U tijeku je kampanja »Reci to naglas!«, dio projekta Seksizam naš svagdašnji, kojom se želi ukazati na usku vezu medijskog izvještavanja i javnog mnijenja, ali i pozvati žrtve svih oblika nasilja da podijele svoje priče, rekla nam je na samom početku razgovora jedna od pokretačica stranice na društvenim mrežama Seksizam naš svagdašnji Nataša Vajagić iz Centra za građanske inicijative Poreč.

Objasnila je i što se ovom kampanjom želi postići te što ju je uopće iniciralo.

– S jedne strane želimo osvijestiti apsurd mrzilačkih komentara koji se upućuju žrtvama, ispod članaka i medijskih sadržaja koji se ne pridržavaju pravila izvještavanja o nasilju i femicidu. S druge strane želimo pozvati žrtve nasilja da dijele svoje priče i tako senzibilizirati medije i javnost da se više približe pričama žena koje su proživjele neki oblik nasilja, ali i potaknuti empatiju kod javnosti. Medije, s druge strane, želimo pozvati na odgovornost, ali i osvijestiti ih o važnosti da s posebnom osjetljivošću izvještavaju o nasilju i femicidu. Vrlo je jasno kad mediji napišu neki senzacionalistički naslov, komentari ispod toga su katastrofalni. Kada čitamo članke o silovanju, gdje se naglašava da su kazne neprimjerene, onda su redovito komentari ipak na strani žrtve, promišlja se pravosudni sustav, kritiziraju niske kazne. Međutim, kad se vratimo na senzacionalizam i grozne naslove, primjerice »Mirni poljoprivrednik djevojčici od 12 godina plaćao seksualne usluge«, ispod takvog članka mogli smo pročitati grozne komentare, čak je došlo do toga da je netko napisao da je to malo sumnjivo i da je djevojčica vjerojatno sama to tražila, te da joj je vjerojatno on plaćao pa kad je prestao plaćati, ona se zainatila i prijavila ga je. Pričamo o djevojčici od 12 godina, s opravdanim zgražanjem opisuje neke od primjera Vajagić.

Nasilje i femicid

Opravdano se postavlja pitanje: gdje prestaje novinarsko izvještavanje, a započinje sugestivno intoniranje nečega što je plodno tlo za maliciozne komentare. Vajagić smatra da mediji namjerno produciraju takav sadržaj, jer on nosi klikove i zaradu, a s druge strane ne isključuje da to rade i nesvjesno zbog izostanka educiranosti.

– A trebali bi biti educirani, pogotovo kad se radi o ovako osjetljivim temama. U ovoj kampanji smo se namjerno fokusirali na nasilje i femicid. Zato što se u trenucima kad je kretala kampanja, kao i neposredno prije njenog početka, pojačano pričalo o tome, jer se zaredalo nekoliko slučajeva. Na tim se pričama stalno dizala vidljivost medijskih izvještavanja i »štancali« su se članci, jedan za drugim, veli Vajagić.

A ponovna viktimizacija žrtve posebno je degutantan oblik kojim se služe oni koji se sa žrtvom »razračunavaju«, dok je u korijenu problema naglašeno patrijahalno društvo.

Samo okrivljavanje žene – žrtve nasilja proizlazi iz patrijarhata, predrasuda i stereotipa. Mislim da s jedne strane ljudi okrivljuju žrtve kako bi sebe malo sačuvali, odnosno kako bi sačuvali iluziju vlastite sigurnosti i kako bi se distancirali od nasilja. Naime, ogromna je količina nasilja kojem su žene izložene. Jedna od tri žena će u svom životu doživjeti neki oblik nasilja. Jedna od pet će biti silovana, a samo pet posto žena će silovanje i prijaviti. Često čitamo u komentarima kako su odjednom »sve žene silovane«, ali one su sada samo više osnažene pa prijavljuju. I dalje ih je malo koje su prijavile, znajući kakve su brojke, ali sve više žena pomalo izlazi u javnost sa svojim pričama. Ljudi se izgleda ne mogu dobro nositi s time, otkriva Vajagić. Percepcija javnosti da pritom žena želi nekakvu slavu, potpuno je promašena, a naša sugovornica s pravom pita: tko bi takvu slavu želio za sebe? To je proces koji je ženama prije svega mučan, veli Vajagić.

Sporni »ali«

Pitanje koje smo nedavno čuli, a koje su odvjetnici postavili jednoj javnoj osobi koja je prijavila silovanje glasi: je li razlog što nije nosila najlonke taj da je se lakše siluje, prenosi Vajagić i ove mučne detalje koje prolaze neke od žena koje su odlučile objelodaniti svoje strašne trenutke nemoći i nasilja nad njima.

