Elvio Baccarini / Foto Marko Gracin
Razloga za to ima više. Jedan od njih je usmjerenje nekih političkih populističkih pokreta i inicijativa koji potiču borbu za budalasta prava, poput pretpostavljenog prava da se ne nosi maska u okolnostima kada racionalne epidemiološke mjere predviđaju da je se nosi
povezane vijesti
- Oporba proziva zbog Beroša: “Ako su ovo uspjeli na mikroskopima, u vrijeme covida bila je pljačka epskih razmjera”
- U Primorsko-goransku županiju stiglo 29.500 doza cjepiva protiv gripe. Cijepljenje počinje u ponedjeljak
- U znanosti je puno žena, ali malo na vodećim pozicijama, poruka je sa završnog riječkog dana konferencije
Borba znanosti i pseudoznanosti, kao i nemogućnost da se znanstvenim činjenicama mogu pobijediti činjenično kriva uvjerenja konstantno su prisutni, a aktualna pandemija još više je naglasila te sukobe.
Trebamo li pridati jednaku mogućnost utjecaja u donošenju javnih odluka, određivanju javnih politika, osobama koje negiraju znanost, dio je šireg problema, kaže prof.dr. Elvio Baccarini s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci koji je voditelj projekta »Demokracija: ljudska prava i intelektualne vrline«.
U okviru tog projekta nedavno je održan workshop u online obliku što je omogućilo široko sudjelovanje publike te je, uz međunarodne izlagače, i publika bila međunarodna, sa sudionicima od Latinske Amerike i SAD-a, Europe, pa do Azije.
– Pitanje je veoma važno, u sklopu teorije demokracije i teorije o ljudskim pravima. Rasprava nije nova, no ista je postala posebno istaknuta u recentnim događajima krize funkcioniranja demokratskih uređenja, pod populističkim pritiscima.
Jednako, aktualna je pandemija naglasila važnost primjerenog odgovora. Odgovor na pitanje trebamo li pridati jednaku mogućnost utjecaja u donošenju javnih odluka, određivanju javnih politika, osobama koje negiraju znanost posebno je problematičan, s obzirom na to da povlači sukob između različitih vrijednosti u javnom životu u ustavnom liberalnom demokratskom uređenju.
S jedne strane, naša zapadnjačka politička kultura istaknuto cijeni vrijednosti demokratske jednakosti te političkih i osobnih sloboda. S druge strane, postoji i moralna vrijednost odgovornosti u donošenju javnih odluka.
Naime, u demokratskim procesima, sudjelujemo u postupcima donošenja javnih odluka. Time utječemo na živote svih članova zajednice. Budemo li podržavali štetne odluke, bit ćemo suučesnici uzrokovanja šteta ne samo sebi, već i našim sugrađanima, a, ponekad, i na široj, pa i globalnoj razini.
Tako, primjerice, budemo li podržavali odluke koje negiraju ili ignoriraju znanstvene činjenice u vezi, na primjer, klimatskih promjena ili pandemije, bit ćemo suučesnici u stvaranju politika koje su štetne, ne samo za nas, već i za druge osobe.
Jednako, postoji moralna vrijednost odgovornosti kada je riječ o osobnim ponašanjima. Primjerice, ako ignoriramo važne epidemiološke mjere, pridonosimo šteti koju doživljavaju i druge osobe. U ovom trenutku je potonje posebno vidljivo u slučaju odbijanja cijepljenja.
Cijepljenje, trenutno, nije samo pitanje odgovornosti prema sebi, već pitanje građanske odgovornosti. Vidimo, dakle, da nije jednostavno odrediti ispravnu proporciju utjecaja različitih građana u demokratskim procesima, isto kao ni legitimna ograničenja nekih osobnih sloboda.
Problem predstavlja sukob između vrijednosti slobode i demokracije te vrijednosti odgovornosti prema drugim osobama, objašnjava prof.dr. Baccarini.
Politička (ne)kultura
Često je vidljivo, dodaje, nesnalaženje političkih zajednica, u takvim okolnostima, zbog nerazložnog razmatranja spomenutih vrijednosti.
– Općenito, naša politička kultura izrazito podržava vrijednosti demokratske jednakosti i individualnih sloboda. To je, naravno, jako dobro. Međutim, problemi se pojavljuju zbog neadekvatnog zanemarivanja vrijednosti odgovornosti prema drugima.
