Niš’ se ni delalo. Čekal si sudbinu i gotovo. Ni ni bilo niš’ za delat, to j’ bilo velo poje i barake. Se je bilo ograjeno, bil si nutri i čekal ča će bit, pripovijeda nam Miljenko Kukuljan koji je u talijanskom fašističkom logoru kod mjesta Visco u blizini Palmanove bio zatvoren kao šestogodišnjak. Ondje je bio s obitelji, ocem Stankom, majkom Reginom i sestrom Davorkom.

Posebno odjeljenje

Oni su bili jedni od oko tri tisuće zatvorenih u logoru koji je na području Visca djelovao od veljače 1943., kada je otvoren, pa do rujna 1943. i kapitulacije fašističke Italije. U tih je oko sedam mjeseci u logoru preminulo 25 ljudi prema podacima koje su prikupili slovenski povjesničar Tone Ferenc i umirovljeni srednjoškolski profesor Ferruccio Tassin, dok ih je ondje zatvoreno bilo, procjenjuje se, oko tri tisuće. U logoru su bili Hrvati, Slovenci te Crnogorci, koji su bili u posebnom odjeljenju, s područja koja je okupirala fašistička vojska.

Logor kod Visca danas je jedan od najbolje očuvanih talijanskih fašističkih logora, iako je prostor koji se danas može razgledati, i koji je sačuvan kao logor, manji nego što je to bio 1940.-ih, kada se prostirao na oko 130 tisuća kvadratnih metara te su sačuvane betonske zgrade koje su bile prostor za stražare i administraciju, budući da su zatočenici uglavnom bili u drvenim kućama, koje nisu sačuvane. Prostor dosad nije bio popraćen dokumentarističkim muzejem koji bi sačuvao od zaborava ono što se u Viscu događalo.

No, da se nešto po tom pitanju pokrene, neumorno je radio, i radi, umirovljeni srednjoškolski profesor Ferruccio Tassin, koji pokušava animirati vlast te prikupiti financijska sredstva za muzej na čemu je sad i uspio. Pokrajina je odobrila sredstva te je planirano da se dio logora renovira, no čini se da nije osigurano dovoljno sredstava za potpuno uređenje.

U svakom slučaju, da bi se skrenula pažnja na obnovu organiziran je obilazak logora na kojem smo bili i mi, a na koji nas je pozvao dr. sc. Federico Tenca Montini, diplomirani sociolog koji je svoju doktorsku disertaciju napisao na temu Jugoslavije i tršćanskog pitanja na osnovu temeljitog istraživanja jugoslavenske dokumentacije, a koja je u Hrvatskoj objavljena kao knjiga »Trst ne damo! Jugoslavija i Tršćansko pitanje 1945-1954.« Montini radi u Znanstveno-istraživačkom centru u Kopru, a posebno se bavi pitanjem fašizma i antifašizma te je on bio naš sugovornik za kontekst samog logora Visco.

Svjedočanstvo logoraša

No, prije šireg povijesnog dijela, valja čuti do kraja svjedočanstvo čovjeka koji je logor prošao. Miljenko Kukuljan s obitelji je odveden u Visco, kao i drugih oko 250 mještana iz Kukuljana na Grobniku, nakon što su talijanski fašisti spalili Kukuljane, Brneliće i Zoretiće početkom ožujka, 3. 3. 1943. godine, kao odmazdu za talijanske vojnike koje su partizani ondje ubili nekoliko dana prije. No, talijanski su fašisti prvo u Kukuljanima odvojili muškarce od žena i djece te htjeli početi sa strijeljanjem muškaraca, kao što su u Brnelićima strijeljali nekoliko muškaraca za koje su smatrali da surađuju s partizanima.

– No, ipak je došal neki oficir i rekal soldatimi da muških ne streljaju, leh da nas pohitaju va kamioni i otpeju va logor, a taj je logor bil Visco. Da ni došal taj oficir, pobili bi nas k’o va Podhumu, sjeća se Miljenko Kukuljan.

Opisuje nam i boravak u logoru.

– Va sakoj baraki bile su po četire familije, a prostor je bil ograjen plahtami. Jido j’ bilo oskudno. Mi dičina smo šli okolo, po smetlištu, pobirali papice od tikav, zrna smo pobirali od šenice po poju. Se je bilo ograjeno žicun i stražarnicami. Ograda je bila visoka možda četiri-pet metrih, a gori su bili soldati ki su nas pazili, kaže Kukuljan.

Ne sjeća se da su čuvari posebno maltretirali zatočenike, ali sjeća se da je kuhanje bilo zabranjeno. Ako bi se i došlo do malo brašna za palentu, dolazili su vojnici i bacali lonce kako se ne bi kuhalo.

– Došal’ bi taj redar, soldat, dal bi toj padeli vritnjak, da se ne kuha i ne peče. Aš bi žene na brzinu skuhale komadić palente, opisuje nam Kukuljan i dodaje da se zatočenike zvalo iz baraka kad bi bilo vrijeme za objed.