– Silovanje uopće nije izraz neobuzdane seksualne želje. To je izraz moći, a žrtve silovanja nisu nikakvi stereotipi u vidu mladosti, atraktivnosti, dotjeranosti, već su silovane i male djevojčice, pa i stare none. Dakle, neovisno o tome kako je silovana žrtva bila odjevena, gdje se nalazila, silovatelji su puno rjeđe neki čudni likovi iz mračnih ulica. Puno češće riječ je o ljudima iz bliskog kruga, a često i o ljudima od povjerenja, pojašnjava Vajagić.

Pa odakle onda tolike osude u dijelu javnosti koje se adresiraju na žrtvu, a ne na nasilnika, odakle riječ »ali«, ako čin nasilja izvodi netko izvan žrtvinog utjecaja.

– Teško mi je razumjeti zašto se uvijek traži opravdanje za počinitelje nasilja, a istovremeno se pronalaze novi razlozi zašto bi žrtva bila kriva. Nemam odgovora na to pitanje, osim da živimo u društvu kakvom živimo. Ponovo se vraćam na medije i njihovu ulogu. Ako čitamo tekstove u kojima se insinuira da bi žrtva »mogla biti kriva«, ako se piše o tome što je imala odjeveno, je li bila alkoholizirana – to je ishod. Ljudi brane žrtvu ukoliko ona spada u tip »idealne žrtve« – a to je neka »jadna« ženica, zaključana u nekoj tamnoj prostoriji gdje se neki monstrum iživljava na njoj, što je vrlo stereotipna slika. U tom slučaju ona nije odgovorna. To je opasno. Ako je riječ o nedavnom slučaju iz susjedne države, gdje je žrtva bila sređena, našminkana, objavljuje fotografije na mrežama, automatski joj društvo ne vjeruje. Jer ne možeš izgledati tako i biti žrtva. Također, ako se prijavi takvo nasilje, dogodi se nepovjerenje, ali ako takva žrtva trpi godinama nasilje, kad jednom izađe u javnost »osudit će je« jer nije ništa prije prijavila. Ne postoji način da se zadovolji društvo, tužno konstatira.

Parametri po kojima bi žrtva trebala »zadovoljiti« javnost teško su dohvatljivi. To što ju je netko »samo« fizički nadjačao, nije dovoljno da bude autentična kao žrtva, već to mora biti u svim segmentima, što je također vrlo stereotipno naglasila je Vajagić.

– Žene koje zarađuju puno novaca, također mogu biti žrtve nasilja. Nema pravila. To nerazumijevanje geneze nasilja je stalno prisutno, pojasnila je ono što se nameće kao najveći problem u društvenoj percepciji ove grozno pojave.

Odgovornost za utjecaj

Kao i u mnogim stvarima, u kojima se kao društvo razvijamo, i za ovo postoji lijek, a naša sugovornica smatra da cijeli sustav može profunkcionirati kroz sustavne edukacije u školama, budući da sad odgajamo djecu za naše i njihovo sutra.

– Kad bi se uveo građanski i seksualni odgoj u škole, dobili bismo neko upotrebljivo znanje koje bi se reflektiralo na naše živote i stvorili bismo generacije koje neće perpetuirati nasilje. Jer nasilje se uči. Prvo iz obiteljskog doma, pa onda iz društva. Znali smo čuti kako muškarac udari ženu jer je nemoćan kad ga žena toliko maltretira svojim riječima. To je stereotip o ženama koje stalno »grakću« i »zvocaju«, naporne su i mora ih se »dovesti u red«, podsjeća Vajagić na česte riječi kojima su mnogi svjedočili.

Nijedno nasilje nema opravdanja, a i ovom se kampanjom na to želi podsjetiti. Osim toga senzibilizirati društvo, ali i medije koji na to društvo imaju itekakav utjecaj, misao je vodilja.

– Potičemo medije i oglašivače da preispitaju svoje prakse i postupke te da preuzmu odgovornost za utjecaj koji imaju na društvo, naglašava se u ovoj kampanji koja traje do 29. listopada. Nakon toga slijedi i nastavak kampanje kroz javne akcije u tri hrvatska grada: Rijeci, Zagrebu i Vukovaru, sve s ciljem osvještavanja utjecaja medijskog izvještavanja na žrtve nasilja, dok je konačni cilj zagovaračka akcija.

– Ići ćemo na sastanke s političkim strankama, saborskim zastupnicima, zastupnicima ministarstava, predsjednikom države, gdje ćemo zagovarati strože sankcije za medije koji stalno izvještavaju seksistički, protivno zakonima i kodeksima. Imamo 60-ak odgovora od pravobraniteljice i HND-a, ali oni mogu izdati opomene, upozorenja i preporuke, međutim mediji se na to lako ogluše. Sve dok ih se ne »lupi« po džepu. Cilj je, u konačnici, da se promijeni način izvještavanja, što je itekako moguće. Svako uredništvo bi trebalo biti sposobno da izvještava po pravilima struke, uvjerena je Vajagić.