To je uočljivo, primjerice, u okolnostima pandemije, kada slušamo izjave poput »radije ću se razboljeti, pa i umrijeti, nego odustati od…«. Vjerujem da smo svi čuli slične izjave.
Takve su izjave izraz kulture jednostranog naglašavanja vrijednosti individualnih sloboda i ne odgovaraju načinu kako su o njima razmišljali neki od najvažnijih mislioca, u liberalnoj tradiciji, koji su se bavili tim pitanjem.
John Stuart Mill, na primjer, jako je čvrsto branio individualne slobode, ali i naglašavao odgovornost prema drugim osobama, kaže voditelj projekta.
Problem se također pojavljuje u slučajevima afirmiranja načela demokratske jednakosti. U demokraciji, svatko vrijedi za jednog i samo za jednog. Gledajući striktno ovo načelo, ističe prof.dr. Baccarini, glas vrhunskog eksperta i glas neuke osobe podjednako vrijede.
Načelo demokratske jednakosti je izuzetno vrijedno i predstavlja važno dostignuće zapadnjačke političke kulture. Međutim, potrebno je ustanoviti ravnotežu između tog načela i odgovornosti u sudjelovanju u donošenju javnih odluka.
Javne odluke ne smiju biti štetne, kada je riječ o temeljnim pravima i temeljnim elementima blagostanja. Iz tog razloga, potrebno je pronaći ispravnu ravnotežu između načela demokratske jednakosti i načela odgovornosti.
Navedeno načelo zahtjeva da se pridaje poseban utjecaj osobama koje posjeduju adekvatna znanja, u slučaju javnih odluka koje imaju posljedice za temeljna ljudska prava i temeljne elemente blagostanja.
Takvu su misao dijelili važni autori liberalne demokratske tradicije, poput Milla i Johna Rawlsa. Oni su bili u potpunosti svjesni složenosti ispravnih rješenja i potrebe ravnoteže između načela političke jednakosti i odgovornosti u donošenju javnih odluka.
Kolektivna deluzija
– Iako svijest o problemu ravnoteže između vrijednosti demokratske jednakosti, individualnih sloboda i odgovornosti u donošenju javnih odluka i ponašanju koje može biti štetno za druge osobe nije nova u političkoj filozofiji, dobila je središnju važnost zbog određenih društvenih i političkih procesa.
Može se reći da je uspjeh populističkih procesa i diskursa, u širokim dimenzijama, izazvao prave šokove kod političkih filozofa koji afirmiraju demokratske i liberalne vrijednosti. Čini mi se da su rijetki očekivali da znanstveni negacionizam može imati toliko široke dimenzije.
Da teorije urote mogu biti uvjerljive i utjecajne. Da pseudoznanost može privlačiti pozornost, pored spektakularnih uspjeha znanosti (iako, naravno, ti uspjesi nisu jednostrani i linearni). Brexit je zbunio mnoge.
Ne ulazim u pitanje je li Brexit koristan, ili štetan, za građane Ujedinjenog kraljevstva. Ipak, zbunjuje činjenica da je odluka u značajnoj mjeri donesena pod utjecajem lažnih informacija.
Isto tako, napad na Capitol Hill je izazvao veliku zabrinutost, jer je pokazao kakvi su društveni procesi mogući pod utjecajem kolektivne deluzije, u ovom slučaju, o izbornoj krađi za koju ne postoje nikakvi ozbiljni dokazi nakon detaljne i temeljite provjere.
Sve te pojave naglašavaju potrebu hitnog određenja ispravne ravnoteže u liberalnim uređenjima, kako slobode i jednakost ne bi ugrožavale, kroz vladavinu neznanja, odgovornost koju imamo u odnosu na ljudska prava i blagostanje, pojašnjava prof.dr. Baccarini.
Dodajući da se na workshopu raspravljalo o posebnom pitanju: »Trebamo li slušati osobe koje negiraju znanost?«, ali i o širim pitanjima demokratske jednakosti i legitimiteta ograničavanja nekih individualnih sloboda osoba koje negiraju znanost, kaže da su odgovori afirmirali važnost vrijednosti jednakosti i sloboda, ali i javne odgovornosti.
Tako, na primjer, naglasila se važnost slušanja svih strana koje se sukobljavaju oko određenih javnih politika. Ali, dopušteno je i ograničavati pristup nekim mogućnostima javne komunikacije, osobama koje negiraju znanost, u akutno kriznim situacijama, kada posljedice mogu biti štetne.