– Zišlo bi se van z padelicun po jido i jilo bi se. A spali smo po tloh va baraki, zagrnjeni va ponjave, reći će nam naš sugovornik.

Jednom su djeca pitala stražara za komad kruha »Avrebbe un poco di pane«, koji im je on i bacio.

– Hitil nan ga j’ k’o ča se hiti pasu, a mi mularija, nas dvajset, smo navalili na to. Sad, je se on sažalil nad nami ili je volel videt kako se grabanjamo za komad kruha je pitanji, kaže naš sugovornik. Prisjeća se i kako je bilo obitelji iz Gorskog kotara, Hrvatskoga Primorja, a i Slovenaca.

Prihvatilište za djecu

Sjeća se i da su, oko dva mjeseca prije kapitulacije Italije, izvan logora Talijani formirali svojevrsno prihvatilište za djecu, gdje su uvjeti ipak bili bolji. Bile su i klupe, učili su, a dobili bi i komad kruha i pekmeza. Ondje je prvi put vidio i kekse.

– Tamo bismo bili po četiri-pet ur, govori.

Naš sugovornik bio je u logoru oko pola godine, do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, nakon čega su njegovu obitelj, kao i sve druge koji su bili u logoru, pustili van da se snađu.

– Nakon ča j’ Italija kapitulirala, pustili su nas van, i rekli hote svojin puten. I ča ćeš, krenuli smo nazad na Grobnik hodeć. Kuliko se domišljan, bilo nas je oko petsto ki smo hodeć krenuli iz Italije prema doma. Hodili smo deset dan, dok nismo došli doma, opisuje nam Kukuljan.

No, prije no što su se vratili kući, još jedan šok. Kod Ilirske Bistrice cijela se kolona povratnika našla u razmjeni vatre. Nijemci su dolazili na teritorij koji je prije Italija okupirala, a kod Ilirske Bistrice dočekale su ih partizanske jedinice.

– Bili smo svi skupa, muški, ženske i dica. A tu se pucalo i rokalo. Moj otac pokojni me j’ ćapal da me zaštiti, i rekal materi: »No, vidi kadi ćemo sad poginut nakon sega«. Toga se sjećan. Ali ipak je za nas se dobro pasalo i vrnuli smo se va Kukujani. Doma nas je se dočekalo kako j’ i bilo, spajeno i uništeno, pa smo onda bivali na Ratujami pu’ pokojne sestre od moje matere neko vrime, dok nismo popravili kuću, zaključuje Miljenko Kukuljan.

U logoru su danas, kako smo rekli, sačuvane betonske zgrade, koje su poredane jedna pored druge, no prostor između njih je zarastao. Pomniji obilazak nam nažalost nije bio dozvoljen, jer su zgrade ruševne, pa smo uspjeli proći samo glavnom stazom te izvana vidjeti zgrade koje su bile prostor za stražare i administraciju, budući da su zatočenici uglavnom bili u drvenim kućama, kojih više nema ili su sakrivene u zaraslim dijelovima.

Na kraju središnje staze podignuta je spomen-ploča koja svjedoči o namjeni mjesta: »U žalostan spomen na zatočene civile iz bivše Jugoslavije koji su živjeli i umrli u koncentracijskom logoru u Viscu od veljače do rujna 1943. godine«, piše na ploči na talijanskom, koja je postavljena 2004. te na ploči na slovenskom, koja je postavljena 2009. godine. Ispod njih je i ploča na latinskom, koju je podignuo preminuli talijanski vojni nadbiskup Carlo Alberto Ferrero di Cavallerleone.

Muzej granice

Kako bi se mjesto sačuvalo, izrađen je plan obnove internacijskog logora i bivše vojarne, jer Visco je korišten kao vojarna nakon završetka Drugog svjetskog rata pa do 1996. godine. Kako će istaknuti Ferruccio Tassin, prostor treba spasiti planiranjem i povezati ga s projektom »Muzej granice,« koji je autor osmislio u zgradi stare austrijske carinarnice.
– Projekt podržavaju mnogi intelektualci, među kojima i Boris Pahor te brojni građani. Ovaj muzej treba biti dinamičan, ne zbirka starudija, već mjesto za proučavanje, raspravu i analizu – istražujući, na primjer, raznolike utjecaje Europe u ovom kraju, piše Tassin na internetskoj stranici o logoru »Il campo di concentramento di Visco«.

Miljenko Kukuljan

Dodaje kako bi se, osim daljnjeg istraživanja, kroz rad stručnjaka trebalo osmisliti prilike za ponovno oživljavanje povijesti, ne kao u putovanju vremenskim strojem, već temeljitim procesom ponovnog otkrivanja najboljih ljudskih vrijednosti, posebice onih koje naglašavaju susret i razumijevanje.

Vraćajući se na povijest, nakon obilaska logora, Federico Tenca Montini i slovenska povjesničarka Marta Verginella održali su predavanje na talijanskom o talijanskim fašističkim logorima u Drugom svjetskom ratu, a Tenca Montini potom nam je dao i intervju na hrvatskom o tome. Tenca Montini kaže da je okupacijska politika prostora Kraljevine Jugoslavije na zapadnoj obali Jadrana u početku bila relativno mirna.

