli 32. mjesto. Polovina financijske imovine u Hrvatskoj otpada na bankovne depozite.

U nju pak općenito spadaju još i potraživanja od osiguravajućih društava i mirovinskih institucija, vrijednosni papiri itd. S druge strane, podaci Europske središnje banke (Household Finance and Consuption Survey), pokazuju da se samo 3,5 posto imovine Hrvata nalazi u financijskoj imovini, a sve ostalo (96,5 posto) čini naravno realna imovina, odnosno većinom nekretnine. Dakle, za pretpostaviti je da kada bi se pribrojile i nekretnine koje u posjedu ima oko 90 posto hrvatskih građana, po čemu smo svojevrsni rekorderi u EU-u, bogatstvo po stanovniku RH vjerojatno bi bilo značajno veće. Nije naime nepoznato da hrvatski građani većinom »štede« u nekretninama, odnosno uz nekretninu u kojoj npr. stanuju, često »ulože« u još koju radi rentanja, budućnosti, djece itd.

Ni pandemija nije bitno poremetila ove trendove jer iako su u ovoj krizi rasli i depoziti u bankama (unatoč činjenici da kamata nema), dio viškova likvidnosti nastavio se, i to pojačano, seliti u nekretnine. Njihova cijena tako nije pala, odnosno čak je tijekom ove krize i rasla, po čemu, međutim, nismo izuzetak, jer se sličan trend bilježi u cijeloj Europi.

Društveni stanovi

Analitičare Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa) i Hrvatske narodne banke (HNB) pitali smo zašto toliko preteže realna imovina te može li se reći da smo, kad se ona pribroji, ustvari i puno više na ljestvici neto bogatstva od onog 32. mjesta, na kojem smo prema Allianzu, koji u obzir uzima samo financijsku imovinu. Analitičari Hanfe kažu da postoji više razloga zbog kojih je udio realne imovine u ukupnoj imovini u RH tako visok.

– Prvi i drugi razlog proizlaze iz povijesno socijalnog konteksta. Naime društveni stanovi pridonijeli su visokoj stopi vlasništva, a taj stambeni fond se dalje nasljeđivao. Drugi historijski faktor je iskustvo hiperinflacije zbog kojeg je štednja u ciglama i dalje vrlo popularna i percipira se kao zaštita od inflacije. Treći čimbenik je porezni sustav u kojem se vlasništvo nad nekretninama disproporcionalno manje oporezuje od drugih oblika prihoda (od rada ili kapitala). Četvrti faktor vezan je uz relativno slabo razvijeno tržište kapitala koje zbog periodičkih šokova (kriza 08/09, Agrokor) nije privuklo veći i stabilniji broj malih investitora.

Tome, svakako, kao peti faktor treba pridodati i slabu financijska pismenost (niža u usporedbi sa zemljama zapadne Europe) i niska sklonost riziku (zato oni koji i investiraju ulažu dominantno u obvezničke investicijske fondove). Šesto, zadnjih godina postoje tržišni motivi (okruženje niskih kamatnih stopa, odnosno niski troškovi zaduživanja, a relativno visoki prinosi od ulaganja u nekretnine, tj. visoke rente s obzirom na turizam) kao i državne subvencije koje dodatno potenciraju nekretninska ulaganja, pojašnjavaju u Hanfi. Pritom primjećuju da »svakako ukupnu realnu (nekretninsku) imovinu, koja ulazi u ove postotke koji su navedeni, ne treba promatrati u kontekstu štednje, a posebno investiranja, kao alternativno ulaganje, jer stambeno zbrinjavanje je osnovna ljudska potreba«.

– U tom se kontekstu ulaganja ne bi trebale promatrati nekretnine (jedine, prve) koje se koriste za stanovanje i ne bi trebalo niti sve nekretnine gledati jednako. Također, nije nebitno niti koji su izvori financiranja takvog ulaganja (zaduživanje ili samo transfer viškova, tj. štednje). I konačno, ako pričamo o ljestvicama bogatstva, ne treba se zanemariti niti distribuciju tog bogatstva, tj. koliko je ono koncentrirano i nejednako raspoređeno, zaključuju Hanfini analitičari.

Nisu sve »prijavili«

Analitičari HNB-a podsjećaju da se analize na istim podacima kao Allianzovim mogu pronaći i u njihovoj publikaciji Financijska stabilnost. Kada se, dodaju, poziva na ESB-ov Household Finance and Consuption Survey (tj. Anketu o financijama i potrošnji kućanstava HNB-a; AFPK), osim samog odnosa među različitim vrstama imovine (96,5 naspram 3,5 posto), treba biti svjestan razlika u njihovoj vrijednosti.
– Naime, u AFPK anketi HNB je izvijestio da je ukupna vrijednost financijske imovine koju su kućanstva prijavila čak sedam puta manja naspram službenog podatka iz financijskih računa za godinu za koju se anketa provodila, a to je bila 2016., tj. da je veoma mali postotak imovine obuhvaćen u anketi.

Svrha i prednost ankete nad službenim agregatnim podacima je što iz agregatnih podataka ne možemo dobiti dojam o distribuciji imovine među samim kućanstvima (imaju li samo neka kućanstva puno imovine ili je ona ravnomjerno distribuirana. No, s druge strane uvijek postoji problem kod ovakve vrste podataka u anketi. Naime, u slučaju financijske imovine uvidjeli smo usporedbom službenih i agregatnih podataka da kućanstva vjerojatno nisu bila spremna u anketi izreći pravu vrijednost financijske imovine (ili nisu razumjela pitanje), pojašnjavaju u HNB-u.