– Na primjer, legitimno je isključiti ih, kao ravnopravne sudionike, u raspravama u javnim medijima. Legitimno je ne pozvati ih, i ne dati im pristup, u raspravama u akademskim institucijama.
Ukratko, legitimno je, u nekim okolnostima, ne smatrati ih ravnopravnom stranom u javnoj komunikaciji. Naravno, takve okolnosti trebaju biti striktno određene i motivirane jasnom i prisutnom opasnošću.
To može biti slučaj, na primjer, u situaciji aktualne pandemije, kada je riječ o osobama koje negiraju znanstvene činjenice o epidemiološkim mjerama ili o cijepljenju. Naravno, potrebna je svijest o važnosti sloboda i jednakosti.
Prema tome, ograničenja, kao i odustajanje od vrijednosti javnog dijaloga između svih zainteresiranih, moraju biti pažljivo motivirani, vremenski kratkotrajni i što manje obuhvatni, tumači prof.dr. Baccarini.
Autoritet znanosti
Postoje, međutim, i problemi vezani uz autoritet znanosti. Iako je znanost postigla i postiže spektakularne uspjehe te predstavlja najpouzdanije spoznajno sredstvo koje čovječanstvo posjeduje, ona ne jamči potpunu izvjesnost. To je jedan od razloga koji potiču skepsu.
– Ne znam raste li skepsa, ili je samo bučna, ali je pogubno prisutna. Razloga ima više. Jedan od njih je usmjerenje nekih političkih populističkih pokreta i inicijativa. To je, vjerojatno, posebno očito kod određenih krugova na desnici, što vidimo, na primjer, kod bivšeg predsjednika SAD i njegovih obožavatelja.
Karakteristično je poticanje borbe za budalasta prava, poput pretpostavljenog prava da se ne nosi maska u okolnostima kada racionalne epidemiološke mjere predviđaju da je se nosi. Istovremeno, zanemaruju se važne manifestacije prava, kao što je pravo na zaštitu zdravlja.
Među ostalim razlozima, tu je utjecaj suvremenih resursa u komunikaciji. Ti resursi mogu imati dragocjenu upotrebu za napredak znanja. Na žalost, isto tako, olakšavaju širenje pseudoznanosti i lažnih vijesti.
Na kraju, reći ću da, vjerojatno, trebamo i priznati da razina općeg obrazovanja građana i u razvijenim zemljama nije dovoljna, ističe riječki profesor.
Ipak, u situacijama poput sadašnje pandemije, postoje i objektivne okolnosti koje uzrokuju pritisak na autoritet znanosti. U slučaju novih pojava, koje zahtijevaju brze odgovore, autoritet znanosti je pod posebnim izazovom.
Takva je, na primjer, situacija koju uzrokuje pojava novog opasnog virusa. U takvim okolnostima, vjerojatno je, u određenom razdoblju, da će znanost moći nuditi samo nepotpuno dokazane tvrdnje.
– Upravo smo to uočili u pandemiji. Mogli smo slušati znanstvene tvrdnje, koje su, u kratkom roku, pobijene i zamijenjene novim tezama (ili hipotezama). Odgovori znanosti su bili nedosljedni u smislu da je stanje struke, u nekom trenutku, upućivalo na neke teze, a u drugom trenutku na druge teze.
Konkretno, na primjer, u nekom trenutku su postojale dvojbe oko toga nude li maske značajniju zaštitu. Kasnije je znanost prigrlila tezu da maske štite, ali ne prioritetno osobe koje ih nose, već druge osobe, od mogućnosti zaraze od osoba koje nose masku.
Isto tako, bilo je nedosljednosti i u tvrdnjama različitih znanstvenika. Ovakve pojave nisu neočekivane i ne smiju ugroziti autoritet znanosti. Naime, u slučaju novih fenomena, kao što je novi virus, potrebno je vrijeme, kako bi se prikupili potrebni dokazi i kako bi znanstvena zajednica, u međusobnoj komunikaciji i međusobnoj kontroli, provjeravala što slijedi iz dokaza.
U takvim okolnostima, očekivano je da će novi dokazi voditi do novih teza. To nije znak slabosti znanosti, već, naprotiv, dokaz da je znanost sustav koji se kontrolira i napreduje svojim unutarnjim mehanizmima.