– Talijanski su fašisti u početku mirnije djelovali, kako bi domaće stanovništvo percipiralo da su bolji od Nijemaca, nacista. To je čak funkcioniralo u prvim mjesecima rata. Dio Slovenaca koji su bili obiteljski vezani za pokrajinu Friuli-Venezia Giulia vratili su se iz Maribora, kako bi bili u talijanskoj zoni. No, ondje se također razvijao pokret otpora fašističkoj vlasti, baš kao i u Dalmaciji u to vrijeme, te se usmjerenje talijanske politike radikalno modificiralo u represivnijem smislu, kaže Tenca Montini.

Pokret otpora

Kako su Talijani sve više pokušavali ugušiti pokret otpora, tako su odobravane posebne mjere u talijanskoj okupacijskoj politici.

– Ako bi mladi muškarac pokazivao naklonost prema partizanskom pokretu ili bi postojala mogućnost da im se pridruži, onda bi cijelu njegovu obitelj preventivno internirali u logor. Time se davalo na znanje muškarcima što će se dogoditi njihovim najbližima, ako se odluče pridružiti partizanskom pokretu otpora. Nova je politika odobrena 1. ožujka 1942. godine i odmah nakon toga počelo se s izgradnjom logora. Iznimka je bio logor Gonars, također u blizini Palmanove u Italiji, koji je sagrađen i prije početka rata za zarobljenike Ruse. Gonars je bio funkcionalan, a tek u narednim mjesecima izgradili su i druge logore, na primjer Rab i Visco, a potom i kod Trevisa, pa i u Toscani te u Dalmaciji više logora, od kojih je glavni bio na Molatu kod Zadra, reći će Tenca Montini.

Dodajmo kako su, prema podacima s izložbe Talijanski koncentracijski logori u Hrvatskom primorju, 1941. – 1943., koju je organizirao Muzej grada Rijeke, na teritoriju današnje Primorsko-goranske županije bila otvorena četiri koncentracijska logora: Lovran, Bakar, Kraljevica i Kampor, na Rabu. U njima su u krajnje nehumanim uvjetima bili zatočeni Hrvati, Slovenci, Srbi, Židovi i ostali građani koje je fašistička vlast smatrala nepoželjnim. Logori su postojali 22 mjeseca i u njima se našlo 23 tisuće osoba. To je uključilo tri tisuće djece. Smrtno je stradalo nekoliko tisuća logoraša, i to najviše u rapskom logoru Kampor na Rabu. Od ukupnog broja žrtava, u njemu je stradalo 95 posto, često od gladi i hladnoće.

– Znamo za 1.500 žrtava na Rabu, a što se tiče Molata, ondje nemamo precizne brojke jer to područje nije istraženo, što bi svakako trebalo učiniti. Čini se da je oko tisuću žrtava bilo na Molatu, te su doslovno umirali od gladi. Kao što je rekla Marta Verginella na predavanju, zatočenici su relativno često bili premještani iz jednog logora u drugi, a najviše ih se slalo na Rab. Ondje su bili u toliko lošem stanju da je dio njih morao biti premješten u Visco, Gonars ili u druga mjesta. Veliki dio od 500 žrtava koji se pripisuju Gonarsu, bili su oni koji su u lošem stanju stigli iz Raba i nisu se mogli više oporaviti, govori Tenca Montini.

Dodaje kako su u logorima u početku bili zatvarani studenti i intelektualci, oni koji su bili protiv fašističke vlasti, a potom i članovi obitelji partizana. Po spomen-pločama u logorima vidi se da je bilo od male djece od dvije do tri godine, kao i staraca, ljudi od 80 godina koji su umirali u logorima, zaključuje naš sugovornik.

Paketi hrane

Koncentracijski logor mjesto je na kojem se zatvara zatočenike, a razlikuju se sabirni ili internacijski, zatim logori za masovne likvidacije, logori smrti i radni logori. Visco je bio internacijski logor, no iako se u internacijskim logorima nije ciljano ubijalo, Tenca Montini kaže da je problem bila raspodjela hrane. Iako je i tu situacija varirala.

– Kao što je rekla Marta Verginella, planski se htjelo da ljudi budu gladni. Prema planu, zatočenici su dobivali dnevno tisuću kalorija, pola od onoga što je minimalno potrebno odraslom za funkcioniranje. No, u logorima koji su se nalazili na području današnje Italije je ipak bilo lakše. Crkva je slala pakete hrane, a stizali su i paketi hrane iz Slovenije. Najteže je bilo u Hrvatskoj, na Rabu i na Molatu, jer su oni bili udaljeniji od Italije, pa je hrana duže putovala te je bilo više prilika da se ukrade. Također, za razliku od stanovnika Ljubljane, pretpostavljam da su i sami stanovnici, na primjer, Trogira, bili bez hrane, pa kako će je onda dati logorašima, kaže Federico Tenca Montini.