Domagoj Kronstein, član Upravnog odbora Hrvatske komore socijalnih radnika, opisao je za N1 dio mučne stvarnosti i stanja u sustavu socijalne skrbi. Objasnio je i što je sve potrebno i zašto je potrebno temeljito znati što se događa da bi se moglo uopće i zamisliti kompletno rješenje.

Kronstein je kazao da su strukovne udruge, poput ove socijalnih radnika, u bitno slabijoj početnoj poziciji od civilnih udruga:

“U osnovi to je tako zato što su strukovne udruge malo ili nikako prepoznate u javnosti.”

“Ne može nas se sve staviti u isti koš”

“S druge strane imate civilne udruge koje iza sebe imaju poznata imena, medijski eksponirane ličnosti i koje se promoviraju pod pričom sprečavanja nasilja, borbe protiv nasilja, a s druge strane smo vidjeli rječnik nekih osoba iz takvih udruga koji je neprimjeren i označava se kao nasilna komunikacija”, kazao je.

Složio se da je trenutak kad je javnosti skrenuta pažnja na probleme iz sustava socijalne skrbi, najpovoljniji za reagirati i tražiti pomoć državnih vlasti, intervenciju da se sve konačno sredi.

“Sad je dobar trenutak, da, ali nažalost, tragedija se dogodila. Ispred Komore mogu samo izraziti žaljenje i suosjećanje”, kazao je, ali i podsjetio da je tragedija ubijene djevojčice iz Nove Gradiške – tragedija.

Usto, u takvim situacijama eksplodira energija koja ne mora nužno biti pozitivna:

“Nije dobro da (se ističu) ljudi koji nisu educirani, koji nemaju elementarna znanja, koje vode, usudit ću se reći, ljudska frustriranost i ljutnja. Naravno da ljudi imaju pravo znati, naravno da ljudi imaju pravo propitivati, naravno da smo mi dužni odgovoriti, ali ne može nas se osuditi prije nego što se završi neka procedura.”

“Ne može nas se sve staviti u isti koš. Mi ovih dana niti jednom nismo čuli da socijalni radnici bježe od odgovornosti.”

Kazao je i to da socijalni radnici, udruge, udomitelji, svi redom redovito apeliraju na ministarstvu, ali:

“Nedostaje političke volje. Uvijek nedostaje financijskih sredstava. I sad smo tu gdje jesmo.”

A onda, kad se dogodi tragedija, pa kad krenu teške optužbe po socijalnim radnicima generalno:

“Ja imam dvoje djece. Ja moram svojoj djeci objasniti da ja nisam ubojica. Mene moje dijete može pitati: ‘Tata ti si nekada radio u centru za socijalnu skrb, ti si spašavao drugu djecu, a sad te nazivaju ubojicom”, istaknuo je za N1.