Drugim riječima, to je dokaz da je znanost pouzdana, iznosi prof.dr. Baccarini.
Opravdana neslaganja
Očekivana su u određenim razdobljima, kaže prof.dr. Baccarin, i neslaganja između znanstvenika. Ni to ne smije umanjiti autoritet znanosti, suprotno od reakcije koja je prisutna kod nekih.
Naime, neke osobe vide promjene znanstvenih hipoteza i teza, kao i neslaganja između znanstvenika, te zaključuju da je znanost nepouzdana. Dodatno, zaključuju da znanstvena zajednica nije pouzdanija od bilo koje osobe koja se trudi istražiti informacije, na primjer, na internetu i društvenim mrežama.
– Takav je stav pogrešan i opasan! Čak i kada postoje neslaganja u znanstvenoj zajednici i stanje struke ne određuje što je znanstveno verificirana istina, svaka od sukobljenih teza u znanstvenoj zajednici pouzdanija je od stavova, nazovimo ih, znanstvenika amatera, ili pseudoznanosti.
Nadalje, čak i kada je znanost u situaciji da treba nuditi odgovore, a dokazi nisu dovoljni, odgovori znanosti su pouzdaniji od teza koje nude, na primjer, QAnnon, ili razni pseudoznanstveni izvori, odnosno teorije urote.
Naime, odgovori znanosti su utemeljeni pouzdanom, znanstvenom metodom, kao i određenim pouzdanim dokazima koji su podvrgnuti ozbiljnoj kontroli. Ti dokazi mogu biti nedovoljni, u određenim trenucima. Ali su najbolje što imamo.
Dakle, u svakom trenutku, najracionalnije je, ipak, slijediti znanstvene preporuke, u očekivanju da rast dokaza i istraživanja dovede do veće izvjesnosti. Kada se znanstvenici ne slažu, trebamo birati između različitih mogućnosti koje nudi znanstvena zajednica.
Može ispasti da izbor između takvih teza nije bio optimalan, ali će biti racionalan, jer je utemeljen valjanim dokazima i metodama. Sa stajališta racionalnosti, svaki od tih izbora je bolji od toga da se slijede QAnon i slični izvori, odnosno, da pokušavamo biti improvizirani znanstvenici koji nastoje sami doći do odgovora korištenjem određenih resursa.
Štetnost i opasnost poistovjećivanja pouzdanosti znanstvene zajednice, s pseudoznanstvenim i raznim izvorima lažnih vijesti, vidimo, na primjer, u slučaju odbijanja ili skepse, u odnosu na cijepljenje.
Cijepljenje je najbolji resurs u nastojanjima da se vratimo normalnom životu, kao i, općenito, u nastojanjima da se iskorijene neke bolesti. To je jasan stav znanosti. Naravno, niti jedan resurs ne jamči uspjeh, pa niti sigurnost, u svim pojedinačnim slučajevima.
To vrijedi i za cjepiva. Ali, u životu općenito, nikada ne donosimo odluke na temelju stopostotne izvjesnosti. Slijedimo vjerojatnosti. Znanost tvrdi da vjerojatnosti korisnosti i šteta jasno govore o racionalnosti korištenja cjepiva.
Dakle, kao racionalne osobe, koje su i svjesni i solidarni sugrađani, trebamo prepoznati važnost cijepljenja i odbaciti odupiranje koje pronalazi motivaciju u lošem zaključivanju ili nevjerodostojnim izvorima, upozorava prof.dr. Baccarini.
Represija bi bila pogubna
Na žalost, mogli smo uočiti i određenu znanstvenu neozbiljnost kod nekih znanstvenika, koji su, radi popularnosti diskursa, ili drugih razloga, odustali od striktnih znanstvenih načela, u javnoj komunikaciji.
– Ovakve su pojave jedna od najvećih opasnosti za autoritet znanosti. Kako bi se to izbjeglo, potrebna su jamstva o etičnosti i integritetu znanstvenika.
Ne smatram da je poželjno uvesti represivne mehanizme. To bi bilo pogubno.
Međutim, potrebno je da znanstvena zajednica ima mehanizme i institucije za ukazati na takve pojave, te da ih jasno i nedvosmisleno proglasi kršenjem istraživačkog integriteta i znanstvene čestitosti, zaključuje prof.dr. Baccarini.