Bio je vreli kolovoški dan. Jedan od onih koji se upravo u Slavoniji zna iskazati kao posebno topao. Marica Pernar i njezin sin Elvis puni su nade, ali i nemira koji stvara predugi period u kojem se nada ne iskazuje kao pozitivni odgovor, čekali na središnjem osječkom trgu, onom što nosi naziv po Anti Starčeviću. Suprug i tata Vinko, izmoren stotinama dana u kojima se ništa dobrog nije desilo, ostao je doma. U jednom od INA-inih nebodera riječke ulice Rikarda Benčića,

S druge strane, baš kao što to može samo majčinski instinkt, Marica je nekako bila uvjerena da će njena nada konačno postati predivna istina. Bio je 14. kolovoza 1992., dan prije blagdana Velike Gospe. Čekajuć i nadajuć se, kad god je mogla ona se Trsatskim stubama, polagano prebirujući misli i zazivajući pomoć molitvom, penjala prema velebnom riječkom marijanskom svetištu. Pa je nekako vjerovala da bi se baš tog 14. kolovoza 1992. godine, dan uoči Gospe, moglo dogoditi i to čudo, čudo novog rođenja sina Emila koji je kao hrvatski vukovarski branitelj 18. studenog 1991. odveden u srbijanske logore Mitrovica i Stajićevo.

I sve dok je tako prebirala misli u tom vrelom osječkom danu, prema njoj je krenuo mladić. Mršav, ispijen, baš suh kako bi to rekli stariji ljudi, ošišan na “nulericu” ali silno nasmijan. Gledala ga je očekujući svog Emila, ali nije nešto posebno reagirala. U tom mladiću nije vidjela nekog poznatog. A onda je začula “mama, to sam ja, Emil!”. Nema tih medicinskih, filozofskih, ma ni teoloških znanosti koje mogu pojasniti procese što su se tada počeli događati u svima njima, Marici, Emilu i Elvisu. Sreća? Silno je to banalni pojam za ono što je mama Marica tada doživjela, zapravo uz čudo Emilovog povratka, dogodilo se čudo da je Marica taj susret uopće preživjela. Možda je ipak, jer bio je 14. kolovoz, u svemu svoje čudesne prste imala još jedna majka, ona imena Marija koju slavimo dan nakon Emilovog ponovnog rođenja.

Da, bio je to, točno prije 30 godina, na dan najveće razmjene zarobljenih branitelja i civila provedene na liniji razgraničenja Nemetin-Sarvaš kad su oslobođene 662 osobe. U Nemetinu, gdje smo kao novinari i te 1992. godine čekali svoje heroje, slobodu su ugledali uglavnom zatočeni po okupaciji Vukovara. Ljudi koji su u prosjeku 250 dana bili izloženi sustavnom zlostavljanju u logorima na području bivše SR Jugoslavije.

Konkretno Emil se, izgubivši 40-ak posto sve težine, vratio nakon 267 dana logora, da bi, sa samo 25 godina bio proglašen invalidom, nesposobnim ma i za najjednostavnije poslove u policiji čiji je bio pripadnik od 1990. godine. Poseban su užas njegovi proživljavali od okupacije Vukovara do Božića 1991., perioda u kojem nisu imali baš nikakvu informaciju o tome je li ili nije živ. S obzirom na maskare koji su pratili okupaciju Vukovara, posebno onaj na Ovčari, i izostanak bilo kakve civilizirane note sa srbijanske strane, slutnje nisu bile ni malo dobre. Da je Emil živ govorio je jedino instinkt majke Marice. Srećom, na Božić 1991. godine, obitelji Pernar stigao je najljepši dar: na službenom obrascu Crvenog križa Emil im je, vlastitim rukopisom, poslao pozdrave! Bio je to prvi znak da je živ i da ima nade u njegov povratak.

A kako ništa nije slučajno, Emilova supruga je upravo imena Marija. Njih su dvoje sretni roditelji Dina i Tee. Svima im želimo – sretan Emilov okrugli, 30. rođendan.