A od nasilja ne možemo pobjeći, ali barem možemo kontrolirati štetu pogubnim izvještavanjem.

– CGI Poreč imao je preko 400 korisnica i korisnika, od kojih su dvije trećine žene žrtve nasilja. To znači da se 50-ak žena godišnje obrati CGI-u, a pričamo samo o Istri i o prijavljenom nasilju. Važno je da shvatimo da je nasilje naša realnost, a mediji imaju veliku moć. Tu je problem i mladih koji konzumiraju društvene mreže, a prate neke influencere koji šalju vrlo mizogine poruke. I u tom svijetu veza poznatih influencera uvijek postoji priklanjanje nasilniku, a ne žrtvi, plastično je opisala poražavajuće činjenice kojih smo svi svjesni.

Čak 3.700 primjera seksističkih, homofobnih i transfobnih članaka

Zastrašujuće zvuči da su od ožujka ove godine zabilježena 3.700 primjera seksističkih, homofobnih i transfobnih članaka.

– I mene je iznenadila ta brojka. Znala sam da će biti velika, ali ne baš ovolika. Naime, napravili smo neformalnu mrežu za suzbijanje seksizma u medijima, svakodnevno pratimo medije, a rezultati su poražavajući. Tim smo člancima svi izloženi, neovisno otvaramo li ih ili ne, oni uvijek dođu do nas. Ljudi su, nažalost, oguglali s vremenom na takve stvari. Problematični članci seksualno objektiviziraju žene, to i jest najčešći oblik seksizma u medijima i takvih članaka je najveći broj. Te su pojave od velikog utjecaja na mlade osobe u formativnoj dobi. Osim što im se nameće standard izgleda, riječ je o seksualiziranim, objektiviziranim sadržajima, a naslovi znaju biti vrlo eksplicitni, veli.

– Napravili smo dosjee pojedinih portala, a do 500-tinjak članaka smo prijavili pravobraniteljici, HND-u i Agenciji za elektroničke medije i za sada nismo dobili očitovanje. To i ne čudi jer je riječ o ogromnoj količini članaka, a svaki treba posebno prijavljivati s posebnim objašnjenjem što je u njemu protuzakonito. Iako se, u stvari, sve svodi na isto, zaključuje Vajagić.

Dalekosežne posljedice na stvarne živote žena

Seksističko izvještavanje i mizogini komentari na društvenim mrežama imaju dalekosežne posljedice na stvarne živote žena u Hrvatskoj. Pogrdne komentare i uvrede napisane na digitalnim kanalima ljudi vjerojatno ne bi nikad žrtvama izgovorili u lice te bi dvaput promislili o tome što iznose, posebice kad bi imali relevantna znanja o problematici nasilja i kako ono utječe na žrtve. No, potaknuti člancima koji propituju krivnju žrtve, koji su senzacionalistički i koji traže opravdanje za nasilnike i ubojice, ljudi pišu komentare pune mržnje. Kako bi ukazala na oba problema, stranica Seksizam naš svagdašnji pokrenula je kampanju »Reci to naglas!«. Kampanjom se s jedne strane želi osvijestiti apsurd mrzilačkih komentara upućenih žrtvama i medijskih članaka koji se ne pridržavaju pravila izvještavanja, dok se s druge želi pozvati žrtve svih oblika nasilja da podijele svoje priče. Na taj način želi se potaknuti medije da odgovornije izvještavaju, podići svijest o štetnosti koju takav sadržaj ima po žrtve nasilja te koliko ih se time obeshrabruje za sam izlazak iz nasilja: »Vidjela sam članak o silovanju 12-godišnje djevojčice u kojem se sugerira da je i ona kriva te se naglašava da je Romkinja. Mislila sam da će se ljudi pobuniti na društvenim mrežama, ali u komentarima su branili silovatelja, napadali to dijete i tvrdili da se ona silovatelju osvećuje jer ju je ostavio. I kako da ja onda, kao odrasla žena, vjerujem da mogu prijaviti svog muža jer me godinama zlostavlja i da će me netko zaštititi i vjerovati mi?!«, samo je jedan od komentara poslanih u inbox stranice Seksizam naš svagdašnji, saznajemo iz opisa kampanje.

Podrška javnih osoba

Važnost kampanje su prepoznale i podržale javne osobe: Andrea Andrassy, Ida Prester, Tara Rosandić, Nina Bljak, Duje Kovačević, koje su se kritički osvrnule na problematiku i pročitale potresne naslove i komentare. Kampanja je na društvenim mrežama popraćena hashtagom #recitonaglas. Potresne priče dijelit će se do kraja kampanje kako bi se kod javnosti osvijestila štetnost nasilja za žrtve i probudila empatija te kako bi se medije potaknulo na senzibilizirano izvještavanje, navode nositelji kampanje.